KBF u Đakovu sa zahvalnošću i u cijelosti prihvatio je darovanje te preuzeo obvezu katalogiziranja svih darovanih knjiga, kao i obvezu da će darovanu zbirku izložiti u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu te ju na taj način učiniti dostupnom javnosti. Knjige će biti vođene u zasebnom fondu kao zasebna zbirka primljena od akademika Damjanovića.

Tim povodom, nekoliko studenata đakovačkog KBF-a i djelatnika Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu, predvođeni nadstojnikom Knjižnice i prodekanom za financije doc. dr. sc. Stanislavom Šotom, pohodila je u Zagrebu akademika Stjepana Damjanovića, da bi mu zahvalili za darivanu impozantnu kolekciju knjiga.

Taj akademik rođen je u Strizivojni, a po završetku gimnazije u Požegi upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje diplomirao ruski jezik i staroslavenske jezike, a na istom je fakultetu i magistrirao te obranio svoj doktorski rad. Od 20. svibnja 2004. biva redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u razdoblju od 2014. do 2018. obnaša službu predsjednika Matice hrvatske. Imajući u vidu impresivnu karijeru toga erudita, vrlo je lijepo istaknuti i kako je vrlo vezan uz vjeru svojih očeva. Više je puta u razgovoru istaknuo kako je upravo kršćanstvo ono kojemu ima zahvaliti cjelokupna znanstvena zajednica, jer je upravo kršćanski duh stvaralaštva udario temelje razvoja moderne znanosti.

Studenti su profesora Damjanovića zamolili za intervju, kako bi iskustvo svojega rada te znanstvenoga stvaralaštva mogao barem malo prenijeti svim studentima đakovačkog KBF-a. Također, njegova skromnost i samozatajnost mogu poslužiti kao primjer u vježbanju kršćanskih kreposti. Studenti i tom prigodom profesoru i akademiku Damjanoviću još jednom zahvaljuju na svesrdnom zalaganju za rast akademske razine, kao i za predani i dobrohotni kršćanski život.

Poštovani profesore Damjanoviću, možete li nam se za početak predstaviti?

Rođen sam 1946. u Strizivojni. Četiri niža razreda osnovne škole završio sam u rodnom selu, a četiri viša razreda u susjednom Vrpolju. Kada sam kretao u školu, sreo sam se sa župnikom Mitrom Dragutincem, koji je bio iznimno ugledan svećenik i brinuo se za mladež. On je imao velik utjecaj na mene. Kada sam otišao u gimnaziju u Požegi, on mi je slao pisma i pomagao mi je. Jako sam volio književnost, stalno sam nešto čitao i to je bilo ono čime sam se htio baviti. Tako sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao hrvatski i ruski jezik. Na studiju, puno sam više zavolio jezikoslovne kolegije jer sam shvatio koliko je zapravo jezik veliki dar za sve nas, koliko je jezik nešto divno i nešto veličanstveno. Na prvoj godini zaljubio sam se u kolegij staroslavenski jezik pa, kada sam završio studij, profesor staroslavenskog jezika rekao mi je da želi da ostanem kod njega na katedri. No, kako sam ja više sebe vidio u ulozi profesora u nekoj gimnaziji, nisam mu odmah odgovorio. Također, bojao sam se zbog svojega nedovoljnoga znanja latinskoga jezika, kao i grčkoga. Profesor me ohrabrio i 1971. izabran sam za asistenta profesoru Eduardu Hercigonji. Ubrzo sam počeo voditi seminarske grupe i uspostavio sam vezu sa hrvatskim glagoljašima. Ugodno me iznenadilo kada sam saznao da imamo sačuvanih glagoljaških knjiga iz srednjega vijeka na našoj obali, i to ne samo liturgijske tematike, nego i drugih, beletrističkih tekstova. Glagoljaši su prevodili sve najznačajnije i najpoznatije europske latinske tekstove. I tako sam napredovao na mjesto docenta, profesora… U međuvremenu sam se oženio, dobio djecu, a uz mene je kao duhovno vodstvo cijelo vrijeme bio moj župnik iz Strizivojne. Pomagao mi je i materijalno, kupovao mi je knjige, poticao me na daljnji rad i slično. Kao profesor, imao sam dobar odnos sa studentima, ali sam istovremeno bio i jedan od najstrožih po pitanju ocjenjivanja. Smatrao sam da se mora  raditi razlika između onih koji su zaista zaslužili dobre ocjene svojim radom i onih koji se nadaju milosti od strane profesora.

Što biste Vi, kao laik i obiteljski čovjek, rekli koja je uloga Crkve danas u intelektualnom dosegu hrvatskog pučanstva? Koji su danas izazovi za Crkvu u ovome znanstvenome svijetu?

