Duhovna obnova sastojala se od molitve Trećeg časa, razmatranja o posredovanju poziva, klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i euharistijskog slavlja.

U susret je uveo vikar za kler Varaždinske biskupije preč. Anđelko Košćak. Predstavio je voditelja duhovne obnove, rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Vladu Razuma čija je tema razmatranja bila „I bit ćete mi svjedoci“.

U razmatranju je naglasio da je za svakog svećenika važno uvesti Isusa u stanje svoje duše, živjeti svoju povezanost s Njime pa će se onda s više žara i vjerodostojnosti moći stati pred one kojima je poslan. „Nije nas pozvao kao savršene ljude, pozvao nas je biti povezani s njime, mijenjati se i rasti“, istaknuo je preč. Razum te upitao: „Ima li smisla ići za Kristom, a ne težiti svetosti, vlastitom posvećenju? Ni moja zajednica neće biti sveta ako sam nisam svet“, poručio je. Potaknuo je svećenike da svoj život suobliče Kristu, da doprinose životu i životnosti Crkve da ne zaborave da Gospodin želi spasiti sve ljude, da nikome ne zatvaraju vrata jer Crkva ima poslanje svem svijetu navijestiti i ponuditi otajstvo spasenja. Rekao je kako je Krist spasitelj svih ljudi te da se u primjeru Njegova života i Njegovih djela može vidjeti zanos, koji je pozvan njegovati svaki svećenik.

„Naša duhovnost mora biti kristocentrična, ali i eklezijalna. To znači da treba njegovati odnos s Crkvom, najprije s mojoj župnom zajednicom, a onda i sa sveopćom Crkvom. Živi sam ud Crkve, ako sam na visini zadatka. Ako nisam, sam sam pogubljen i moja zajednica je obezglavljena jer vjernici nemaju uzor, svet život vlastitih pastira“, istaknuo je.

Potom je istaknuo nekoliko primjera koji kod svećenika mogu izazvati obeshrabrenje i frustraciju, ali je ponovno pozvao da ne zaborave biti na visini zadatka. Potaknuo je na osnivanje mreže suradnika u župnoj zajednici, pogotovo su to pozvani činiti oni koji su više godina na jednoj župi. Naglasio je važnost pastoralnog rada s djecom i mladima, ministrantima, ali i obiteljima. Tome svakako može pridonijeti susret s obiteljima, ulazak u njihove domove, potaknuo je preč. Razum te naglasio da se „u bračnom i obiteljskom životu najintenzivnije žive odnosi: od ljubavi do nasilja. Isusu je bilo stalo da dođe u obitelji“. Podsjetio je i da je prva Crkva bila kućna Crkva te da je pastoral obitelji neizostavan. „Dobro je da svaka župna zajednica ima obiteljsku zajednicu“, rekao je te se prisjetio svoga djetinjstva i obiteljskog iskustva koje ga je izgradilo kao svećenika.

Nadalje je govorio u važnosti susreta s pojedincima, o pastoralu – kako ga on naziva – u četiri oka, koji je, kako je istaknuo, najintenzivniji put posredovanja poruke. „Ljudi su potrebiti razgovora, blizine, duhovnog razgovora i duhovnog praćenja. To bi trebalo biti prisutno u našem pastoralu“, rekao je preč. Razum te potaknuo svećenike da se jednom u tjednu stave na raspolaganje za ovakve susrete i razgovore, jer „kad se svećenik posveti ovakvom pastoralu, onda je to blagoslov za mnoge.“

„Svećenik se treba prepoznati kao duhovni otac. Ako smo nasljedovatelji Isusa Krista, onda se u našem životu treba očitovati ono što je Očevo. Vjernici prepoznaju jesu li svećenici njihovi duhovni očevi. Njegovanjem duhovnog očinstva rađaju se i nova duhovna zvanja“, ustvrdio je preč. Razum iznoseći nekoliko primjera iz svog dosadašnjeg pastoralnog iskustva i službi koje je vršio.

Naglasio je da je svećenička služba važna za život Crkve te za poslanje koje su primili. Da bi ta služba bila blagoslovljena, potrebna je „spremnost na žrtvu i umiranje za one kojima sam povjeren! Bez zanosnog i predanog i požrtvovnog življenja svog svećeničkog poslanja, ovo iskustvo ne može se živjeti!“ Nastavio je govoriti o promicanju duhovnih zvanja te da je važno stvarati ozračje molitve za duhovna zvanja. Svećenike je potaknuo da u svoje osobne molitve uključe i molitvu za nova duhovna zvanja te da u svojim župama nastoje prepoznati obitelji koje intenzivno žive svoju vjeru jer se u takvima krije klica Božjeg poziva. „Ne bojmo se takvima postaviti pitanje poziva li ih Bog u svećeništvo“, rekao je.

