50. obljetnica kanonizacije Nikole Tavelića

Draga braćo biskupi, predstavnici društvene vlasti ovdje prisutni, braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!

Prije svega, zahvaljujem preuzvišenom biskupu mons. Rogiću što me pozvao da predsjedam ovom euharistijskom slavlju prigodom 50. obljetnice kanonizacije prvoga hrvatskog sveca Nikole Tavelića, ponosa i dike grada Šibenika. Bio je mučen u Jeruzalemu 1391. godine zajedno s još trojicom misionara, uključujući i mog sunarodnjaka Stjepana iz Cunea. To je razlog više zašto je biskup Rogić inzistirao da prihvatim poziv, što sam rado i učinio.

Evanđelje koje smo čuli ove dvanaeste nedjelje kroz godinu dobro izražava duhovnost sveca kojeg se danas sjećamo.

Isus poziva svoje učenike da se ne boje ljudi, štoviše poziva ih da njeguju strah Božji. Ponavlja to tri puta, u različitim nijansama.

Prije svega kaže: “Ne bojte se ljudi, jer ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati.” To jest: ne bojte se ljudi, čak i ako govore neistine o vama i protiv vas, jer … ne postoji ništa skriveno što se neće otkriti …

Mogu nas također i nepravedno optužiti, lažno svjedočiti protiv nas, ali: “Ne bojte se”, sve će jednog dana doći na vidjelo, iako katkada tek nakon naše smrti. Ponekad ne možemo dokazati svoju nevinost i lažne optužbe protiv nas: no “jednog dana” sve će biti jasno. Ako ne prije, sigurno onda kada dođemo pred Milosrdnog Oca koji sve zna i sve vidi, koji će otkriti svu istinu o nama i o drugima.

Naravno, kada smo u pravu, željeli bismo da se istina odmah očituje. Nitko ne voli biti lažno optužen. Imamo dostojanstvo, želimo poštovanje, a ne neistine na svoj račun.

No ipak, koliko je osoba nepravedno osuđeno zbog lažnih svjedočanstva ili zato što nisu mogli dokazati svoju nevinost.

U ovom trenutku želio bih vas pozvati da usmjerimo svoje misli na sve one koji trpe posljedice lažnih optužbi, na sve one koji su nepravedno osuđeni – a ima ih mnogo! – kao i na sve one koji su osuđeni na kaznu nerazmjernu krivici koju su počinili, a posebno na sve one koji su bez regularnog suđenja izgubili svoje živote.

Takozvane fake news, odnosno lažne vijesti, tako se jednostavno proizvode i šire i mogu lako diskreditirati i najpoštenije osobe.

Ali Isus nas poziva da se borimo protiv lažnih vijesti šireći good news, odnosno dobre vijesti. U stvari, nakon što je rekao: “Ne bojte se ljudi, jer ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati”, dodaje: „Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima…”

Ova rečenica je poziv na hrabrost naviještanja dobrih vijesti s krovova. U nama i oko nas ima toliko dobrih i lijepih stvari koje možemo podijeliti s drugima.

Mržnja se može širiti nevjerojatnom brzinom, laž je često nemoguće zaustaviti. Sveti Franjo Saleški klevete uspoređuje s punom vrećom perja bačenog s vrha zvonika koje je nemoguće pokupiti. Evo zašto Isus od nas traži da širimo dobro, da vičemo s krovova čak i one sitne dobre stvari koje nam govore na uho, kao da su tajna.

Prije nekoliko tjedana bili smo svjedoci bolne smrti, prikazivane tisuću i tisuću puta na našim televizijama, siromašnog Afroamerikanca Georgea Floyda kojeg je policajac nemilosrdno ugušio pred očima ravnodušnih kolega i prolaznika koji su snimali taj jezivi prizor dok je on zazivao svoju majku i govorio slabim glasom koji mu je još preostao: “Ne mogu disati!” I bili smo prestravljeni eksplozijom nasilja koje je uslijedilo nakon njegove smrti. Televizije, novine i web stranice već danima na naslovnice stavljaju ovaj tužan prizor.

