Komemorativni program „Vukovar – mjesto posebnog domovinskog pijeteta“ i ove je godine započeo ispred vukovarske Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“. Odavanje počasti žrtvi Vukovara, svim njegovih poginulim, ubijenim i nestalim braniteljima i civilima nastavljeno je Kolonom sjećanja, koja je, unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima i kiši koja je neprestano padala, na putu od Bolnice do Memorijalnog groblja okupila nekoliko desetaka tisuća sudionika. U dostojanstvenom hodu, hodočasnici su si s tugom i dubokim poštovanjem posvijestili da su istim tim putem 19. studenoga 1991. prošli preživjeli Vukovarci, koji su potom završili na stratištima, u logorima ili progonstvu.

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod središnjeg križa na Memorijalnom groblju počast poginulima i ubijenima u obrani Vukovara dala su potom izaslanstva vukovarskih branitelja na čelu s posljednjim zapovjednikom obrane Vukovara Brankom Borkovićem, Hrvatskog sabora predvođenog predsjednikom Gordanom Jandrokovićem i Vlade koje je predvodio predsjednik Andrej Plenković, izaslanstva Vukovarsko-srijemske županije na čelu sa županom Damirom Dekanićem i Grada Vukovara koje je predvodio gradonačelnik Ivan Penava.

Nakon polaganja vijenaca molitvu za sve poginule predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić. „Svemogući Bože, u neizrecivoj providnosti svoga spasenja ti si htio da Gospodin naš Isus Krist svojom smrću na križu raskine okove grijeha i tamu smrti. Danas se naša duša obnavlja vjerom jer znamo da nam život i smrt sjaje u njegovu uskrsnuću. Pogledaj milostivo na naše molitve za sluge i službenice tvoje čija su tijela ovdje ukopana da čekaju slavni dan uskrsnuća. Privuci k svome križu njihova stradanja, sve boli i smrtnu muku, udijeli im puninu života da vječno uživaju radost vječne domovine“ – predmolio je nadbiskup Hranić.

Misa zadušnica na Memorijalnom groblju

Uslijedilo je svečano misno slavlje koje je predvodio gospićki biskup Zdenko Križić. U koncelebraciji bili su nadbiskup Hranić, apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua, nadbiskup vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH Tomo Vukšić, biskupi požeški Antun Škvorčević, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, sisački Vlado Košić, šibenski Tomislav Rogić, varaždinski Bože Radoš, križevački Milan Stipić, pomoćni biskupi zagrebački Mijo Gorski, đakovačko-osječki Ivan Ćurić, tajnik Apostolske nuncijature Alfred Rayan D’Souza, generalni vikar Srijemske biskupije Josip Ivešić, generalni tajnik HBK Krunoslav Novak, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Milan Krišto, župnik domaće vukovarske župe fra Ivica Jagodić te veći broj svećenika.

Uz mnoštvo hodočasnika, misi su nazočili predstavnici vlasti Republike Hrvatske; među njima predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, ministri u Vladi RH, saborski zastupnici, predstavnici prosvjetnog, kulturnog, gospodarskog i političkog života, župani i gradonačelnici i načelnici, na čelu s Damirom Dekanićem, županom domaćinom i Ivanom Penavom, gradonačelnikom domaćinom. Također, misi su nazočili i predstavnici Hrvatske vojske, Policije, hrvatski branitelji, članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata, obitelji i rodbina poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Sve okupljene prije početka mise pozdravio je ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Mato Gašparović.

Iz propovijedi biskupa Križića

„Nalazimo se u gradu u kojem je, u jednom tragičnom vremenu, haralo užasno zlo: ubijanje, razaranje, pljačka, mržnja, nasilje i sve drugo što ide pod nazivnik: brutalnost, nehumanost, nečovječnost. Spominjemo se toga vremena s velikom tugom. No, ne smijemo ostati samo na tuzi. U nama je i radost što je zlo pobijeđeno i što danas možemo slušati utješan glas mira. To je glas koji dolazi odozgo, od Boga“, riječi su kojima je homiliju započeo biskup Križić.

Osvrnuo se potom na odlomak iz Poslanice Efežanima, u kojemu Pavao definira Isusa kao ‘Mir naš’ i njegov dolazak kao dar mira svima koji ga žele primiti: „Svi mi znamo da mir nije samo puka odsutnost rata, nego daleko više. Mir je i duhovna kategorija, to je unutarnje ispunjenje čovjeka“, rekao je biskup te nastavio: „Ratovi puškama i tenkovima imaju svoj izvor u ljudskoj nesređenoj i zatrovanoj nutrini; oni proizlaze iz urušene i deformirane savjesti koja je postala nesposobna razlikovati dobro i zlo; oni su proizvod srca zatrovanog bahatošću i ispunjenog željom za dominiranjem nad drugima. Kada grešni nemir ovlada ljudskom nutrinom, takav će čovjek nužno proizvoditi rat manjih ili većih razmjera.“

