Misno slavlje za sve poginule i zahvalu za dar domovine u škabrnjskoj župnoj crkvi Uznesenja BDM predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Koncelebrirali su zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas i približno četrdeset svećenika.

Prije mise održan je komemorativni skup na ulazu u Škabrnju, u predjelu Ambar, gdje se 18. studenoga 1991. g. dogodio pokolj nad 44 ljudi. U Domovinskom ratu ubijeno je 86 Škabrnjana, a šestero ih je nakon rata poginulo od mina.

Koliko je u Škabrnji bilo zvjersko djelovanje srbijanskog agresora usmjereno na običan puk, a ne vojno djelovanje, pokazuje i podatak da su većina ubijenih civili. U Škabrnji su poginula 54 civila i 26 branitelja rodom iz Škabrnje. Nakon akcije ‘Maslenica’ 1993. g., u Škabrnji je poginulo još desetero hrvatskih branitelja koji nisu rodom iz tog mjesta.

Na komemorativnom skupu jedini govornik bio je načelnik Općine Škabrnja Ivan Škara. Podsjetio je da je upravo na tom mjestu održavanja komemoracije u Ambaru „počeo krvnički napad na Škabrnju čija je posljedica bila ‘mrtvo selo’, kako su na zidu srušene škole napisali srbijanski agresori. U jednom danu uništeno je mjesto u kojem je do tada živjelo više od 2000 ljudi i bilo je jedno od najrazvijenijih mjesta.

Srušene su i zapaljene kuće, crkva, škola, ubijeni su nedužni ljudi, razorene obitelji. To je jedan od najstrašnijih zločina u Domovinskom ratu koji se nikad ne smije zaboraviti“, poručio je Škara, rekavši da se i nakon tri desetljeća s tugom i boli prisjećamo stradalih ljudi. „Moramo učiniti sve da zauvijek čuvamo uspomenu na njih kao nešto najsvetije. Zato je naša obveza da svake godine pričamo našoj djeci i mladima priču o Škabrnji, ponosnom hrvatskom selu koje je doživjelo najveću tragediju, ali je nastavilo živjeti i pokazalo kako se voli svoja domovina. Najbolji način da odamo počast svima kojih se prisjećamo je da zajedno nastavimo graditi mjesto na koje bi i oni bili ponosni“, poručio je načelnik Škara.

Tisuće pridošlih poštovatelja žrtve za domovinu svih generacija, među kojima su ove godine osobito bili vidljivi mladi, bili su predvođeni križem u rukama hrvatskog vojnika u Koloni sjećanja od Ambara, mjesta na ulazu u Škabrnju gdje se dogodio zločin 1991. do Spomen obilježja masovne grobnice u središtu mjesta koja se nalazi kod Osnovne škole. Tu je vijenac i svijeće u ime svih izaslanstava položila Zajednica udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata kao i mnogi pojedinci.

Na početku Kolone sjećanja bili su pripadnici postrojbi Hrvatske vojske koji su nosili stjegove brigada koje su obrambeno ratovale na području Škabrnju, a to su: 112. brigada Hrvatske vojske, 4. brigada HV-a, Poskoci, Bojna Kralja Tomisalva, 9. bojna HOS-a, Bojna Zrinski Frankopan, Otočki bataljun, Bojna Matija Vlačić i 72. bojna Vojne policije. Slijedili su ih pripadnici povijesnih hrvatskih postrojbi sa stijegovima.

Na mjestu stare župne crkve Uznesenja BDM u Škabrnji, koju su četnici do temelja srušili 28. siječnja 1992., izgrađena je nova crkva za koju je temeljni kamen bio položen a gradilište blagoslovljeno 30. prosinca 1999. godine. Novoizgrađenu župnu crkvu Uznesenja BDM u Škabrnji 8. kolovoza 2004. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a na posveti je bio i fra Zlatko Špehar, tadašnji gvardijan Franjevačkog samostana u Vukovaru, oduvijek tako pokazujući povezanost Vukovara i Škabrnje kao simbole stradanja svih razorenih mjesta u Domovinskom ratu.

Na tu je povezanost u propovijedi ukazao i nadbiskup Puljić, rekavši da su „Vukovar i Škabrnja postali simboli stradanja i bolni podsjetnik na sve žrtve koje su pale za slobodu i samostalnost Hrvatske“, a 18. studenoga bio je tužan dan stradanja kada je vojska JNA s postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba okupirala Škabrnju i Vukovar.

„Uništavajući kulturu i tisuće života Vukovara, lijepoga baroknoga grada na plavom Dunavu, te paleći kuće i ubijajući 86 nevinih života ponosnoga kotarskoga mjesta Škabrnje, okupator je mislio zločinima i razaranjem hrvatskih ognjišta i svetišta zauvijek ugasiti njihovu neutaživu čežnju za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida, toga vidljivog sramotnog znaka moći ateističke i komunističke ideologije, još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo zapriječiti. Čak ni strašna stradanja  Vukovara i Škabrnje nisu je mogli zaustaviti“, poručio je nadbiskup Puljić, rekavši da se pred „taktikom spržene zemlje“ od strane zločinačke vojske ljudi nisu mogli obraniti, koliko god su odolijevali napadima.

