30. obljetnica biskupskog ređenja predsjednika HBK nadbiskupa Želimira Puljića

U prvih pola godine te 1990. g. imenovana su tri nova biskupa u Hrvatskoj: mons. Puljić u siječnju, mons. Marin Srakić u ožujku i mons. Ivan Prenđa u lipnju, „na pragu novoga proljeća, nadanja i slobode“.

U razgovoru za IKA-u i HKR, nadbiskup Puljić prisjetio se okolnosti svoga imenovanja. „To je bio događaj za Dubrovnik koji je bio na prekretnici. Već u siječnju se osjećalo ozračje promjena, u narodu se osjećala želja i nada da se primičemo nečemu čemu ćemo se radovati. To je promjena sustava, komunizam slabi, demokratsko ozračje se približava. U tom ozračju preuzeo sam dužnost biskupa i Dubrovnik sam doživio u pravom slobodarskom duhu. Na ređenju je bio lijep, sunčan dan, okupilo se 15 biskupa. Ali nije dugo trajalo to sunčano razdoblje. Ubrzo je došla nevolja, agresija, rat koji su obilježili početak moga biskupskog služenja u Dubrovniku. Došao sam u svoj grad. Tu sam kao gimnazijalac boravio četiri godine. Od završetka mature do mog ređenja nisam puno dolazio u Dubrovnik, bio sam dvaput s prijateljima. Ali kad sam došao, počele su mi dolaziti uspomene iz srednjoškolskih dana“, rekao je mons. Puljić. Njegov predšasnik, dubrovački biskup Severin Pernek, morao se odreći službe zbog bolesti.

Glavnu ulogu kod imenovanja biskupa uvijek ima apostolski nuncij. On tu odluku priopćava kandidatu koji to „mora slobodno prihvatiti, makar bila odluka Svetog Oca. Nuncij mora s kandidatom popričati i uvjeriti ga da je dobro da prihvati“, pojasnio je mons. Puljić.

U to vrijeme apostolski nuncij za bivšu Jugoslaviju bio je mons. Gabriel Montalvo, stolovao je u Beogradu. Mons. Puljića imenovanje je zateklo na kraju trogodišnje službe rektora Bogoslovije u Sarajevu gdje je dotad djelovao 12 godina kao prefekt, dekan i profesor. „Bio sam iz Sarajeva pozvan doći kod nuncija u Beograd. Nisam ni slutio o čemu će biti razgovor. Pretpostavljao sam da će biti nešto iz Sarajeva, jer tamo je u to vrijeme bilo nekih poteškoća oko Radosne vijesti. Pretpostavio sam da se nuncij možda htio malo posavjetovati. Kad sam došao, nakon desetak minuta razgovora, nuncij mi je rekao: „Dubrovački biskup je u zdravstvenim poteškoćama. Tražili smo nasljednika. Ja sam zadužen da Vas upitam hoćete li to prihvatiti“. Rekao sam da se toga trenutka zaista ne osjećam o tome razmišljati, molio bih da mi da malo vremena. I zaista mi je nuncij izašao ususret. Bilo mi je najteže kad je rekao da me pita, a onda je poslao tajnika da donese neki papir. A na tom papiru je pisalo: ‘Molimo Vas, Sveti Otac je odlučio da Dubrovačku biskupiju preuzme prof. dr. Želimir Puljić’. Ja sam mu rekao: ‘Pa zašto onda razgovarate sa mnom, ako tako piše? Pa što ja sad mogu, kad Sveti otac tako želi? Ali nisam ovoga trenutka spreman odgovoriti, zato me pustite malo da razmišljam’. Ljudski rečeno, to me imenovanje baš iznenadilo. Nuncij mi je dao vremena i ostao mi je u dragom sjećanju“, prisjetio se nadbiskup Puljić.

Nakon službe nuncija u Jugoslaviji, mons. Montalvo bio je nuncij u Washingtonu, a onda je u Rimu postao rektor Akademije gdje se pripremaju budući nunciji. To je studij koji traje nekoliko godina.

Mons. Puljić je jako želio da ga za biskupa zaredi kardinal Kuharić. „Slugu Božjega kardinala Kuharića svi smo jako voljeli, ostao je u sjećanju našeg naroda ne samo kao zagrebački nadbiskup, nego kao naš ‘Mali Papa’ kojega smo voljeli i poštovali. Ja sam baš želio da me on redi. Kad sam mu predložio da on bude glavni zareditelj, kardinal je u svojoj poniznosti i skromnosti rekao: ‘Pa nuncij ima prednost, Želimire’. Ja sam malo stao i rekao: ‘Uzoriti, ja se redim i Vi kod mene imate prednost’. Jer ja imam pravo birati zareditelja. To nije određeno prema protokolu, nego svaki biskup bira svoga zareditelja. Rekao sam mu, ‘Vi kod mene imate prednost’. Onda je on bio vrlo ljubazan pa mi je rekao: ‘Samo, molim Vas, Vi to sredite s nuncijem’. Kardinal Kuharić mislio je da je protokol takav da nuncij mora zarediti biskupa. Ne mora. Ja biram i ja sam njega izabrao“, istaknuo je mons. Puljić.