Okupljenima je posvijestio da je to tako od prvog čovjeka do danas, a napast pred kojom su pali prvi ljudi sadržana je u glasu zmije koja im je rekla da će biti kao bogovi. „Kako ovaj glas godi ljudskoj taštini! Biti kao bogovi, biti božanstva! Ali takvi ‘bogovi’ ne traju dugo. Brzo budu potrošeni i odbačeni. Tako i prvi ljudi: željeli su postati bogovi, a završili su u golotinji i praznini. Oholost i taština ponesu, a onda brzo pretvore osobu u bijedu. Kajin, nakon ubojstva brata, umjesto slave postao je samo ‘skitnica’ i ‘lutalica’ na zemlji. Biblija odmah na početku prikazuje zastrašujuće lice zla, napose u njegovoj progresivnosti. Zlo je nezasitno, uvijek traži više“, ukazao je propovjednik, tumačeći kako je lice zla od početka isto. „Cijena oslobođenja od zla uvijek je jako visoka. Zar nemamo to iskustvo? Zahvalni smo Bogu da smo imali ljude koji su bili spremni platiti tu cijenu svojim životom. Ne smijemo nikada zaboraviti zahvalnost koju im dugujemo“, istaknuo je.

Potom je ukazao: „Nitko od nas nije posve imun na zlo. I svako od nas može proizvoditi patnju drugima, počevši od članova vlastite obitelji pa nadalje. Možda je nekada puno lakše boriti se i pobijediti zlo koje dolazi izvana, nego li ono koje se nalazi u našoj nutrini. Može se pobijediti vanjskog neprijatelja, ali to još ne znači da smo ostvarili istinsku slobodu. Nužno je prebaciti težište borbe na područje vlastite nutrine i tu uspostaviti kontrolu i ne dopustiti da postanemo uzrokom patnje drugima. Radi se o napornoj borbi čupanja korijenja zla iz vlastitih duša. To su sada naši ratovi u kojima moramo pobijediti. Bez te pobjede sve druge dobivene bitke neće nam donijeti istinsku sreću.“

Praštanje čisti i ozdravlja dušu

Vjernicima je potom poručio kako su pozvani u poniznoj molitvi prikazivati Bogu sve one čiji je život ovdje nasilno skončan, i to s osjećajima iskrenog praštanja, kako je radio i učio nas naš Učitelj, Isus: „On zna da praštanje čisti i ozdravlja dušu. A bez zdrave duše nema zdrave budućnosti.“ Podsjetio je kako je Isus s križa zavapio Bogu da oprosti njegovim ubojicama, i to s naglaskom da oni ne znaju ono što čine, „jer zbilja je istina da ni jedan zločinac ne zna što čini. Zlo proizlazi iz čovjekova potamnjelog uma… zločinci nisu ljudi koje treba mrziti, nego žaliti. Jer čovjek koji čini zlo drugima, najviše ga čini samome sebi. Zato je nepotrebno proklinjati osobu zla jer prokletstvo već ima. Besmisleno je mrziti zločince jer mržnjom samo škodimo sebi, mržnjom trujemo svoje srce“.

Pozivajući na pravi kršćanski oprost koji oslobađa mržnje i jedini je put koji jamči pobjedu, biskup je kazao: „Isus je svojim stradanjem pokazao da konačnu pobjedu uvijek slavi ljubav i praštanje, a ne osveta. To mora biti i put Isusovih učenika. Ovo ne znači da Isus od nas traži da uvijek pružimo i drugi obraz, da se ne smijemo braniti od agresora i nasilnika. Ne, nego nam ne dopušta da braneći se, završimo tako da sami postanemo nasilni i zli.“

Ovo je mjesto našeg narodnog ispita savjesti

„Braćo i sestre, za nas ovo mjesto ima još jedno posebno značenje: ovo je mjesto našeg narodnog ispita savjesti. Ovo je mjesto gdje trebamo provjeriti kako živimo, kako čuvamo i njegujemo vrijednosti i ideale za koje su toliki naši ljudi položili svoje živote. To su vrijednosti domovine, slobode, odgovornosti, poštenja, istine, solidarnosti, pravednosti, zauzetosti za najsiromašnije i najranjivije. Zato je važno zaustaviti se nad pitanjem: da li domovinu oplemenjujemo ili je rastačemo, da li ju volimo ili samo koristimo, da li u nju ulažemo ili se njome samo služimo za naše osobne interese bez obzira na druge i njihove potrebe?“, promišljao je biskup Križić, naglašavajući kako je to odgovornost svih nas, ne samo onih koji su na vlasti: „Vlasti se mijenjaju, a odgovornost mora biti konstanta svih. Ako toga nema, onda i stradali na ovom mjestu više tuguju nad nama nego što mi žalimo za njima. Onda ni oni više nisu pobjednici jer neće vidjeti ni znati smisao svoga stradanja i svoje žrtve.“

Svoju propovijed biskup je zaključio željom starozavjetnog patnika Joba: O kada bi se riječi moje zapisale i kada bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale“ kazavši: „Mi smo ispunili želju naših Jobova, naših stradalnika, pa smo željeznim dlijetom i olovom njihova imena u spomen vječan u stijenu uklesali. Upišimo na isti način u vlastita srca želje naših stradalih branitelja da čuvamo, izgrađujemo i oplemenjujemo našu domovinu i promičemo ideale za koje su oni svoje živote dali.“

Pjevanje je predvodio zbor Zavjetne crkve Sveta Mati Slobode, Župe Duha Svetoga iz Zagreba, pod vodstvom Maruše Bartolić, prof. crkvene glazbe, a izravno ga je prenosila Hrvatska televizija.