Na kraju razmatranja zahvalio je na pozivu na susret te na bratskom zajedništvu.

Nakon slavlja sakramenta pomirenja i euharistijskog klanjanja uslijedilo je misno slavlje koje je predslavio varaždinski biskup Bože Radoš.

U homiliji tumačio je naviješteno evanđelje dana o susretu Isusa i satnika koji izražava Isusu molbu za ozdravljenje svojeg sluge. Biskup je govorio o tome kako je satnik kod drugih evanđeoskih izvještaja predstavljen kao dobar čovjek, iako je bio stranac u službi okupatorske vlasti. „To je čovjek koji razumije osjećaje onih koji nisu dio njegovog naroda i poštuje njegove vjerske osjećaje“, kazao je biskup te pojasnio kako satnikovoj vlasti i položaju ne odgovara skroman pristup i molba koju iznosi Isusu oslovljavajući ga s ’Gospodine’ čime izražava svoju vjeru. „On vjeruje da Isus može ozdraviti njegovog slugu“, rekao je mons. Radoš.

Pitajući se nadalje o sadržaju satnikove molbe biskup je rekao kako on pred Isusa donosi ono što mu je na srcu, ono što ga boli. „I mi pred Gospodina donosimo ono što nas boli. Svećenik stavlja pred Gospodina svoje teškoće, svoje boli, ali je pozvan da mu donosi i boli svih onih koji su mu povjereni u njegovoj kući, župi, biskupiji i narodu“, nastavio je tumačiti biskup.

Zadržavajući se na satnikovoj molbi, biskup je primijetio kako emocionalni odnos sa slugom koji satnik izražava u svojoj molbi nije bio uobičajen, nadilazio je odnos sluge i gospodara, bio je odnos razumijevanja i prijateljstva.

Analizirajući potom dijalog satnika i Isusa biskup je primijetio kako satnik pokazuje sposobnost razumijevanja situacije, uvjetovanosti i potreba drugih, na što su i svećenici pozvani u svom svakodnevnom susretu s ljudima.

Biskup je kazao kako satnikova poniznost i izražavanje nedostojnosti Isusovog pohoda njegovoj kući otvara Isusu put da može doći k njemu. Protumačio je kako satnik po naravi svoje službe prepoznaje moć riječi, zapovijedi te oslobađa Isusa pohoda svojoj kući ne htijući ga dovoditi u sukob sa židovskim zakonom.

„Iza Isusovih riječi, u ovom kontekstu, stoji moć koju ima samo Bog. Satnik će se fokusirati na moć Isusove riječi“, rekao je biskup te skrenuo pozornost na vrijeme došašća „u kojem polako otkrivamo i bistrimo pojam riječi Božje“. „To je riječ anđela koji naviješta, to je glas Boga, to je riječ koja se utjelovljuje i postaje Riječ pisana velikim slovom“, kazao je biskup.

Završno se biskup osvrnuo na Isusovo divljenje vjeri ovoga stranca. „Oko njega su pobožni Židovi, njegovi učenici koji očito imaju vjeru i ne smijemo staviti u pitanje vjeru onih koji su oko Isusa, ali Isus sve njih usmjerava na vjeru ovoga stranca“, rekao je biskup Radoš te naglasio Isusove riječi „koje nas stalno vraćaju na dubinu naše vjere: ‘mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom’”. Protumačio je biskup kako ove Isusove riječ ne smijemo tumačiti samo povijesno, jer smo mi zauzeli mjesto Židova iz ove rečenice, već ih trebamo tumačiti egzistencijalno.

„Uhvatimo se ponekad u razmišljanju kao da je nama mjesto u kraljevstvu nebeskom zajamčeno. Nema Zajamčenog mjesta. Nema mjesta koje trajno pripada ni biskupu, ni svećeniku, ni bilo kome ovdje među nama. To nam želi Isus kazati. Isus od nas želi da kroz ovo vrijeme došašća pođemo na taj put vjere. Put dobrote, poniznosti i ljubavi kako bi mogao svojim moćnom riječi ozdravit naše bolesnike koje ćemo obići, one za koje ćemo moliti. Ali Gospodin traži i od nas vjeru da nas svojom riječju izbavi i ozdravi kako bi se i nad nama mogao ‘zadiviti’, radovati našem povjerenju i ljubavi koju imamo za Njega”, zaključio je biskup Radoš homiliju.