Iz propovijedi kardinala Kuharića na njegovu biskupskom ređenju, mons. Puljiću ostalo je u živom sjećanju kako je „teološki obrazložio službu biskupa i njegovo služenje. Postavio je pitanje: ‘Odakle Vi, Želimire, dolazite? Je li iz Blagaja gdje ste kršteni i urasli u mistično tijelo Kristovo? Ili iz Požege gdje Vaši roditelji, (oni nisu mogli doći na ređenje), gdje ovoga trenutka oni zalijevaju ovo ređenje svojom molitvom, svojim trpljenjem i svojom bolešću? Ili iz Sarajeva gdje ste radili? Ne, Vi dolazite iz Jeruzalema. Iz Samarije. Iz Galileje. Iz onoga mjesta kuda je Isus sa svojom dvanaestoricom hodao’. Tako je lijepo utemeljio službu biskupa koja nije nešto privatno, ona je društveno, javno, ali Božje jer se utjelovljuje u ono poslanje koje je Isus ostavio svojim apostolima. Ali onda je u toj svojoj homiliji pogledao prema Srđu, a na vrhu Srđa je križ koji je postavljen povodom 1900. obljetnice Isusove smrti. Postavio ga je mučenik Josip Marija Carević, kojega su partizani ubili u Hrvatskom zagorju 1945. g. Kardinal je pogledao taj križ i apostrofirao je tu mučeničku smrt moga predšasnika koji je bio dubrovački biskup (1929.-1940.) i onda je govorio o križu. Križ je sastavni dio naše službe i vjerničkog života. Sasvim je normalno da i biskup ima jako puno križeva“, rekao je nadbiskup Puljić.

Biskupstvo mons. Puljića određuju i promjene sredina u kojima je kao pastir djelovao. Iz Sarajeva je otišao u Dubrovnik 1990. g., iz Dubrovnika u Zadar 2010. g. „U Sarajevu sam se vrlo lijepo uklopio s kolegama profesorima, vrlo lijepo sam surađivao, godine djelovanja u Sarajevu ostale su mi u vrlo dragoj uspomeni i rado se toga sjetim. Onda sam po odluci Svetog Oca Ivana Pavla II. otišao u Dubrovnik i tamo ostao 20 godina. A 20 godina nije 20 dana. I odlazak iz Dubrovnika zaista nije bio lagan. Proživio sam najteže trenutke ratnih dana. Kroz tu patnju zajedno s ljudima, strpljenja, kroz tu borbu za slobodu, sve što sam s ljudima proživio, to me nekako tamo utjelovilo. Dolje sam pustio korijene i nakon 20 godina nije bilo lako iskorijeniti se i poći prema Zadru. Ali ovih 10 godina boravka u Zadru među dragim ljudima, Bogu hvala i za ono iskorijenjenje i za ponovno ukorijenjenje“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je da „nema života bez poteškoća, nema rada bez križeva“, pa tako i „sastavni dio svećeničkog, biskupskog, redovničkog, vjerničkog posla i života ne ide bez križeva“. Među ljepšim i dražim sjećanjima iz njegovog biskupstva je dolazak sv. Ivana Pavla II. u Dubrovnik 2003. g.

Mons. Puljić tada je u razmatranju Papina boravka u Hrvatskoj, njegovim suradnicima u organizaciji rekao: „Bio bih jako zadovoljan ako bi se Papa na povratku u Vatikan zaustavio samo u Zračnoj luci na 10, 15 minuta, da izađe na vrata, da se mi okupimo, da nas blagoslovi i nastavi dalje“. „I to su mu prenijeli. Ali Ivan Pavao II. je živo želio doći u Dubrovnik. On je nama kad smo bili u pohodu ad limina 1999. g., na tom rastanku spontano, na hrvatskom, nakon mise u kapeli i osobnih susreta, rekao: ‘Doviđenja u Dubrovniku!’. Dakle, Papa je priželjkivao doći u Dubrovnik. I kad su mu suradnici predstavili da su hrvatski biskupi odabrali Trsat i Đakovačko-osječku nadbiskupiju gdje je Vukovar, kao marijansko svetište i mjesto najvećeg stradanja u Hrvatskoj, napomenuli su Papi i „A dubrovački biskup je samo pripomenuo da biste na povratku možda mogli malo stati u Dubrovnik“. Papa je onda na to rekao: „Anche Dubrovnik!“ I tada su uvrstili kao treće mjesto pohoda Dubrovnik“, prisjetio se dragih uspomena mons. Puljić.