Kada sam postao predsjednik Matice hrvatske, tadašnji biskup Uzinić pozvao me i rekao mi je da primjećuje da je u drugim religijama veća zainteresiranost vjernika, nego kod nas. I pitao me što ja o tome mislim. Kada je sv. Ćiril došao u Bagdadski kalifat, muslimani su mu govorili kako se oni puno bolje drže svoje vjere nego kršćani, a on im je odgovorio da njihova vjera puno manje traži. Rekao im je da je živjeti evanđelje jednako kao da se uputimo krhkim čamcima preko oceana. U 18. stoljeću, Europa je sva bila kršćanska, svi su upotrebljavali kršćansku terminologiju i kršćanstvo je bilo opći sustav vrijednosti. I onda je u 19. st. odjednom taj odnos prema kršćanstvu i Crkvi zahladio, izgubio se. Posebno sam uvijek volio čitati papu Emeritusa, Benedikta XVI. i u jednom razgovoru, sugovornik ga je pitao kako on vidi budućnost, što će se događati s Katoličkom Crkvom, a on mu kaže da će ostati malo stado, jako malo onih koji će biti kvasac nekog budućeg rasta. Osobno smatram da je on jedan veliki intelektualac i misaon čovjek. On je govorio kako se često izgubimo u vidnom, perifernom, onome što nam djeluje atraktivno.

S obzirom na Vaš dugogodišnji rad sa studentima, možete li nam objasniti kako izgleda taj jedan kontinuitet kvalitete studiranja. Što mislite kako se kreće nova ljestvica, posebno s obzirom na nove tehnologije koje se pojavljuju? I mislite li da postoji i danas kod studenata ona istinska zagrizenost za znanjem, istinsko traženje znanja?

Najveći problem vidim u tome što se često kritizira u obrazovnim sustavima što sve ne valja, ali nitko ne nudi konkretne načine kako riješiti i popraviti to što ne valja. Ispratio sam 40 generacija studenata i nisam primijetio veliku razliku u zainteresiranosti studenata u globalu. Sve su generacije u smislu zanimanja iste. Pitanje je samo što se sve studentima nudi i kako im se nudi. Smatram da je potrebno napraviti novo sveučilište gdje će vladati stanovita disciplina i stanoviti red, poštivanje autoriteta, a mladi su često upravo tu izgubljeni. Također, sve se stavlja kao nešto izborno. Smatram da je sveučilište takav organizam koji ne trpi nikakve žestoke zahvate. Ono treba stalne, polagane i sustavne promjene. Mogu samo reći da u svojih četrdeset godina predavanja nikada nisam vidio razliku u darovitosti između moje prve i zadnje generacije studenata. Velika je opasnost i u relativiziranju svega. Mora postojati jedna konstanta koja se ne može i ne smije mijenjati.

Autor ste brojnih knjiga. Možete li jednu posebno istaknuti i ukratko predstaviti?

Teško je istaknuti jednu knjigu. S knjigama je kao s djecom. Volite ih sve jednako, iako se na prvo dijete često vraćate, tako i ja na svoju prvu knjigu, ali objektivno bih morao istaknuti svoju knjigu koja već desetljećima služi na našem sveučilištu kao udžbenik, a to je Slovo iskona. U njoj sam objedinio svoje znanstvene spoznaje i svoja nastavnička iskustva nastojeći novim generacijama koje zanima nešto drugo, a ne toliko srednji vijek, približiti tu stvarnost. Ima svoj kulturološki dio – priča o sv. Ćirilu i Metodu i nastanku slavenske pismenosti, drugi dio koji je gramatičarski i tumači staroslavensku gramatiku i treći dio koji je hrvatsko-glagoljski. Ostale knjige su uvijek najvećim dijelom vezane uz glagoljaštvo i jezik, a neke su vezane uz Slavoniju (Slavonske teme). Bavio sam se i Strossmayerom.

Što biste poručili studentima KBF-a u Đakovu?

Jako je važno da volite ono što radite. Naravno, nigdje nema onog programa gdje bi vam baš svi kolegiji bili zanimljivi, gdje bi vas svi kolegiji zanimali, ali ono što vam je manje zanimljivo, to uzmite kao nešto što vam je isto potrebno, što je netko s pravom ocijenio kao da je potrebno, učinite neki napor. Možda ćete ustanoviti da je to za nešto bilo stvarno dobro, a svakako ćete se pronaći u kolegijima koje volite, i u njih se dajte maksimalno, pa možda jedan dan budete vrhunski stručnjak toga područja.

Intervju vodio: Luka Marošević / Zapisala: Maria Dragomirović