Akademik Mario Šlaus: Javnosti prvi put predstavljen sačuvani cijeli kostur tijela sv. Krševana

Taj jedinstveni crkveno – kulturni događaj od povijesnoga značenja organizirala je Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar (SICU) u sklopu manifestacije Krševanovi dani kršćanske kulture Zadarske nadbiskupije.

Na tom je događaju prvi put javnosti predstavljen kostur sv. Krševana kojeg je antropolog akademik Šlaus i forenzički tim potvrdio s iznimnom vjerojatnošću da su to u cijelosti sačuvani zemni ostaci kostura sv. Krševana, što je jako rijetko.

Javnosti je prvi put na tom događaju pokazana fotografija cijeloga kostura sv. Krševana, ranokršćanskog mučenika iz 3. st., zaštitnika Grada Zadra.

Materijalni dokaz postojanja toga sveca osobiti je doživljaj koji i na ovozemni način potkrjepljuje višestoljetno čašćenje sv. Krševana čije je tijelo stiglo u Zadar u 7. st.

Rekognicija relikvija rijedak je čin u životu mjesne Crkve koji se događa svakih nekoliko stoljeća ili nakon dugo vremena po nalogu mjesnoga biskupa. Posljednji put rekognicija nekih zadarskih relikvija bila je u 19. st.

Ključna informacija za javnost i glavna poruka dr. Šlausa na tom predavanju glasi: Analizom je utvrđeno da kostur – relikvija koja se nalazi u Škrinjici sv. Donata nisu kosti sv. Donata, nego su to kosti sv. Krševana. Dakle, relikvija sv. Krševana nalazi se u Škrinjici sv. Donata.

Rekogniciju relikvija organizirala je SICU u suradnji s HAZU-om i Sveučilištem u Zadru, Odjelom za arheologiju Sveučilišta u Zadru, uz odobrenje Zadarske nadbiskupije te na poticaj i odlukom zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića.

Zbog iznimnih i obimnih antropološko-forenzičnih potvrda do kojih se došlo tijekom rekognicije višestoljetnih zadarskih relikvija, saznanja prikupljena tijekom toga rijetkoga povijesnog procesa predstavljena su u dvije tematske cjeline.

U prvom dijelu izneseni su uvidi koje je javnosti prvi put predstavio akademik dr. Šlaus, antropolog i forenzičar koji je antropološki izvršio rekogniciju 31 zadarske relikvije.

U izlaganju na zadarskom Sveučilištu predstavo je proces rekognicije koji se odnose na relikvije zadarskih svetih zaštitnika Stošije, Zoila, Donata i Krševana.

U drugom dijelu izvješća o tom događaju, predstavljeni su zaključci iz izlaganja prof. dr. Ante Uglešića koje je predstavio na zadarskom Sveučilištu.

Po nalogu zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, prof. dr. Mario Šlaus i prof. dr. Ante Uglešić, od 25. do 27. svibnja 2021. izvršili su rekogniciju 31 relikvije Zadarske nadbiskupije. Sa suradnicima su, prema pravilima struke, pregledali, odnosno otvorili 31 relikvijar Zadarske nadbiskupije koji su inače dio stalnog postava SICU-a. Rekognicija se izvršila u dva navrata, u dvorani Zadarske nadbiskupije i u prostoru SICU-a.

Sve relikvije pripadaju instituciji Zadarske nadbiskupije, samo relikvijar sv. Zoila pripada ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru.

Za vrijeme izlaganja, Šlaus i Uglešić potkrijepili su proces rekognicije relikvija fotografijama slikanima tijekom toga procesa, slikama kostiju – relikvija mučenika kao materijalnih dokaza u prilog tezama koje su provedene po stručnim kriterijima.

Dr. Šlaus predstavio je antropološki dio rekognicije. Antropologija pruža potrebne analize i puno podataka, poput vremenske datacije zemnih ostataka ljudi, što se precizno može utvrditi metodom 14C.

Dr. Šlaus zahvalio je u ime HAZU-a na mogućnosti da analizira tu građu. „Bez dopuštenja i potpore Zadarske nadbiskupije to ne bi bilo moguće i ne bi se mogli predstaviti rezultati istraživanja, a oni su vrlo zanimljivi i javnost ih zaslužuje znati“, poručio je dr. Šlaus održavajući izlaganje ‘Rezultati antropološke analize rekognicija svetačkih moći’.

