Predavač je analizirao četiri danas dominantne duhovne tendencije u Crkvi: karizmatsku i konzervativnu tendenciju, “adolescentski progresivizam” te međugorski duhovni pokret. “Duh Sveti može potaknuti milosti i karizme među članovima Crkve, iznenaditi novim formama te je tako reformirati. Sintagma “karizmatska obnova sadrži sebi dvojako djelovanje Duha Svetoga, posvećujuće, kada ostvaruje u nama preobrazbu i obnovu svojim darovima i teologalnim krepostima, a postoji i karizmatsko, kada dijeli besplatno darove pojedincima ili skupinama da njima služe zajednici”, rekao je prof. dr. sc. Podgorelec.

U predavanju se dotaknuo, kako kaže, i porasta zanimanja za konzervativnije prakticiranje katoličke vjere na ovim prostorima. “Mi stariji, možemo posvjedočiti da je posljednjih godina porastao interes za konzervativnijim religioznim formama kod svih dobi, a i što je neobično i kod mlađih vjernika jer mlađi su vjernici uvijek više progresivni. Primanje pričesti na koljenima, isključivo na usta, želja za tridentskom misom, za latinskim jezikom, naglasak na vanjskim formama, molitva na trgovima, interes za tradicionalnu glazbu, liturgiju, pobožnosti” kazao je predavač pa dodao da je konzervativnu tendenciju nepravedno svesti na vidljive vanjske forme, jer “ona je primarno način mišljenja”.

Konzervativna tendencija je vrlo kompleksna stvarnost i nije jednoznačna. Pod tu tendenciju se mogu percipirati oni koji koncil žele interpretirati u skladu s tradicijom, što je vrlo pozitivno, među koju se onda mogu pribrojiti važni suvremeni teolozi i svećenici jaka moralna integriteta, no postoje i oni koji kažu da koncil nije doktrinarne naravi nego samo pastoralne i kao takav ne obvezuje, pa sve do onih koji ga posve odbacuju kao heretičkog čime i sami upadaju u svojevrsnu šizmu, rekao je predavač.

Adolescentski progresivizam nema svijest jasnog kršćanskog identiteta koji zahtjeva i izgrađen svjetonazor, stoga je sklon podleći dominantnom mentalitetu prisutnom u okruženju, zaključio je predavač. Međugorje spada u tzv. „privatne proročke objave“. Pridjevom „privatne“ želi ih se razlikovati od „javne“ objave. Privatne objave dijelimo, pojasnio je, na „mistične“, koje su dane pojedincu za njegovo vlastito posvećenje; i na „proročke“ ili „karizmatske“, koje su dane pojedincu ili manjoj skupini pojedinaca, da prenesu poruku drugima, zajednici i Crkvi, da bi im poslužilo za duhovnu izgradnji. Stoga, za ove potonje izraz „privatne“ nije najprikladniji, budući da su upućene zajednici. Bolje ih je zvati „posebnim“ proročkim objavama, naglasio je.

“Ne treba posebno naglašavati aktualnost pojma mir, samo mir. To u međugorskom pokretu nije samo odsutnost rata nego je projekt čitavog duhovnog života. Mir, u augustinovskom smislu, znači da čovjek mora uspostaviti sklad u svojoj nutrini, da niže bude podložno višemu. Tada u čovjeku nastaje mir i to je polazište svakog, pa i socijalnog mira. Zatim, davanje primata Bogu u čovjekovom životu jer vjera je ponajprije susret sa živim Bogom i iz tog susreta čovjek gradi sve ostale odnose, organizira svoj život i realizira vlastite izbore. Taj primat ostvaruje upravo molitva na čemu poruke jako inzistiraju, gotovo svaka poruka. Tim više što se u postkoncilskom vremenu jednostrano, previše naglašavala socijalna dimenzija naše vjere koja je također važna, no ona mora biti plod teologalnog odnosa”, zaključio je predavač.