Toga dana 1942. godine Talijani su ušli rano ujutro u selo i strijeljali oko stotinu muškaraca. Selo je spaljeno, a žene, djeca i starci odvedeni su u talijanske koncentracijske logore. Imena ubijenih danas se nalaze na spomen groblju u Sobolima i počast ubijenim mještanima ovog grobničkog sela dali su predstavnici Predsjednika Republike Hrvatske, Vlade RH, Primorsko-goranske županije, općina Jelenje i Čavle, brojne udruge, a prvi put na komemoraciju je bilo pozvano izaslanstvo Konzulata Talijanske Republike u Rijeci. Zbog kiše koja je toga dana padala i onemogućila da se misa zadušnica služi kod spomenika, ona je slavljena u podhumskoj župnoj crkvi. Predvodio ju je riječki nadbiskup koadjutor Mater Uzinić u zajedništvu sa župnikom Ivanom Milardovićem te bivšim i sadašnjim svećenicima župa Grobinšćine. Liturgijsko pjevanje animirala je Klapa sv. Juraj – HRM.

Nadbiskup je u propovijedi istaknuo da ne smijemo stavljati krivi naglasak na komemoracijama. Ne smijemo komemorirati zločin, nego žrtve. Sjećanje na zločin uvijek potiče na ono što je bio razlog zločina koji se dogodio u Podhumu. Naša povijest i povijest svijeta obilježena je takvom logikom, rekao je mons. Uzinić, i tu ‘logiku’ pojasnio polazeći od liturgijskih čitanja (Iz 7,1-9; Ps 48,2-8; Mt 11,20-24). U njima se govori o logici rata, da je Bog na strani napadnutih te poziva da se na Njega oslonimo. No problem svakog rata jest što svaki ima povod, a ako on ne postoji, tada se pronađe, upozorio je mons. Uzinić istaknuvši da je Isus htio zaustaviti takvu logiku i učinio je to na način da je na sebe preuzeo zločin i odustao od osvete. „Najveće čudo koje je Isus Krist napravio nije ozdravljenje nekoga, nije to što je nahranio pet tisuća, hodao po moru…. Najveće čudo koje je napravio jest – čudo opraštanja. Umirući na križu on kaže: ‘Oče, oprosti im’, i opravdava ih: ‘..jer ne znaju što čine’. Time je prekinuo taj niz. Zaustavio je spiralu zla i na sebi odnio njezine posljedice. Bog je to potvrdio njegovim uskrsnućem. Od toga polazimo mi kršćani i to je temelj naše vjere. U tom otajstvu možemo gledati, ne samo na zločin, nego i na žrtve za koje znamo, da on je uskrsnuo preuzimajući na sebe ulogu žrtve i pridružujući se svim žrtvama povijesti, u svome uskrsnuću darovao život i svim žrtvama. Dao je novu perspektivu”, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su kršćani trebali, kao Isusovi sljedbenici, slijediti njegovu logiku, no, na žalost, naša kršćanska povijesti obilježena je zločinima i osvetama kroz cijelu povijest. Bili smo žrtve, ali bili smo i zločinci. Kao primjer naveo je ratna zbivanja u Ukrajini. Dva kršćanska naroda ratuju jedan protiv drugoga u kršćanskoj Europi i ono što se dogodilo prije 80 godina u Podhumu, danas se na drugačiji način događa u Ukrajini. To je zbog toga jer smo se sjećali zločina, a nismo komemorirali žrtve i nismo uspijevali u sebi pronaći snagu za ono što je Isus napravio – snagu za oprost, kako bi ta spirala i to ponavljanje zločina konačno bilo zaustavljeno, poručio je mons. Uzinić.

Razlog zbog kojega se o oprostu treba govoriti i nakon 80 godina stradanja sela Podhum leži u činjenici što neoprost prelazi s generacije na generaciju. O tome svjedoči Drugi svjetski rat za kojega će neki reći da je uzrokovan nečim što se prije dogodilo, pa Domovinski rat, a sada se događa rat u Ukrajini. Događat će se i u budućnosti ako ne zaustavimo taj vrtlog u kojega čovječanstvo uvijek upada. Podijelio je autentično iskustvo oprosta iz svjedočanstva bračnog para Daniela i Leile Abdallah kojega su podijelili na Svjetskom susretu katoličkih obitelji koji se nedavno održao u Rimu. Ovaj libanonski bračni par koji živi u Australiji rekao je da je došao u pratnji sedmero djece, no s njima u pratnji je bilo četvero djece. „Njihovo troje preostale djece je 1. veljače 2020. pijani i drogirani vozač usmrtio automobilom u središtu grada. Ono što je ovu tragediju učinilo drugačijom od drugih sličnih tragedija jesu Lejline riječi koje su u Australiji izazvale veliku raspravu: ‘Opraštam osobi koja je to učinila mojoj djeci.’ Na ovim riječima izraslo je čudo molitve, bdjenja, potaknuta rasprava na društvenim mrežama i medijima u Australiji. Grad u kojemu se to dogodilo počeo je preispitivati sam sebe, ali od svega najvažnije jest ono iskustvo koje je donijelo toj obitelji kao i drugim obiteljima uključenima u tu tragediju u kojoj su poginula još dva njihova rođaka. Daniel i Leila priznaju da oprostiti nije nimalo lako i da to nije ona riječ koja se izgovara u jednom trenutku, nego da je to svakodnevna odluka u kojoj su htjeli ustrajati i u trenucima kada im se vraćala bol. Rekli su da im je to bilo moguće samo zato jer su gledali na Kristov križ i onaj trenutak čuda u kojemu je on smogao snage reći: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine”, rekao je mons. Uzinić.

Ovaj bračni par iznenadila je činjenica da je njihova sposobnost oprosta uspjela jednu tragediju pretvoriti u izvor novog života i nade za mnoge, do te mjere da je spomen na njihovu tragediju u Australiji potaknuo da je 1. veljače ustanovljen kao Dan oprosta, najprije na vjerskoj, a zatim i na državnoj razini. Izrazili su želju da dar oprosta prenesu u svoju zemlju – Libanon, i širom svijeta jer oprost je potreban cijelome svijetu.

Potreban nam je oprost u obitelji, među ljudima u svakodnevnom životu, u javnom političkom životu gdje primjećujemo kako ta nesposobnost oprosta često koči bilo kakav dijalog što sa sobom nosi posljedice. Potreban nam je oprost kako ne bismo upali u spiralu osvete, spiralu nasilja, spiralu rata, nego bili oni koji stvaraju novu kulturu – kulturu opraštanja. Vjerujem da je to i da to može biti najbolji način za sjećanje na podhumske žrtve i obilježavanje, ne zločina, nego njihove žrtve, poručio je mons. Uzinić.

U govoru kojega je uputio na komemoraciji, a koji je prethodio misi i na kojoj su prigodne riječi uputili i drugi uzvanici, izaslanik Vlade RH Darko Nekić najavio je skoru objavu opsežnog istraživanja još nekoliko masovnih grobnica nastalih na Grobniku u vremenu završetka Drugog svjetskog rata kao i u godinama koje su uslijedile nakon 1945. godine.