Rekognicije svetačkih moći

„Rekognicije svetačkih moći izvode se vrlo rijetko. Vrlo je teško napraviti jednu rekogniciju i drugo, radi se o vrlo vrijednim i važnim spomenicima kulture i vjere. To se radi rijetko i u tom kontekstu, radi se o pozitivnoj identifikaciji tih ostataka“, rekao je dr. Šlaus.

Pokazao je na nekoliko primjera kako na temelju morfoloških karakteristika kostura eksperti mogu odrediti spol, starost i druge faktore individualizacije osobe. Nedavno je, na temelju puno podataka koje se znalo o toj povijesnoj osobi, identificiran kostur engleskog kralja Rikarda III. o kojemu je pisao Shakespeare.

„Kod rekognicije svetačkih moći ponekad se može odrediti uzrok smrti, npr. ako strelica viri iz kosti ili se radi o vidljivoj masivnoj posjekotini. Ali, što se tiče identifikacije tih ostataka, puno je teže. Sveci su živjeli jako davno, o njima imamo relativno malo podataka. Podaci koje imamo tiču se njihovih čuda, njihovog svetačkog i apostolskog djelovanja, a ne tjelesnog izgleda što bi pomoglo u identifikaciji“, rekao je dr. Šlaus, istaknuvši stoga da je „rekognicija u smislu pozitivne identifikacije nemoguća. Ne možemo sa sigurnošću reći, apsolutno, ‘To je to’. No, možemo pogledati koliko je vjerojatno da su ostaci koje imamo doista pripadali toj osobi“.

Istaknuo je kako su pojedinci tijekom povijesti očito bili duboko uvjereni da relikvije jesu ostaci koji su imali svoju pripadnost određenom svecu, jer ti ostaci su sačuvani, za njih su izrađeni prekrasni relikvijari koji su vrhunska umjetnička djela i ljudi su ih čuvali tisućama godinama.

„U startu, netko je bio uvjeren da se radi o relikviji“, poručio je dr. Šlaus.

Neke relikvije ne mogu se otvoriti. Jedini način da ih se otvori je da ih se uništi, a to nitko ne želi učiniti.

Neke relikvije mogu se otvoriti i većina relikvija Zadarske nadbiskupije dala se otvoriti, npr. relikvijar u obliku ruke sv. Krševana.

Sv. Krševan pokazuje se kao ratnik na konju, u ratnoj opremi, kako jaše. Kada se pomaknuo pečat i otvorio taj relikvijar, u većoj količini pauka bila je zamotana jedna kost. To je bila lisna kost, ne kost ruke.

„Analizirali smo 31 relikviju i broj anatomskih grešaka u potvrdi da relikvije pripadaju svecu za koje se smatralo da pripadaju je zapanjujuće mali. Bilo je svega dvije greške i jedna navodna greška, za koju ja smatram da nije greška“, istaknuo je akademik Šlaus.

„Relikvijar Stopalo sv. Krševana odnosi se na lijevo stopalo sveca. To je prekrasna gotička cipela iz 17. st. koja se dala otvoriti. U njoj se nalazi zapečaćen smotuljak, a u njemu kosti koje zaista pripadaju lijevom stopalu – to je talus ili skočna kost i prva metatarzalna kost, odnosno prva kost koja vodi do palca i onda prvi članak palca. To nije anatomska greška. Tu smo našli novčić iz kraja 13. i početkom 14. st.“, rekao je dr. Šlaus.

Rekognicija relikvije iz biste sv. Stošije, mučenice iz 4. st.

„Relikvijar Biste sv. Stošije jedan je od najljepših relikvijara koji imamo i koji se da otvoriti. Nadbiskup Luka Stella dao je napraviti taj relikvijar u 17. st. On je izdvojio neke kosti sv. Stošije i stavio ih u taj relikvijar. Prema prvotnim provedenim rekognicijama, radilo se o donjoj čeljusti svetice.

Kad smo mi to otvorili, tu su bila dva paketa s pečatima, u kojemu je u sedef bilo zamotana donja čeljust. Sa sigurnošću mogu reći da to nije donja čeljust sv. Stošije jer to nije ljudska donja čeljust. To je donja čeljust ovce ili koze“, upozorio je dr. Šlaus i pokazao anatomski slike kako se razlikuje izgled donje čeljusti čovjeka i čeljusti ovce ili koze.