Neki misli da se tako bore za pravdu i pokazuju poštovanje prema žrtvi. Ne. Sam brat siromašnog Georgea mudro je izjavio: „Nasilje neće oživjeti mog brata. Molimo Vas, prosvjedujte drugačije, mirno!” i pozvao je ljude da izgovore dobro poznati slogan: “Mir na lijevo, pravda na desno”.

Više od beskrajnih scena nasilja, poštovanje i bolno sjećanje na siromašnog Georgea iskazano je prizorima onih sportaša koji su kleknuli u znak solidarnosti, a još više onih policajaca koji, ne samo da su klečali, već su se i pridružili prosvjednicima u mirnom maršu.

Da ne spominjem herojsku gestu Patricka Hutchinsona, crnca  koji je spasio život bijelcu noseći ga na ramenima teško ozlijeđenog tijekom svađe ispred stanice Waterloo u Londonu, nakon što ga je spasio, javno se očitovao u korist rasizma.

Širenje dobra je najbolji lijek za zaustavljanje zla: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira; gdje je mržnja, da donosim ljubav; gdje je uvreda, da donosim praštanje! Molio je sveti Franjo i sigurno je njegov duhovni sin Nikola Tavelić mnogo puta ponavljao tu molitvu. Dok su se križari borili protiv muslimana oružjem, Nikola je radije ostao nenaoružan, propovijedajući istinu bez nasilja, svjedočeći vjeru koju je ispovijedao, dajući život.

Možda mi ne možemo sami promijeniti svijet, ali možemo pozitivno utjecati na našu najbližu okolinu, i tako, da se slikovito izrazimo, metar po metar stići do nakraj svijeta. “Ne bojte se…”.

Imamo u tome znakovit primjer Jaimea, mladića iz Salvadora.

El Salvador, država u Srednjoj Americi, je zemlja bogata prirodnim bogatstvima i poviješću, ali je u isto vrijeme opterećena velikom političkom nestabilnošću, nepravdom i siromaštvom što je izazvalo različite oblike nasilja i socijalnih nemira, stvarajući međusobno nepovjerenja među stanovnicima. To je situacija koja traje dugi niz godina i stvara osjećaj bespomoćnosti za bilo kakvu promjenu. Upravo zbog toga mnogi mladi odlaze iz zemlje.

Jaime je također sanjao o odlasku u potragu za srećom i mirom. Jednog je dana bio pozvan u Argentinu kako bi sudjelovao na susretu mladih koji su mu govorili o tome kako vjeruju i zalažu se za izgradnju svijeta bez nasilja, svijeta s više međusobnog razumijevanja i bratstva.

Znatiželjan, prihvaća poziv, zadovoljan što prvi puta može napustiti svoju domovinu. Rekli su mu da bi se svijet mogao promijeniti kada bi ljudi prihvatili takozvano ‘zlatno pravilo’: „Čini drugima ono što želiš da oni čine tebi.“ Pokazali su mu to  konkretnim primjerima.

Jaime shvaća kako bi bilo lijepo graditi društvo u kojem se svi brinu jedni o drugima, čak i u njegovom zavičaju.

Kada se vratio u Salvador, ponovno se našao pred unutarnjom borbom svoje zemlje. Situacija je postajala sve teža, a nasilje na ulicama je raslo. U njegovom je gradu bilo opasno čak koristiti i autobuse ili igrati nogomet na trgu. Zbog tako teške situacije razmišljao je o odlasku iz zemlje s roditeljima i sa sestrom . Nošen tada iskustvom svog boravka u Argentini, koje je podijelio sa svojom obitelji, odlučio je ostati: želio je prenijeti svoje iskustvo. Ono svjetlo koje je primio želio je unijeti i u ovo mračno mjesto u kojem živi. Želio je vikati s krovova ono što je čuo ušima i što je sam doživio.

