10. obljetnica smrti župnika Ivana Lukačevića

U prijepodnevnim satima na mjesnom groblju u Starim Perkovcima zajedno s četrdesetak vjernika župnik Marković predvodio je molitvu i blagoslov groba.

U večernjim satima u župnoj crkvi sv. Nikole u Sikirevcima slavljena je pjevana misa zadušnica koju je u zajedništvu s domaćim sinovima vlč. Ivanom Živićem, vlč. Ivanom Markovićem te župnikom Dragom Markovićem, predvodio vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata u Đakovu, koji je također odrastao u Sikirevcima.

Uvodeći u misno slavlje predvoditelj je rekao: „Na ovu euharistiju sve nas je okupilo poštovanje i zahvalnost koje imamo prema pokojnom župniku Ivanu Lukačeviću koji je, kao što znate, na današnji dan prije 10 godina, iscrpljen bolešću, preminuo ovdje u župnom domu u Sikirevcima. Ovdje smo jer Božjoj providnosti želimo zahvaliti što je Sikirevcima, Jarugama i Crnom Selu podarila vrijednog i dobrog pastira koji je kroz 29 godina, čitavo svoje svećeničko predanje darovao sikirevačkoj župi. Ali želimo obnoviti i svoja sjećanja i uspomene na njega, na njegovu osobu i riječi, na njegov osmjeh, na njegovo vrijeme i godine, na sve ono što je dobro i dragocjeno učinio za sve nas.“ Naglašavajući da se Vjerovanju ispovijeda da „vjerujemo u oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni“, vlč. Lacković je ustvrdio: „Mi smo ljudi nade. To je naša budućnost, a vjerujemo i pokojnog župnika. Dok Bogu zahvaljujemo za njegov život, istodobno ponizna srca molimo da mu Gospodin otpusti grijehe te ga pridruži svojoj vječnoj radosti.“

Propovijedao je vlč. Živić. Govoreći o vjeri u uskrsnuće, rekao je: „Dok o uskrsnuću govorimo, najprije se pitajmo: koji je smisao ljudskog života, koji je smisao svećeničkog poziva i poslanja? Odgovor na ovo pitanje daje nam apostol Pavao. On kaže: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša, uzaludno je i propovijedanje naše (1 Kor 15,18). I zaista je sve u životu besmisleno ako nema uskrsnuća, uzaludno se i roditi i živjeti i truditi i sve moguće činiti i propovijedati, ako Isus Krist nije živ, ako On nije ustao od mrtvih i nama osigurao besmrtni život u Bogu. No hvala Bogu, Isus je živ, On sam, Uskrsli je dokaz i On čini svećenikov život, zvanje i poslanje smislenim. On na usta svećenikova propovijeda drugima uskrsnuće i život vječni. Tako je na usta svećenika i župnika Ivana tolika desetljeća i ovdje i drugdje raspirivao nadu u uskrsnuće i život vječni.“

Govoreći o 29 godina župničke službe, vlč. Živić je istaknuo: „Krasila ga je velika odgovornost za sve detalje župnog života… časoslov kao veza s Bogom bio je uvijek uz njega, krunica mu se vrtjela po prstima…, pokojni župnik Ivan je davao Boga drugima, a prije toga ga je sam tražio u molitvi i razmatranju, u trudu oko svojeg vlastitog duha. Pamtimo nebrojene ministrantske susrete, susrete mladih, disciplinu oko pokorničkih bogoslužja za božićnu i uskrsnu ispovijed, nebrojena klanjanja i pobožnosti, vođenje desetljećima tečaja priprave za brak u našoj župi i još mnoštvo toga što naše oko nije zapazilo, a on je činio. Pokojni župnik je uz sve ljudske slabosti živio svoje svećeništvo, do smrti je uporno sijao sjeme Kraljevstva Božjeg, a plodovi toga sijanja u ovoj župi se i danas vide i ubiru.“

Vlč. Živić je također primijetio da je nemoguće sagledati njegov svećenički i župnički život, a da se u to ne uglavi uloga Milosrdnih sestara sv. Križa te je napomenuo: „Mi koji smo ovdje rođeni i odrasli, svjesni smo kolika je bila uloga časnih sestara u ovoj župi i našim životima. Neizbrisiv, Božji trag one su ostavile u životu tolikih generacija u ovoj župi. Briga oko crkve i liturgije, briga oko kateheze, briga oko kuhinje, briga oko svih drugih pastoralnih događanja u župi, sve su one to činile desetljećima. Župnik Lukačević istinski je cijenio, poštivao i volio časne sestre, s njima živio i s njima kao prvim suradnicama skladno i harmonično vodio ovu župu. Neizmjerno je velika uloga časnih sestara bila na poseban način u njegovoj bolesti u posljednjim godinama života. Stoga danas, hvala pokojnom župniku Lukačeviću za istinsku bratsku ljubav prema časnim sestrama, a njima hvala za sve što su desetljećima ovdje činile za njega i za sve nas.“ Propovijed je zaključio razmišljanjem i molitvom za nova svećenička i redovnička duhovna zvanja.

Nakon misnog slavlja u župnom dvorištu nastavljeno je druženje župljana s časnim sestrama koje su za ovu prigodu rado došle iz Đakova.