Mons. Puljić bio je predsjednik i član Komisije HBK za odnose s državom. I kao predsjednik HBK upućen je predstavljati Crkvu u razgovorima s državnim vlastima. „Po strukturi i po službi predsjednika HBK, dužnost je da se kontaktira, održava službene protokolarne veze s onima koji su na čelu države. To je sasvim normalno, korektno i potrebno jer smo u službi istih ljudi, istoga naroda, istoga društva i mislim da je jako dobro da ti odnosi budu korektni. Da Crkva bude promotor duhovnih vrednota, da bude branitelj onoga na što je pozvana, a to je branitelj ljudskog dostojanstva, ljudske slobode, vjerske slobode. Ali i da to stalno potičemo i naglašavamo u razgovorima s onima koji su zaduženi, koje je narod izabrao“, rekao je mons. Puljić.

U tom kontekstu osvrnuo se i na ugovore između Svete Stolice i Hrvatske. „Mi smo s Ugovorima riješili ono što je bitno u odnosu društva i Crkve, a to je da Crkva bude slobodna u slobodnom društvu, da ne bude nečija ‘sluškinja’, nego partner zdravih odnosa u kojem Crkva vrši svoju funkciju koju joj je Gospodin povjerio. Društvo je pozvano prepoznati da Crkva nastavlja činiti djelo koje je Isus činio. Kad to društvo prepozna, dolazi do ugovora. Ugovori nisu privilegij, kako neki govore. Ugovori su instrument u kojem društvo prepoznaje važnost i ulogu Crkve i daje okvire u kojima se Crkva osjeća slobodno služiti ljudima, da odgaja narod Božji u slobodi bez ikakvog straha, s određenim okvirima u kojem je i društvo priznaje i uvažava“, rekao je nadbiskup.

Mons. Puljić bio je i u Komisiji za odnose s Europskom unijom koju je HBK osnovala kad se Hrvatska prijavila kao kandidat za prijem u Europsku uniju, 2003. g. „Hrvatska je deset godina čekala za prijem u EU, dokazivala se, europske institucije provjeravale su ima li Hrvatska ono što se traži od zemlje članice. Kao HBK smatrali smo potrebnim imati jedno tijelo koje će to pratiti. Neovisno od društva, mi smo smatrali da se trebamo uključiti. To smo učinili tim imenovanjem komisije, u kojoj su bili zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, riječki nadbiskup Ivan Devčić i ja. Mi smo uime HBK biskupe informirali a nakon određenog rada napisali smo Dokument kojeg smo predstavili biskupima i oni su ga usvojili. To je objavljeno kao naše Pismo, s kritičkim i pozitivnim primjedbama, kao doprinos u razmišljanju o ulasku Hrvatske u EU. Jer taj su projekt poslije rata počeli trojica zauzetih katolika političara, Adenauer, Schuman i De Gasperi. U tom kontekstu i mi smo smatrali, dok se Hrvatska planira priključiti tom društvu, da i mi kao Crkva želimo dati svoj obol“, rekao je mons. Puljić.

Biskupsko geslo mons. Puljića je „U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav“. „Htio sam geslo povezati s Dubrovnikom, a Dubrovnik je poznat po Libertas, slobodi. Našao sam tu misao koja se pripisuje sv. Augustinu. To je geslo vrlo aktualno, ne samo za prošlost i sadašnjost, nego uopće. To je geslo primjenjivo ne samo za biskupa, nego za društvo, za bilo koju zajednicu, poduzeće, politiku i stranke, obitelj i društvo. Jer ako u bitnome vlada jedinstvo, onda nema problema za sigurnost i zajedništvo“, rekao je nadbiskup Puljić.