Tako je, zajedno s drugim mladim ljudima koji su dijelili njegov novi način gledanja na stvari, odlučio pokrenuti kampanju pod nazivom “Promijeni svoj četvorni metar”, s ciljem da preoblikuju svoju četvrt kvadratni metar po kvadratni metar. Znali su da je problem u Salvadoru složen, ali oni su vjerovali da mogu nešto promijeniti ako krenu iz svoje sredine, s osobama koje svakodnevno susreću, u aktivnostima koje svakodnevno obavljaju.

Bacaju su se na posao: uređuju dječje igralište, započinju oslikavati zidove kuća, čiste ulice, sakupljaju smeće i postavljaju kante za smeće, pokreću i kampanju prikupljanja knjiga kako bi pomogli djeci koja napuštaju školu zbog nedostatka sredstava. Postepeno se   uključivalo se sve više ljudi i napokon su ih i državne institucije prihvatile.

Jaimeovo iskustvo bilo je zarazno i imalo je velik odjek, do te mjere da je pozvan na drugu stranu svijeta, na Filipine, podijeliti svoje svjedočanstvo na Svjetskom susretu mladih. Tamo je ispričao: “Shvatili smo da možda nismo u stanju odjednom promijeniti našu domovinu, ali ‘kvadratni metar po kvadratni metar’ možemo napraviti  puno.”

Ako je istina da nasilje rađa novim nasiljem, ljubav rađa novu ljubav.

U svijetu ima puno “blata”, okruženi smo lošim vijestima, slikama ratova i nasilja. No, u tom metežu ima i puno bisera. Zašto ih ne bismo  potražili?

Pozivam sve one koji znaju dobro ploviti u često uzburkanim morima društvenih mreža, sve influencere (utjecajne), one koji svakodnevno umnožavaju broj svojih sljedbenika, da se bace u potragu za tim „dragocjenim biserima“ koji su sakriveni među nama kako bismo  ih očistili i upoznali: “Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” Neka im to bude poseban poziv dok ne postanu širitelji dobra. Njihova je zadaća vikati odozgor sa satelita u svemiru koji su danas krovovi. Isusova riječ sadrži bisere koji djeluju na onoga koji ih usvaja i provodi u djelo, tako da sam postaju svjetlo. “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.„(Mt 5,16).

Kanonizacija sv. Nikole Tavelića prije 50 godina bio je izvanredan događaj za cijeli hrvatski narod, kako u domovini, tako i u dijaspori. O tom nam svjedoče mnogi pismeni zapisi, ali i živi svjedoci koji su na tom slavlju sudjelovali. S velikim zanosom i u velikom broju hrvatski su vjernici hrlili u Rim kako bi nazočili svečanoj kanonizaciji prvog sveca hrvatskoga roda.

Njegovo je svjetlo postavljeno na svijećnjak kako bi osvijetlilo mnoge.

50 godina nakon tog svečanog čina, pitamo se gdje je danas sveti Nikola!? Gdje svijetli njegova svjetlost?

Odgovor nije težak. On je i dalje prisutan u svom rodnom mjestu, Krešimirovu gradu. Tu je njegovo svetište. Tu se odvijaju razne aktivnosti i pobožnosti, ali ne samo tu.

Izdaju se knjige i bilteni. I ova današnja svečanost, koja je imala svoju pripravu posebno po župama Šibenske biskupije, govori da je sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svečano proglašeni svetac, još uvijek živ i prisutan u crkvi u Hrvatskoj kao svjedok vjere sve do mučeništva, koji može i dalje biti primjer života koji je u potpunosti predan Kristu.

Prigodom ove svečane proslave pedesetgodišnjice kanonizacije zamolimo ga da štiti ovaj grad, čuva našu vjeru, da ostanemo vjerni vjeri otaca koji su sagradili ovaj grad na čvrstoj “stijeni”, a to je Isus Krist: isti JUČER, DANAS I SUTRA!