Suslavili su svećenici iz Jastrebarskog dekanata na čelu s dekanom i župnikom u Draganiću preč. Miroslavom Lesičarom, upraviteljem Župe u Petrovini i Slavetiću vlč. Matijom Novačkim, župnikom Župe sv. Klare djevice u Zagrebu preč. Darkom Pužinom, umirovljenim svećenikom Banjolučke biskupije preč. Đurom Zrakićem, grkokatoličkim svećenicima; župnikom i dekanom u Pribiću stavroforom o. Nenadom Krajačićem, župnikom Župe sv. Petra i Pavla u Sošicama o. Zoranom Vladušićem, đakonom Križevačke eparhije o. Livijom Marijanom, župnik Župe sv. Antuna u Dragi i Pakoštanima vlč. Alojzijem Kneževićem te domaćim župnim upraviteljem Župe sv. Marije Magdalene na Oštrcu vlč. Ivanom Vučakom.

Mons. Batelja u propovijedi se osvrnuo na riječi evanđelja „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto?’“ (Iv, 14, 2) te upitao vjerujemo li da će Isus svakome koji vjeruje omogućiti boravak u tim stanovima. „Kad god sam dolazio na ovo mjesto, pitao sam se kako će oni koji su ubijeni u Žumberku i žumberačkim mjestima doći do tih stanova“, istaknuo je mons. Batelja.

Osvrnuo se i na susrete s mještanima toga kraja te podijelio njihova iskustva. „Imao sam prigodnu više puta razgovarati s ljudima iz ovoga kraja i oni su mi govorili: ‘Velečasni, ne vjerujte da je ovdje samo jedna jama. Ovuda, kraj naše kuće, kamioni su noćima i tjednima odvozili ljude iz karlovačkih i zagrebačkih bolnica i zatvora’. Sumnjam da je samo 814 ljudi bilo prevezano. Obveza je svih, a posebno onih koji vode sudbinu naroda, da ispitaju, istraže i vide gdje su ostale žrtve. Jer je, kako kažu stanovnici ovih mjesta, rijeka Kupčina tjednima krvava tekla“, istaknuo je mons. Batelja.

Prisjetio se i susreta s Mijom Samcem iz njegove rodne župe Slavetić. „Godine 1943. početkom siječnja partizani su, nakon što su ušli u Krašić, izvršili genocid nad preko tri stotine mladih hrvatskih vojnika. Ti su mladići bosi na jako niskoj temperaturi iz Krašića pješice dolazili ovamo gdje su nad ovom jamom u zatiljak bili ubijeni i bačeni“, rekao je propovjednik.

„Kaže mi gospodin Mijo Samac: ‘Nas je 12 ostalo u tome redu. Tada je na konju došao neki zapovjednik i rekao da se zaustavi’. Da se zaustavi klanje, ubijanje… I odvedoše tih 12 zadnjih vojnika u Sošice jer je iz Slovenije došlo nekoliko ranjenika koje je trebalo zbrinjavati. On se čudnim okolnostima uspio spasiti pa opet otišao u svoju jedinicu i završio na križnom putu. Kod tog čovjeka nikada nisam vidio da je osjećao mržnju ili osvetoljubivost prema onim koji su podizali ruke na nevine ljude jer su branili svoje dvorište, svoje kuće, svoje selo“, naglasio je mons. Batelja.

Ističući da su kršćani na grobove svojih pokojnika stavljali natpise: ‘preminuo u Gospodinu’, ‘preselio se u bolji život’, ‘toga i toga dana primio je poljubac Gospodnji’, mons. Batelja je rekao da je „teško napisati na koji su način ovi ljudi umrli, ali sigurno ne u osvetoljubivosti jer je preko njihovih čela prešla krsna voda. Barem kod većine njih“.

„Mi živome Bogu, gospodaru života i smrti, preporučujemo kako vjernike laike, tako i ovdje ubijene svećenike te dovezene i ubijene časne sestre koje su u zagrebačkim bolnicama liječile ne samo domobransku vojsku ili pripadnike ustaških jedinica, nego i partizanskih. Kakav je to bila nagrada? Mi bismo danas ovdje mogli zdvajati, ali smo kao kršćani dužni opraštati i moliti kako za one koji su stradali, tako i za one koje su im nanijeli bol, rane i smrt“, istaknuo je.

„Gledamo našu hrvatsku stvarnost i koji put se čovjek pita je li nekome stalo do istine, želi li netko shvatiti tragediju i sudbinu ovoga naroda“, rekao je propovjednik te dodao da se kroz knjige i filmove pokušava izvrtati povijesna istina. „Ta povijesna istina je ovakva – u susretu Tita  i Stepinca 4. lipnja 1945., nadbiskup je Titu rekao: ‘Gospodine predsjedniče, svaki život je vrijedna da bude poštivan. Toliko je ljudi stradalo i ubijeno je. Nemojmo stvarati nove žrtve’. A Tito će njemu: ‘Ti se to zauzimaš za naše neprijatelje?’ A nadbiskup će njemu: ‘Gospodine predsjedniče, nisu ni svi grobovi u državi napunjeni ustaškim rukama’. I zato je platio – jer je pokušao razotkriti činjenično stanje i stvarnost koje mi ni danas nismo svjesni“, istaknuo je mons. Batelja.