„U jednom trenutku tijekom povijesti to je također nekome bilo sumnjivo, pa su dali izvaditi jedan zub kojeg su poslali u Rim na ekspertizu. Don Mario Soljačić, ravnatelj SICU-a, pogledao je jastučić koji je služio kao postolje za tu čeljust, izvezen plavom i žutom bojom s natpisom sv. Anastazija mučenica.

Don Mario Soljačić svojom preciznošću primijetio je da unutar toga jastučića ima nešto tvrdo. Č. m. Anastazija Čizmin, opatica zadarskog ženskog samostana sv. Marije to je oprezno rašila.

Tada se vidjelo da se unutra nalazi još jedan zamotuljak i u njemu se zaista nalazila ljudska kost. To je definitivno ljudska kost, o tome nema nikakve sumnje. Anatomski rečeno, ta kost je terminalna ili završna falanga srednjeg prsta na stopalu. To je jedan jako mali fragment nesumnjivo ljudske kosti koji je bio jako sakriven u jastučiću, dok je spomenuta životinjska kost bila svima prikazana“, istaknuo je dr. Šlaus, pojašnjavajući što se krije iza toga.

Naime, sv. Stošija je spaljena na Božić 304. godine. A ta ljudska kost skrivena u tom jastučiću nije gorjela. Kada kost gori, ona mijenja boju, od crne do bijele boje i pokazuje promjene vizure koje na toj kosti skrivenoj u jastučiću nisu vidljive.

„Ako je netko spaljen, čovjek bi pomislio da će stopalo najprije biti uništeno. Međutim, nije bilo tako. Ali, važno je znati način na koji je sv. Stošija ubijena. Sv. Stošija je odvedena na otok, položili su je na zemlju, stavili su četiri kolca za koje su zavezali njene ruke i noge u obliku raširenog križa a vatru su joj zapalili na trbuhu. Uslijed toga Stošija je umrla. Njeno poluspaljeno tijelo sakrila je kršćanka Aplonija, uspjela ga je sačuvati i kasnije je vraćeno u Sirmijum.

U takvom kontekstu, terminalna falanga na prstu je zadnji dio kostura koji će biti izložen vatri. U tom smislu, to je vrlo sukladno onome što mi znamo o sv. Stošiji i o načinu na koji je ona ubijena.

Veličina te kosti, gracilnost i gustoća te kosti sugerira da se radi o relativno mlađoj ženskoj kosti. Tako da bih ja bio vrlo siguran da se tu radi zaista o ostacima sv. Stošije“, poručio je akademik Šlaus.

Na pitanje zašto je netko podmetnuo životinjsku kost i pomno sakrio ljudsku kost, akademik pretpostavlja da je to učinjeno namjerno, da se spriječi moguća otmica ili krađa.

„Relikvije i relikvijari imaju neprocjenjivu vrijednost, a Zadar je imao jako tešku prošlost. Bio je izložen napadima Mlečana i Osmanlija i postojala je opasnost da je relikvije netko htio otuđiti. To je bio način da se to na neki način spriječi“, rekao je dr. Šlaus.

Rekognicija relikvije sv. Zoila, đakona iz 3. st.

Zadnje dvije analizirane relikvije su relikvija sv. Zoila i relikvija sv. Donata.

„Njihovi relikvijari su prekrasni kovčezi čija je jedna strana staklena, pa se mogu pogledati unutra i mogu se otključati. Unutra je velika količina vate u kojoj se nalazi cijeli kostur. To je jako, jako rijetko.

Ja sam radio jako puno analiza, pregledavao puno relikvija, ali nikad nisam bio u situaciji da sam radio s cijelim kosturom. Obično se radi o jednoj kosti, ponekad imate dvije ili tri kosti, ali cijeli kostur nemate skoro nikada.

Ovdje imamo cijeli kostur. Kada ga izložimo anatomski da leži, može se puno naučiti o osobi kojoj taj kostur pripada“, istaknuo je dr. Šlaus.

Taj cjeloviti kostur pokazuje da je to bio muškarac koji je doživio duboku starost. Šlausova procjena je da je taj čovjek živio između 70 i 80 godina, moguće i više. Danas većina ljudi doživi tu dob. Prosječna starosna dob muškarca je 74 godine, a žena oko 80 godina. Ali, tako nije bilo u vrijeme sv. Zoila, kad je on živio, istaknuo je predavač.

