Abraham "Otac svih vjernika"

Uoči svoga putovanja u Egipat Ivan Pavao II. je u srijedu 23. veljače na Općoj audijenciji u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu predvodio bogoslužje riječi i održao ovu homiliju. Bilo je to, kako su javna glasila primijetila, Papino “virtualno hodočašće” u Irak, Abrahamovu pradomovinu, koje je htio poduzeti prije hodočašća u Egipat, a što mu je onemogućeno.

1. “Ja sam Jahve koji sam te odveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed… Tog je dana Jahve sklopio Savez s Abrahamom rekavši: #!Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata#!” (Post 15,7.18). Prije negoli je Mojsije na gori Sinaju čuo poznate Jahvine riječi: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva” (Izl 20,2), patrijarh Abraham je već čuo ove druge riječi: “Ja sam Jahve koji sam te odveo iz Ura Kaldejskoga.” Stoga se moramo u mislima uputiti prema tom važnom mjestu u povijesti naroda Božjega, da tamo potražimo početak saveza Božjega s čovjekom. Evo zašto se u ovoj godini Velikoga jubileja, dok se srcem vraćamo na početke saveza Božjega s čovjekom, naš pogled upravlja prema Abrahamu, prema mjestu gdje je on zamijetio Božji poziv i na njega odgovorio u poslušnosti vjere. Zajedno s nama, i židovi i muslimani gledaju na Abrahamov lik kao na uzor bezuvjetnog podlaganja volji Božjoj (usp. Nostra aetate, 3). Pisac Poslanice Hebrejima piše: “Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se, ne znajući kamo ide” (11,8). Evo: Abraham, od apostola prozvan “ocem svih vjernika” (usp. Rim 4,11-16), vjerovao je Bogu, pouzdao se u njega koji ga je zvao. Povjerovao je obećanju. Bog reče Abrahamu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš bit blagoslov… Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati” (Post 12,1-3). Govorimo li možda o pravcu jedne od mnogobrojnih seoba tipičnih za razdoblje u kojem pastirski život bijaše temeljni oblik gospodarskog života? Vjerojatno. Sigurno, ipak nije riječ samo o tome. U Abrahamovu slučaju, od kojega počinje povijest spasenja, već možemo naslutiti drugo značenje poziva i obećanja. Zemlja, prema kojoj se upućuje čovjek vođen glasom Božjim, ne pripada isključivo zemljovidu ovoga svijeta. Abraham, vjernik koji prihvaća Božji poziv jest onaj koji se upućuje u pravcu obećane zemlje koja nije na ovome svijetu.
2. U Poslanici Hebrejima čitamo: “Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše, on koji je primio obećanje, kojem bi rečeno: #!Po Izaku će ti se nazivati potomstvo#!” (11,17-18). Evo vrhunca Abrahamove vjere. Abraham je bio stavljen na kušnju od onoga Boga u kojega je stavio svoje pouzdanje, od onoga Boga od kojega je primio obećanje koje se odnosi na daleku budućnost: “Po Izaku će ti se nazivati potomstvo” (Heb 11,18). Pozvan je, doista, žrtvovati Bogu upravo onog Izaka, svoga jedinog sina, s kojim je povezana svaka njegova nada, u skladu s ostatkom Božjega obećanja. Kako će se moći ispuniti obećanje koje mu je Bog dao o brojnom potomstvu, ako Izak, jedini sin, mora biti prikazan kao žrtva?
Po vjeri Abraham pobjednički izlazi iz te kušnje, dramatične kušnje koja je stavljala u pitanje izravno njegovu vjeru. “Uvjeren”, piše autor Poslanice Hebrejima, “da Bog može i od mrtvih uskrisiti” (11,19). U tom, po ljudsku, tragičnom trenutku, u kojem već bijaše spreman zadati smrtonosan udarac svome sinu, Abraham nije prestao vjerovati. Dapače, njegova vjera u Božje obećanje dostigla je vrhunac. Mislio je: “Bog može i od mrtvih uskrisiti.” Tako je mislio taj otac iskušavan, ljudski govoreći, preko svake mjere. I njegova vjera, njegovo potpuno prepuštanje Bogu, nije ga razočaralo. Stoji pisano: “zato ga zadobi” (Heb 11,19). Zadobi Izaka, jer povjerova Bogu sve do kraja i bezuvjetno.