Stojimo na svetom mjestu oko žrtvenika Gospodnjega, svjesni da je Gospodin naš pastir, naš vođa i njemu želim preporučiti sve one za koje danas molimo, poručio je propovjednik te dodao da svaki put kada dolazi na to mjesto promišlja o svima onima koji su preživjeli. Jedan od njih je, dodao je, Stjepan Brajdić.

„Iznosim njegov slučaj da bismo, slaveći ova sveta otajstva, s Jazovke otišli ojačani za vjeru u vječni život i za povjerenje u Boga koji će biti sudac i živima i mrtvima. On je bio na izdržavanju kazne u Staroj Gradišci. Kaže mi: ‘Gledao sam, kao osuđenik u logoru, svećenike kako šeću i ispovijedaju se. Mi zarobljenici smo znali da svećenici potajice dobivaju hostiju i malo vina da mogu slaviti misu. Ja sam više puta, kada sam prolazio ispred ćelije jednog od njih, skočio u njegovu ćeliju i on bi mi dao mrvicu posvećene hostije. Odvojio bi manje od onoga što svećenik spusti u presvetu krv prije pričesti’. I kaže mi on: ‘Ja sam uzdrhtao od radosti nad tim mrvičkom svete hostije jer je ta mrvica bila već od sunca’“, prepričao je mons. Batelja te dodao da je 280 svećenika bilo u zatvoru „samo da ne bi bili predvodnici Božjega naroda i mlade uvodili u dublju spoznaju Isusa Krista koji nam danas govori da On priprema stanove onima koji idu za njim“.

Tko vjeruje u Boga i svete tajne, taj zna da na zemlji sve prestaje, ali da nebo ostaje, rekao je propovjednik. „I zato mi danas vjerujemo i želimo obnoviti svoju vjeru u Isusa Krista koji reče: ‘Ja sam put, istina i život’. To znači da, hodeći za Isusom, ne hodamo stranputicama života. Da, hodeći za Isusom koji je istina, ne želimo izvrtati stvarnost i utonuti u laž – kako povijesti tako i istine našeg vječnoga života i spasenja. Na kraju, što je najvažnije, da vjerujemo Isusu, koji je život, da će i nama otvoriti vrata ne samo svojega srca, nego i raja – slave svoga nebeskoga Oca, i da ćemo se jednoga dana sastati tamo sa svima ovima koji su ne samo u ovoj jami ili u ovim žumberačkim jamama, nego prosuti diljem naše Domovine samo zato što su voljeli ovu zemlju i zato što se nisu mogli niti htjeli odreći je“, rekao je.

„Kada budemo silazili s ovoga brežuljka, okrjepljeni svetim tajnama vjere, kroz mrvičak ovoga kruha i kap presvete krvi Isusove, zakoračimo smjelije, odgovornije i ponosnije u život kako bismo izgrađivali našu lijepu Domovinu za koju su ovi ovdje položili život i, zajedno s njima toliki, ne samo branitelji, nego i nevini ljudi po našim selima kojima su spaljene kuće“, dodao je.

Proučavajući u novije vrijeme sudbinu djece ratne siročadi, mons. Batelja je rekao da se iznenadio jer prva siročad dovedena u logor u Staroj Gradišci i Jasenovac nisu djeca s Kozare, nego djeca iz hrvatskog sela Boričevac koje je spaljeno. „U plamteću crkvu bacili su svećenika i dva sjemeništarca. Djeca iz Zrina nalaze se kod časnih sestara kao ratna siročad na Vinagori. Djeca iz Španovice nalaze se u domovima časnih sestara, a nama se stalno oko vrata vežu žrtve kozaračke djece. Drago mi je da je ovdje među nama časna majka s. Miroslava Bradica, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Zagreba. Ovdje je možda šest njezinih sestara pokopano“, rekao je mons. Batelja te se spomenuo sestara koje su otkidale od svojih usta te umirale od gladi i tuberkuloze kako bi podignule zagrebačku bolnicu u Vinogradskoj za svoj narod.

„Povijest može biti krivotvorena i činjenice mogu biti zloupotrebljene. Sustavno smo u jednoj vrsti progona. Ohrabrimo se i iz vjerskih pobuda izgrađujemo svoju Domovinu i svoju Katoličku Crkvu“, zaključio je mons. Batelja. Prije početka mise, okupljeni Božji narod započeo je molitveni hod od centra Sošica prema jami Jazovka, moleći krunicu te pjevajući Marijanske pjesme.