„Turopolje, velikogorički kraj, osjetio je snagu svoga zagovora i zavjeta. U njemu živite vi, katolički vjernici, sa svojim jasnim svjedočanstvom koje je danas biser i nadahnuće u hrvatskome vijencu pobožnosti prema Mariji“, istaknuo je pred vjernicima ispunjenim svetištem crkve na otvorenom u homiliji biskup Šaško.

U subotu 3. rujna rano ujutro ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici počeli su se okupljati vjernici iz triju velikogoričkih, ali i iz župa Velikogoričko-odranskog dekanata kao i iz susjedne Sisačke biskupije i grada Zagreba. Rijeka hodočasnika 31. put krenula je izreći zahvalu Majci Božjoj što je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih razaranja.

Prije 31 godinu, 3. rujna 1991., mons. Josip Frkin, tadašnji župnik velikogoričke župe Navještenja, dao je zavjet Mariji ako njezinim zagovorom Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja vjernici će pješice hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i natrag. Marija je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu, a vjernici su zavjet ispunili hodočasteći do Bistrice i natrag 26. i 27. rujna 1992. Na kraju tog zavjetnog zahvalnog hodočašća neki su vjernici pitali hoće li se hodočastiti i nagodinu. I tako je Velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj postalo tradicionalno.

Nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova župnika Norberta Ivana Koprivca kolona hodočasnika krenula je za križem, kroz mrak, put Kobilića i kapele Majke Božje Karmelske gdje su izmolili jutarnji Angelus. Uz župnika velikogoričke župe Navještenja Marijina Norberta Ivana Koprivca pješačio je i župni vikar Antonio Kovačić te župnik velikogoričke župe bl. Alojzija Stepinca vlč. Luka Brešić.

Uz zahvalu i vapaj u srcu, a molitvu i pjesmu na usnama, hodočasnicima su dva sata hoda do Ščitarjeva, gdje su ih na ulazu u mjesto dočekali konjanici – mladići obučeni u uniforme kakve su nosili vojnici rimske Andautonije, prošla kao tren. Kao i brojnih prijašnjih godina domaćini ovog drevnog antičkog grada, uz pomoć gradskog poglavarstva Velike Gorice, pripremili su hodočasnicima doručak.

Nakon doručka hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, oni srednje dobi i stariji, poznati i manje poznati Velikogoričani – nastavili su dalje za križem autoputom. S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici, netko prvi, netko deseti, a netko trideset i prvi put, nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta u Mariji Bistrici. Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima. Nakon odmora u Soblincu slijedio je put prema brežuljcima Kašine i Laza. Umorni, ali radosni hodočasnici stigli su u Bistričko svetište u ranim popodnevnim satima, premda su vjernici nastavili pristizati još dugo nakon toga. Uslijedila je zajednička ulazna procesija kojom su hodočasnici pješaci ophodom oko oltara uz pjesmu pozdravili Majku Božju Bistričku.

Vrijeme do središnjeg događaja hodočašća – euharistijskog slavlja – hodočasnici su ispunili pristupajući sakramentu pomirenja, odmarajući i okrepljujući tijelo ili pak moleći Križni put uspinjući se na Kalvariju.

Crkva na otvorenom bila je ispunjena mnoštvom vjernika, onih koji su pristigli pješice kao i onih koji su automobilima došli kako bi sa svojim obiteljima sudjelovali na euharistiji.

Biskup Šaško u homiliji se osvrnuo na Lukino evanđelje o Isusovom ozdravljenju desetorice gubavaca i zahvalnosti jednoga od njih povezujući ga s velikogoričkim hodočašćem. Napomenuo je kako tomu ozdravljenom gubavcu koji se vratio k Isusu nije važan sâm čin zahvale, jer Bogu nije potrebna naša zahvalnost, već je svojim činom želio dati slavu Bogu.

