Na misi su se okupili načelnik Glavnog stožera OS RH admiral Robert Hranj, zapovjednik Hrvatske kopnene vojske general pukovnik Boris Šerić, zapovjednik Gardijske mehanizirane brigade brigadir Dražen Ressler, bivši ministar obrane Damir Krstičević, bivši načelnik Glavnog stožera Mirko Šundov, veterani 4. gbr „Pauci“, obitelji poginulih, nestalih i umrlih branitelja.

U koncelebraciji su s biskupom bili vojni kapelani fra Božo Ančić, fra Ilija Mikulić, don Branimir Projić, policijski kapelani don Hrvoje Relja i don Marko Trogrlić, umirovljeni svećenik don Anđelko Dukić te župnici don Hrvoje Dragun, fra Ivan Lukač i fra Danijel Stipanović.

Na početku propovijedi biskup Bogdan čestitao je svima okupljenima tridesetu obljetnicu ustanovljenja 4. gardijske brigade i na osobit način pozvao sve okupljene na molitvu za poginule, nestale i preminule branitelje: „Omina tempus habet. ‘Sve ima svoje vrijeme’, kaže Sveto pismo (usp. Prop 3,1). Mi živimo u ovome vremenu. Ovo je naše vrijeme. Mi nemamo drugoga! Ova sveta misa što ju slavimo ovdje u Dračevcu, kod kapelice Svetoga Križa, na 30. obljetnicu utemeljenja 4. gbr za sve nas je posebno vrijeme, privilegirano vrijeme molitve (…) Zahvaljujem svima vama koji ste došli na molitvu, na ovu svetu misu i koji ste i meni dali mogućnost da mogu s vama Boga slaviti i moliti za sve poginule, nestale, preminule hrvatske branitelje i druge – poginule i preminule članove njihovih obitelji. U prvome redu ovdje mislimo na poginule, preminule i nestale pripadnike 4. gbr, kako u ratu tako i poslije rata.“

„U našim srcima i dušama, pomiješano se danas isprepliću uspomene na veliki plebiscit hrvatskog naroda koji se demokratski opredijelio za slobodnu i samostalnu državu, kad su se događale velike promjene u Istočnoj Europi, kad se urušavao sustav koji je tamo još od Oktobarske revolucije obećavao raj na zemlji, a mnoge je odveo u teške patnje, u pakao rata i stradanja. Devedesete godine prošlog stoljeća, bile su godine našeg nacionalnog zajedništva, ponosa, jedinstva! Poštovani pripadnici 4. gardijske brigade, vi ste tome dali veliki doprinos. Hvala vam na tome“, rekao je biskup.

Biskup Bogdan opisao je kako ranokršćanski povjesničar i biskup Euzebije Cezarejski, bliski suradnik cara Konstantina, donosi zgodu iz života samoga cara: „Prije odlučujuće bitke između Konstantina i Maksencija na Milvijskome mostu kraj Rima, Car i njegove trupe su se zajednički molili za pobjedu. Odjednom se pred očima sviju, cara i vojske  pojavio ogromni svjetlosni križ i pored njega natpis na grčkome jeziku ἐν τούτῳ νίκα, što u latinskome glasi: in hoc signo vinces. U ovom ćeš znaku pobijediti. Car je odredio  da se Kristov monogram stavi na njegov carski barjak i da ga nose svi vojnici. U odlučujućoj bitci na Milvijskome mostu izvojevao je pobjedu.“

„Pripadnici 4. gardijske brigade Hrvatske vojske u Domovinskome ratu krenuli su u sve pobjede i slobodu s hrvatskim grbom urešenim istim geslom – natpisom in hoc signo vinces i s Gospinom krunicom. Ovo znakovlje hrvatskoga vojnika divna je sinteza  bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja“, istaknuo je biskup.

Naglasivši kako se naša slobodna, samostalna i demokratska država danas mora temeljiti na čvrstom temelju ljudskih prava, biskup je citirao sv. Ivana Pavla II. koji u svojoj enciklici „Centesimus Annus“ daje smjernice za države bivšega komunističkog poretka: „Upravo je zato nužno da narodi koji reformiraju svoje zakone dadnu demokraciji autentičan čvrst temelj priznavajući izričito ta prava. Među njima najprije treba prisjetiti na: pravo na život, integralni dio kojega jest pravo na rast pod srcem majke pošto smo se začeli; pravo živjeti u ujedinjenoj obitelji i u moralnoj okolini koja je pogodna za razvoj vlastite osobnosti; pravo na dozrijevanje vlastite inteligencije i vlastite slobode u traženju i spoznaji istine; pravo na sudjelovanje u radu kako bi se oplemenila dobra zemlje i od njih dobila mogućnost za uzdržavanje vlastitog života i života svojih dragih; pravo slobodno osnivati obitelj te primiti i odgajati djecu živući odgovorno vlastitu seksualnost. Vrelo i sinteza tih prava jest, u stanovitom smislu, religiozna sloboda shvaćena kao pravo da se živi u istini vlastite vjere i u sukladnosti s transcedentnim dostojanstvom vlastite osobe“ (Centesimus Annus, br. 47)

Vojni ordinarij završio je propovijed željom da našu sadašnjost i budućnost stavimo pod znak Kristova križa te da pod tim znakom, i s Gospinom krunicom u ruci, pobijedimo sve izazove, kušnje i nevolje s kojima se svakodnevno susrećemo.