„Niz promjena na tom kosturu sugerira da se radi o jako staroj osobi. Vidi se oštećena hrskavica na štitnoj žlijezdi, drugi vratni kralježak, teške degenerativne promjene na ramenu, laktu, kralješcima, koljenu.

U 2. i 3. st. većina ljudi, i to samo oni koji su preživjeli djetinjstvo, živjeli su između 30 i 40 godina. Preživljavali su rijetki, 1 ili 2 osobe od 10 ljudi. Dakle, od desetero djece, osam ih je umiralo.

Od tih koji su preživjeli u arheološkim populacijama, 5 % ljudi je doživjelo 60 godina. U arheološkim populacijama, ljudi koji su živjeli dulje od 70 godina doslovno su na razni promila.

Sve to kažem jer podatak s kojim raspolažemo o sv. Zoilu je da je sv. Zoilo umro staračkom smrću. Svetom Zoilu sv. Krševan obraća se u snu; kaže mu da će biti pogubljen i moli ga da spasi njegovo tijelo, da ga izvuče iz mora i obraća mu se s pridjevom Starče.

Zato kasnije, kad se opisuje smrt sv. Zoila, u niz navrata to se ističe kao staračka smrt. Jer to je očigledno bilo jako rijetko. To je kao da danas netko doživi 120 godina. Taj podatak je snažan argument u prilog tome da se u tom relikvijaru zaista radi o ostacima sv. Zoila“, poručio je dr. Šlaus.

„Zahvaljujući razumijevanju nadbiskupa Puljića i njegovoj dobroti, dopušteno nam je da uzmemo vrlo mali fragment toga rebra. Taj fragment dali smo na dodatne analize, na 14C analizu, da se odredi vrijeme kada je taj čovjek živio.

To odgovara povijesnoj činjenici, datirano je da je ta osoba živjela u 2. do 3. st. Zatim, u Max Planck Institutu u Njemačkoj učinjena je molekularno genetička analiza koja je potvrdila da je spol tih kostiju muškarac. Stručnjaci s Instituta rekli su da je taj kostur pripadao nekome tko je živio na području današnje Sirije ili Libanona.

To je vrlo logično. Jer rani kršćanski mučenici, sveci i apostoli došli su iz toga dijela svijeta. Čini mi se vrlo logičnim da je sv. Zoilo porijeklom od tamo i da se onda preselio u blizinu Akvileje. Dakle, imamo niz parametara koji sugeriraju da se tu radi o ostacima sv. Zoila“, poručio je akademik Šlaus.

Rekognicija relikvije sv. Donata, zadarskog biskupa u 9. st.

Relikvijar sv. Donata je prekrasan kovčeg s prikazom biskupa koji se može otvoriti i u kojem je bila veća količina pamuka.

U njemu je bio jako sačuvani kostur. U toj rekogniciji dr. Šlaus susreo se s nekim nejasnoćama. Taj kostur je bio muškarac koji je umro između svojih 40 i 50 godina.

Na kosturu je primjetno niz promjena koje akademik povezuje s vrlo intenzivnim fizičkim vježbanjem. Taj kostur je bio izrazito jaki muškarac koji je imao promjene na gotovo svim kostima. Pokazao je promjene na nadlaktičnoj kosti, imao je degenerativne promjene na kralješcima te bi čovjek pomislio da se taj kostur odnosi na nekoga tko radi težak fizički rad.

No, sv. Donat je bio vrhunski diplomat, pregovarač, toliko dobar da ga je bizantski car zamolio da posreduje u sklapanju mira između Franačkog i Bizantskog carstva. To se neće prepustiti bilo kome, nego nekome tko je jako sposoban, vješt i inteligentan, istaknuo je dr. Šlaus.

„Analiza 14C pokazala je da to sasvim sigurno nisu kosti sv. Donata jer je ta osoba živjela u 2. i 3. st., dakle, barem 500 godina prije nego se sv. Donat rodio. Sasvim sigurno je da u tom kovčegu nisu bili ostaci sv. Donata.

Prof. Uglešić i ja odmah smo pomislili na istu osobu na koju se taj kostur odnosi – a to je sv. Krševan!