„Licemjerna Europa i Amerika nisu htjele zaustaviti okrutnu agresiju, a mogli su. Dapače, uveli su  embargo na uvoz oružja. Tako su Hrvatsku, koja je odabrala slobodu i samostalnost, žrtvovali i predali u ruke agresorske vojske JNA i pobunjenih Srba. Grad Vukovar se junački i očajnički branio mjesecima. Svemu tomu usprkos, preživjeli smo čekajući slobodu. Skloništa smo pretvorili u male kapele gdje se s krunicom vapilo Gospi. U molitvi i trpljenju bili smo povezani s Marijom, majkom Isusovom i našim zaštitnicima koji su nam ulijevali vjeru i pružali zraku svjetlosti u iščekivanju sunca slobode“, rekao je mons. Puljić.

Gospinim i zagovorom svetih zaštitnika „preživjeli smo ratne strahote i osvojili slobodu. Toga se sjećamo s pijetetom i zahvalnošću. Izdržala je Hrvatska zahvaljujući nadljudskim naporima njenih branitelja i građana na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je u tim teškim danima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati“, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši da je u vojnim akcijama Bljesak i Oluja oslobođen najveći dio okupirane Domovine.

„Pred činjenicom tolikih uništenih obitelji i nestankom dragih prijatelja, suočeni s teškom pat­njom, suosjećamo i trpimo s rodbinom i prijateljima“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da Crkva potiče na molitvu za pokojnike. I čitanje u kojem Job ispovijeda da on zna kako njegov Izbavitelj živi pokazuje suvremenost i snagu poruke uslijed tjeskobnih i egzistencijalnih pitanja o smislu života, o smrti, patnji i nesreći. Job je uvjeren da je njegov Bog „pobjednik smrti“. Izraz pobjedničkog vjerničkog stava je i misno slavlje kada primamo hranu i sjeme uskrsnuća.

„Isus je obećao svima koji ga ljube i koji ‘budu jeli tijelo njegovo’ da će ih uskrisiti u posljednji dan’ (Iv 6, 54).Naš Bog nije zatornik i rušitelj života. On smrću ne uništava život, nego životu proširuje granice. Činom umiranja šire se horizonti, a ‘njegovim vjernima, život se mijenja, a ne oduzima’, kako moli Crkva u svečanom predslovlju za pokojne. Smrću se mijenja ovozemni, lomljivi život u onaj neraspadljivi. Isus nije samo djelitelj života, nego uskrsnuće i život“, poručio je nadbiskup Puljić. Prinoseći na oltar stradanja ljudi u Škabrnji, Vukovaru i sve druge žrtve diljem Hrvatske, „mi se ne gubimo na vjetrometini ovoga bespuća i ne bojimo stradanja ni smrti, jer „znamo da naš Izbavitelj živi“ i da njemu u susret idemo“, ohrabrio je zadarski nadbiskup.

Nakon mise, mnoštvo ljudi hodalo je u Koloni sjećanja od župne crkve do spomen obilježja na groblju sv. Luke. Tu je kod središnjeg križa don Ivan Topalović, vojni kapelan Zadarske nadbiskupije, molio Odrješenje za pokojne a brojna državna i druga izaslanstva i udruge položile su svijeće i cvijeće. Tu su, u spomen na žrtve, pročitana imena ubijenih civila te poginulih hrvatskih branitelja, čija su imena uklesana u kameni spomenik s godinom njihovog rođenja i pogibije.

Među ubijenima u Škabrnji bilo je smaknuća više članova u jednoj obitelji. Bilo je dirljivo vidjeti kako se u župnoj crkvi žena u crnini, Milena rođ. Šegarić, dugo zadržala pred slikama 86 ubijenih škabrnjskih branitelja i civila u Domovinskom ratu. Ona je oplakivala svoja tri brata koja su ubijena prvog dana pokolja u Škabrnji, u Ambaru, 18 studenog 1991. Sliku svakoga od njih više puta dragala je rukom i uplakano brisala njihove slike maramicom. Trojica masakrirane škabrnjske braće branitelja su: Miljenko koji je imao 39 godina, Bude je imao 32 godine a Ivica Šegarić imao je 30 godina. Njihova majka Eva Šegarić rodila je šestero djece.

Od predstavnika državne vlasti, na 31. godišnjici u Škabrnji sudjelovali su Oleg Butković, potpredsjednik Vlade RH, ministri Davor Filipović, Radovan Fuchs i Ivan Paladina. U Koloni sjećanja od crkve do mjesnog groblja bio je i predsjednik RH Zoran Milanović.

Pristigli u Škabrnju, mnogi sa svijećom, ogrnuti hrvatskom zastavom ili noseći je, isticali su potrebu da se žrtva poginulih ne smije zaboraviti, da moramo poznavati povijest, što se dogodilo, te da se istina o stradanju našeg naroda mora prenositi budućim generacijama. Nakon ratnih proboja u obrani obitelji i domova od neprijatelja u agresiji, u miru smo dužni raditi na proboju istine, a prema vlastitom kazivanju, istine su svi pristigli u Škabrnju željni – u poštovanju i zahvali za živote koje su nedužni ljudi ugradili u temelje krvavog stvaranja naše domovine Hrvatske.