„Na tragu današnjega Evanđelja lijepo je vidjeti vas, velikogoričke vjernike koji ste 31. put došli dati hvali Bogu po susretu s Marijom. Rado preuzimam Apostolove riječi: ‘Zahvaljujem Bogu za vas…’ Marija nas majčinski uči kako čuvati spomen i kako veličati Gospodina. Evanđelist je zapisao da je Marija, nakon Isusova rođenja u čudesnoj betlehemskoj noći; nakon pjesme anđela i dolaska pastira, u sebi pohranjivala te događaje i prebirala ih u svome srcu. Pohranjivala i prebirala događaje, nakon što je s pouzdanjem prihvatila Božju riječ, njegovu volju. To je odlika spomena koji prelazi u zahvalnost. Marija nas i danas prihvaća i uči kako zahvalno živjeti Kristovu blizinu i put spasenja. Teško je sažeti sve o čemu ste vi prebirali, razmišljali i razmišljate na ovome hodočašću. Kao što sam u uvodu rekao, puno je osobnih nakana, prošnja, nadanja, ali je temelj zajednički, lako poveziv s navještajem Radosne vijesti. Nismo li prije trideset i jednu godinu, radujući se najprije slobodi i novomu oduševljenju u Hrvatskoj, brzo osjetili bol, ranjenosti, isključenost i bespomoćnost? Nismo li vapili da nas se čuje, da netko ublaži patnje? Oni koji su to mogli učiniti političkim sredstvima nisu učinili puno, ali je bilo puno onih koji su bili u nas milosnim srcem, molitvama i darovima. U tim naizgled nevažnim, zanemarivim prostorima ljubavi živjelo je i jačalo pouzdanje, živjela je vjera da, kada smo s Bogom, makar ne imali ništa imamo dovoljno, imamo sve; živjela je vjera da smo i takvi, neprihvaćeni i slabi, jači od nasilja i mržnje neprijatelja. U nevolji i potrebi, znajući da Bog ‘u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’, da Bog pomaže, posebice po ljudima koji su vođeni njegovim Duhom, rođen je ‘Velikogorički zavjet’ kojemu ste ostali vjerni. Netko bi u tome možda mogao tražiti i vidjeti stanovitu ‘duhovnu trgovinu’, logiku uzvrata: Gospodine, ispunit ćemo neku obvezu, ako nam pomogneš. No, vaš je zavjet nastao iz vjere i ljubavi, iz pouzdanja koje je nalik pouzdanju gubavaca iz Evanđelja, koji su vjerovali Isusovoj riječi još dok nije bilo vanjskih znakova ozdravljenja. Dosta je zaviriti u povijest i vidjeti što se sve događalo na tijelu našega naroda i domovine, koliko je bilo i ima otvorenih rana na tome hodu do danas, da bismo vidjeli snagu istoga pouzdanja. Zavjet je postao izobiljem novih susreta i zajedništva s Bogom u zajedništvu Crkve. Velika Gorica nastavila je svoj hod od ozdravljenja do spasenja koji nam je i danas potreban. Prošlost koja nam je bliža učvrstila je sigurnost da nikada ne budemo obeshrabreni, jer imamo komu ići, imamo gdje tražiti utjehu i zagovor. U zagrljaju smo Majke Božje Bistričke koja vidi izražaje naše ljubavi, prati nas i zagovara. U ovome spomenu i prinošenju hvale posebno mjesto imaju hrvatski dragovoljci i ostali hrvatski branitelji koji su umirali iz ljubavi; obitelji koje su se morale nositi sa smrću najbližih i s poteškoćama u odrastanju djece. Dragi hodočasnici, spomen i zahvaljivanje dva su dragocjena uporišta koja želimo prenijeti i novim naraštajima; da osjete i prepoznaju odakle snaga ljudima koji su se žrtvovali za druge, koji su branili i čuvali domovinu od razaranja, a ljudskost od potonuća u zlo. Zato ovo vaše hodočašće upozorava i na sve što je danas prisutno u Hrvatskoj, a daleko je od zahvalnoga spomena. Nije važno koliko ima spomenika i protokolarnih pohoda; važno je srce koje se ne udaljava od Boga te time ni od dobrobiti čovjeka i naroda. Nije važno koliko netko ostavlja izvanjski dojam da je kršćanin, vjernik – štoviše to postaje uvredom, ako ne nastoji štititi otajstvo života od začeća, ako ga nije briga za odgoj djece i mladih; ako iskrivljuje poimanje obitelji i prema tomu stvara političke programe; ako se ne zalaže i ne iznosi istinu o prošlosti, ako pod krinkom ‘otvorenosti’ druge vodi u kulturalnu i duhovnu zapuštenost, ako na bilo koji način prisiljava ljude da napuste domovinu, ako zanemaruje vapaj siromašnih. (…) Dok govorite: Hvala ti, Majko! I zazivate: Marijo, pomozi!, i u vremenu pred nama čuvajte živim ovo zajedništvo: kada molite, kada radite, kada se radujete, kada se nalazite u kušnjama i tjeskobi; kada trebate odlučivati i surađivati; kada trebate praštati i započinjati iznova. Gospodin vidi veliko velikogoričko srce koje mu po Mariji prinosite!”, rekao je u homiliji biskup Šaško.

Nakon euharistije hodočasnici su se, predvođeni biskupom, svećenicima, bogoslovima, đakonom, ministrantima i vjernicima u narodnim nošnjama, u procesiji s ophodom oko oltara oprostili s Marijom.

I ove su se godine u organizaciju hodočašća uključili dobrovoljci – redari. Iako je bio veliki posao osigurati vjernike, posebice duž autoceste, službenici Policije, Hrvatskih cesta i autocesta, odradili su to s poštovanjem. Posebnu brigu i ljubav u ovo hodočašće uložili su vjernici zaduženi za medicinsku skrb, saniranje žuljeva i drugih ozljeda, kao i djelatnici Hitne službe, Saniteta i velikogoričke taksi i vatrogasne službe koji su neumorno hodočasnike opskrbljivali vodom i bili im sigurnost na putu.