Tumačeći značenje službe biskupa, nadbiskup je rekao: „Biti u službi zajednice nije lako. Ali je slatko i drago kad osjetiš da te ljudi prihvaćaju kao biskupa, jer to nije samo sociološka dimenzija, nego i otajstvena. U kojoj osjetiš da ljudi u tebi gledaju ne samo osobu s imenom i prezimenom, nego još nešto više, neko Božje poslanje, nekoga tko predstavlja Boga koji je u svojoj slabosti, trudi se biti brat među braćom. Onda to postaje ne samo odgovorna, nego i slatka dužnost“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je i da je služba biskupa „dužnost puna križeva. Osobito među Hrvatima, kako je naš pokojni mons. Đuro Kokša govorio: ‘Em smo Hrvati’. On bi na taj način ‘začinio’ tu činjenicu. Neka dvojica se posvađala, nikako da se pomire, on bi rekao, ‘Em smo Hrvati’. U nekoj drugoj situaciji, ‘Em smo Hrvati’. Pa nismo valjda takvi mi Hrvati. Ali činjenica jest da nije lako u Hrvatskoj voditi zajedničke poslove, biti na čelu poduzeća, stranke, biskupije. U tom kontekstu, treba nam jako puno duhovnosti, solidarnosti, odgoja i plemenitosti, pozitivnog vrednovanja, ne samo negativnog. Kada netko negdje nešto pogriješi, onda se baca drvlje i kamenje na tu osobu, a nitko ne gleda što je pozitivno učinio. Osoba je učinila i pozitivne stvari. Pa najprije to reci, onda iznesi i to negativno, ako treba“.

Svjestan je da su očekivanja vjernika od biskupa „zaista velika“. „U vjernicima mi je snaga. Ali stavljam na srce dragim vjernicima, neka pošalju Bogu koju molitvu, koji zaziv, da izdržim. To je najvažnije. Da osjetim ne samo da očekuju, nego i da daju potporu. Svaka misa spominje ime biskupa. Papa i biskup. Znači da Crkva jako polaže na molitvu vjernika, na podršku svećenika, na iskrenu duhovnu potporu. I tu je snaga jednog biskupa. Tu je snaga Crkve. U tom kontekstu, nakon 30 godina biskupske službe, ja se opet toplo preporučam: ‘Ne zaboravite me’. Kako Papa to lijepo govori. Ne imitiram ja u tome njega, nego iskreno govorim: ‘Potrebna mi je molitva i podrška naših vjernika’“, zaključio je nadbiskup Puljiću u razgovoru na dan 30. obljetnice biskupskog ređenja.

Mons. Želimir Puljić rođen je 7. ožujka 1947. g. u mjestu Kamena pokraj Mostara, u župi Blagaj, kao peto dijete Ivana i Ane rođ. Raguž. Osnovnu školu počeo je pohađati u Blagaju i Mostaru, a završio je u Požegi gdje su mu se roditelji preselili. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Biskupijskom sjemeništu u Dubrovniku (1962.-1966.). Nakon završene mature upisao je teološki studij u Splitu (1966.-1970.) a nastavio u Rimu na Papinskom sveučilištu Urbaniani. U Rimu je 1978. g. postigao diplomu licencijata iz pastoralne teologije na Lateranskom sveučilištu. Završio je i Fakultet odgojnih znanosti na Salezijanskom sveučilištu u Rimu gdje je 1980. doktorirao iz psihologije.

Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 24. ožujka 1974. g. u Rimu. Po završetku studija i povratku iz Rima na Katoličkoj bogosloviji u Sarajevu bio je prefekt studenata (1978.-1980.), prefekt studija (1980.-1986.) i rektor bogoslovije (1986.-1989.). Na teologiji je predavao opću psihologiju, psihologiju religije i katehetiku. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je dubrovačkim biskupom 7. prosinca 1989. g. Za biskupa je zaređen u Dubrovniku 14. siječnja 1990. kad je i preuzeo službu upravljanja biskupijom. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 15. ožujka 2010. zadarskim nadbiskupom. U službu je uveden u zadarskoj prvostolnici Sv. Stošije 24. travnja 2010. g.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji bio je član Stalnog vijeća HBK (1996.-2002.), predsjednik Vijeća za obitelj (1991.-1998.), član Komisije za Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu (1997.-2002.), predsjednik Komisije za uređenje odnosa s državom (1999.-2002.) i član te Komisije (1996.-2002.). Bio je član Biskupske komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Vijeća HBK i BKBiH za hrvatsku inozemnu pastvu te predsjednik Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra.

Nadbiskup Puljić je član Europske akademije znanosti i umjetnosti od 29. rujna 1995. Bio je član Upravnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu (1993.-1995.) i član Savjeta Sveučilišta u Dubrovniku (2005.-2009.).

Autor je mnogih članaka i studija u hrvatskim časopisima. Uredio je i objavio knjige: Josip Stadler, Sarajevo 1989.; Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1991.; Vatikan i Dubrovnik, Dubrovnik 1994.; Častimo te križu sveti, Dubrovnik 1997.; Euharistija izgrađuje Crkvu, Dubrovnik 2000.; 1000 godina Dubrovačke nadbiskupije, Dubrovnik 2000.; Josip M. Carević – dubrovački biskup, Dubrovnik 2002.; Obitelj – snaga Crkve i naroda, Dubrovnik 2004.; Rođeni iz ljubavi Kristove, Dubrovnik 2010.