Prije 10 godina riječki hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić“ započeo je s radom u zgradi bivšeg riječkog sjemeništa. Riječka nadbiskupija, s tada nadbiskupom Ivanom Devčićem, uz potporu Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke, Ministarstva zdravlja i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, pokrenula je projekt, do pred malo, jedinstven u Hrvatskoj, stacionara za palijativnu skrb u sustavu javnog zdravstva.

Misu na proslavi 10. obljetnice je u sjemenišnoj kapeli predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić u suslavlju s nadbiskupom u miru Ivanom Devčićem i drugim svećenicima.

Nadbiskup Uzinić je u propovijedi ohrabrio okupljene djelatnike u njihovom radu te istaknuo kako je za početak i djelovanje hospicija bila i ostaje važna vjera, a za cilj hospicija postavio djelovanje na putu izgradnje vjere kao povjerenja. „Vjera koja nije statična, kada postane djelotvorna postaje ljubav. Temelji se na povjerenju u Boga. To povjerenje u Boga može se nastaviti širiti samo ako je vjera djelotvorna. Potrebna je za sve naše ovozemaljske odnose, ali osobito postaje važna u onim posljednjim trenutcima života koji su složeni i teški kako za one koji umiru tako i za one koje ta činjenica boli i čini njihov život i odnose dodatno složenima“. Dodao je kako se baš u takvim trenutcima očituje poslanje hospicija koji ima za zadaću omogućiti da i oni koji umiru i njihove obitelji to razdoblje mogu proći na što dostojanstveniji način.

„Život inače u sebi nosi razne poteškoće s kojima se lakše nosimo kad smo jedni s drugima i jedni za druge. Osobito je složen i težak, osjećamo ga kao život udaren žestokim olujama, valovima koji nas guše, u tim posljednjim trenutcima života. U njima nam se čini kao da je Bog odsutan. Upravo zato je važno da u tim trenutcima imamo pomoć i podršku“. Vjera koja postaje povjerenje pruža veliku utjehu koja mijenja sve. „Povjerenje ponajprije u Boga, koji ne samo da nas nije napustio nego nam je bliži nego li ikad prije u životu. Da bi se moglo imati takvo povjerenje moramo sebe, svoje sposobnosti i znanja staviti jedni drugima na raspolaganje. To je ono što na svoj način već 10 godina čini naš hospicij. Tome bismo i mi, danas kada obilježavamo ovaj desetogodišnji hod, bilo molitvom ili drugim radom, trebali dati svoj doprinos“.

Nadbiskup je istaknuo kako je cilj hospicija put izgradnje vjere kao povjerenja. Primjer kako to činiti, kako pomoći i pružiti utjehu, pronašao je u Isusu Kristu koji na lađi s učenicima spokojno spava dok oko njih bjesni oluja. „Isus spava zato što ima povjerenja. Zato što je siguran da ga Bog ljubi. Siguran je i u sposobnosti svojih učenika. Ima povjerenja i u Boga i u ljude. To je ono što želim i za naš hospicij, da oni koji su ovdje i njihove obitelji mogu mirno spavati s povjerenjem u Boga i jednih u druge. Na taj način moramo graditi i sve druge projekte koje imamo“.

Mariju je istaknuo kao primjer takve vjere i kao zagovornicu. „Ona je žena vjere i zato je mogla utjeloviti Isusa. Hrabro, predano i u ljubavi vršila je svoje poslanje“, zaključio je nadbiskup.

Nakon mise u predavaonici hospicija održan je simpozij pod naslovom „Palijativna skrb – kada više ne možemo utjecati na ishod, ali možemo na put“, na kojemu su govorile liječnica dr. Julijana Franinović Marković, farmaceutkinja Irena Grahovac i biotečarka dr. Marta Carti. Prisjećajući se početaka rada hospicija riječi pozdrava i podrške uputili su župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina i zamjenik gradonačelnika Rijeke Goran Palčevski te nadbiskup Uzinić koji je podsjetio da obljetnice služe ne samo da bi se nečega prisjećali nego i kao poticaj za buduće djelovanje. Zahvalio je svom prethodniku nadbiskupu Devčiću što je osnovao ovu ustanovu koja i danas nastavlja s činjenjem dobra.

Ravnateljica hospicija s. Leopolda Ivković zahvalila je svim institucijama i ustanovama koje s hospicijem surađuju, uz Nadbiskupiju, Županiju i Grad Rijeku tu su i Klinički bolnički centar, Dom zdravlja te brojni dobrotvori. Posebna je zahvala upućena osoblju i djelatnicima koji požrtvovno i nesebično rade sve što mogu kako bi korisnici i njihove obitelji, u hospiciju osjetili toplinu doma. Podsjetila je na početke rada hospicija i svoje prethodnike na mjestu čelu ove ustanove, s. Danielu Orbanić i Đuliana Trdića. Podijelila je i zahvalnice djelatnicima koji su u hospiciju od samog početka, Zvonimiru Valeđiću, Svjetlani Stanišić Spinčić, Ireni Košmerl Perčić i Ani Samardžija.

U znanstvenom dijelu susreta neurologinja Julijana Franinović Marković govorila je o stanju i perspektivama palijativne skrbi u Hrvatskoj istaknuvši kako riječki hospicij od nedavno ipak nije jedini u Hrvatskoj. Slična je ustanova otvorena i u Splitu, a uskoro će biti i u Puli. Zaključila je kako su potrebe za palijativnom skrbi u progresivnom porastu te da je nužno pružiti veću potporu potencijalnim korisnicima. Farmaceutkinja Irena Grahovac iznijela je niz iskustava i problema s kojima se susreću korisnici kojima trebaju lijekovi i ljekarnici koji ih daju. „Hajmo dodati život danima, a ne dane životu“, istaknula je kao maksimu za palijativno djelovanje. Dr. s. Marta Carti govorila je o dostojanstvu umiranja te istaknula kako palijativna skrb pruža bolesniku opciju koja je suprotna od eutanazije. Kao bioetičarka istaknula je da nema etičkog opravdanja za eutanaziju. „Ustanova kao što je hospicij je, mogli bismo reći, civilizacijski doseg“, zaključila je.