Pisac Poslanice kao da ovdje izražava nešto više: sve što se s Abrahamom događalo izgleda mu slično spasenjskom događaju smrti i uskrsnuća Kristova. Taj čovjek, stavljen na početak naše vjere, dio je vječnoga božanskog nauma. Prema predaji, mjesto gdje je Abraham bio spreman žrtvovati svoga sina, isto je na kojemu je drugi otac, vječni Otac, prihvatio žrtvu svoga Sina jedinca, Isusa Krista. Abrahamova žrtva izgleda tako kao proročki navještaj Kristove žrtve. “Bog je” – piše sveti Ivan – “tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (3,16). Patrijarh Abraham, naš otac u vjeri, a da to ne zna, u stanovitom smislu uvodi sve vjernike u vječni Božji naum, u kojem se ostvaruje otkupljenje svijeta.
3. Jednom je Krist ustvrdio: “Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!” (Iv 8,58), i te riječi pobuđuju čuđenje slušatelja koji prigovaraju: “Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?” (Iv 8,57). Oni koji su tako reagirali razmišljali su čisto ljudski, i zato nisu prihvatili ono što je Isus rekao. “Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?” (Iv 8,53). Njima Isus odgovori: “Abraham, otac vaš, usklikta u želji da vidi moj Dan. I vidje i obradova se” (Iv 8,56). Abrahamov poziv kao da je potpuno upravljen prema danu o kojemu Krist govori. Tu nema ljudskih računica, treba primijeniti Božju mjeru. Samo onda možemo shvatiti pravo značenje poslušnosti Abrahama koji “povjerova u nadi protiv svake nade” (Rim 4,18). Nadao se postati ocem brojnih naroda, i danas se doista raduje s nama, jer se Božje obećanje ispunja u tijeku stoljećâ, iz naraštaja u naraštaj.
To što je povjerovao nadajući se protiv svake nade “uračuna mu se u pravednost” (Rim 4,22), ne samo s obzirom na njega nego i sve nas, njegove potomke u vjeri. Mi “vjerujemo u Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega (Rim 4,24), koji je predan u smrt za opačine naše i uskrišen radi našega opravdanja (usp. Rim 4,25). To Abraham nije znao; po poslušnosti vjere, on se ipak posvetio ispunjenju svih Božjih obećanja, prožet nadom da će se ona ostvariti. A ima li možda veće obećanje od onoga koje se ispunilo u Kristovu vazmenom otajstvu? Doista, u Abrahamovoj vjeri svemogući je Bog sklopio vječni savez s ljudskim rodom i njegovo konačno ispunjenje je Isus Krist. Jedinorođeni Sin Očev, s njim istobitan, postao je čovjekom da nas, po poniznosti Križa i slave uskrsnuća, uvede u zemlju spasenja koju je Bog, bogat milosrđem, obećao čovječanstvu od početka.
4. Nenadmašiv uzor otkupljenoga naroda, u hodu prema ispunjenju ovoga sveobuhvatnog obećanja je Marija, “ona koja povjerova da će se ispuniti što je rečeno od Gospodina” (Lk 1,45). Abrahamova kći po vjeri više negoli po tijelu, Marija je osobno proživjela to iskustvo. I ona je, poput Abrahama, prihvatila žrtvovanje Sina, ali dok se od Abrahama nije zahtijevalo stvarno žrtvovanje Izaka, Krist je ispio čašu patnje do posljednje kapi. A Marija je osobno sudjelovala u Sinovoj patnji, vjerujući i nadajući se stojeći uspravna uz križ (usp. Iv 19,26).
Bio je to završetak dugog očekivanja. Odgojena u razmišljanju proročkoga štiva, Marija je pretkazala ono što je očekuje i u uzvisivanju Božjega milosrđa, vjerna svome narodu iz naraštaja u naraštaj, izražavala svoje prianjanje njegovu spasenjskom naumu; izražavala je osobito svoj “da” središnjem događaju toga nauma, žrtvovanju tog Djeteta kojeg je nosila u utrobi. Poput Abrahama prihvatila je žrtvovanje Sina.
Mi danas sjedinjujemo naš glas s njezinim, i s njom, Djevicom Kćeri Sionskom, proglašavamo da se je Bog spomenuo svoga milosrđa, “kako obeća ocima našim, Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka” (Lk 1,55).
2