Sv. Krševan je jako važan Zadranima. Bio je rimski vojnik, vitez. Pokazuje se na konju, s kopljem, u ratnoj opremi, on je jak i snažan muškarac. Ako bismo to htjeli dokazati, bilo bi dobro znati kako su rimski legionari vježbali, kako su postizali kondiciju i snagu koju su imali. Zatim, da se vidi kako režim vježbanja ostavlja tragove na kostima legionara“, rekao je dr. Šlaus. Te podatke su saznali iz knjige u kojoj je opisano kako su rimski legionari vježbali i stjecali snagu.

„Imamo i kostur rimskog legionara iz 2./3. st., dakle, upravo iz razdoblja kada je živio i sv. Krševan. Kostur rimskog legionara pronađen je u Resniku pokraj Splita, oko 100 km udaljeno od Zadra.

Rimski legionari svakodnevno su vježbali s teškim naoružanjem. Trebalo ih je naučiti vojničkom koraku, a to je značilo marširati brzinom od 7 km na sat pod punom ratnom spremnom. Puna ratna sprema koju je legionar nosio na leđima težila je oko 20 kg, a osobno naoružanje koje je nosio iznosilo je dodatnih 20 kg. Tako da su ti vojnici marširali 35 km za 5 sati, noseći teret od 40 do 50 kg na leđima. To bi objasnilo leđa i tolike pokazatelje prenaprezanja“, rekao je dr. Šlaus.

Usporedio je slike kralježnice kostura koji se nalazi u Škrinjici sv. Donata i kralježnice legionara iz Resnika. Te promjene na kosturu gotovo su identične.

„Ključni argument koji nama govori da se u Škrinji sv. Donata doista nalazi kostur sv. Krševana je sljedeći.

U relikvijaru Stopalo sv. Krševana iz 17. st. stopalo je jako dobro anatomski određeno. Tu je bila skočna kost, kosti koje čine palac na nozi.

Kostur koji smo imali iz Škrinje sv. Donata ima desno stopalo, ali uglavnom nema lijevo stopalo. Ima petnu kost, ali nema talus. A talus ili skočna kost sjeda na petnu kost doslovno kao lego kockica i to je napravljeno na način da je individualna.

Dakle, ne može se uzeti talus jedne osobe i staviti ga nekome drugome, nego mora savršeno odgovarati.

Ono što smo mi učinili, uz dopuštenje nadbiskupa Puljića – uzeli smo taj talus, donji dio skočnog zgloba, stavili smo ga na kostur iz Škrinje sv. Donata i taj talus savršeno odgovara stopalu sv. Krševana s goljeničnom, lisnom i petnom kosti iz Škrinje sv. Donata.

To znači da su u 13. st. kosti koje mi imamo, a koje se vode kao kosti sv. Donata, pripadale zapravo sv. Krševanu. Mislim da je sasvim sigurno da ono što mi imamo, da su to zemni ostaci sv. Krševana.

Nije nemoguće da je došlo do zabune, zamjene relikvija, u brojnim nedaćama koje je Zadar imao u svojoj dugoj povijesti.

Prilično sam siguran da su u škrinji koja se zove sv. Donat zemni ostaci – kosti sv. Krševana. To je dobar zaključak.

Ali, najvažniji zaključak je da shvatite koliko su te relikvije koje su čuvane dugi niz godina, to je 1500 godina, bile važne ljudima! Koliko su ljudi uložili energije, hrabrosti i koliko su se žrtvovali da ti ostaci svetaca mučenika ostanu sačuvani, da ih mi danas imamo“, poručio je akademik Mario Šlaus.

Proces rekognicije relikvijara zadarske katedrale Sv. Stošije koji se inače nalaze u stalnom izložbenom postavu SICU-a vodilo je Povjerenstvo za rekogniciju čija je predsjednica prof. dr. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a Zadar.

Članovi Povjerenstva bili su još prof. dr. Ante Uglešić, opatica M. Anastazija Čizmin, OSB i don Josip Radojica Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije. Članovi stručnog tima bili su Anita Bartulović, Renata Šoštarić i prof. dr. Josip Faričić, prorektor Sveučilišta u Zadru.

U procesu rekognicije sudjelovanjem su pomogli i mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, zadarske benediktinke, dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru i Branimir Buturić, župnik suradnik zadarske katedrale sv. Stošije.