Belafuški župnik don Dario Tičić smatra da su zornice svakodnevna duhovna obnova. Istaknuo je da ljudi koji inače tijekom godine i ne dođu na nedjeljnu misu, redovito dolaze na zornice.

„To je malo i žrtva, treba ranije ustati. Ali mislim da su zornice dobra protuteža pustim adventima koji se događaju oko nas. Nitko nije protiv toga da se ljudi raduju i da je veselo na ulicama. Ali to nije duh pravog došašća i bîti došašća u sebi. Neka bude spoj izvanjskoga i unutarnjega. Ako je unutarnje složeno kako treba, onda će i izvanjsko imati svrhu“, pojasnio je don Dario, upozoravajući da se zadržavanje samo na izvanjskome često pretvori u konzumerizam, nezadovoljstvo i prazninu. „Bilo bi dobro povezati jedno i drugo. Ako se spoji duhovno raspoloženje, onda će i izvanjski način biti zaokružen kao što je adventski vijenac. Priznali to ljudi ili ne, htjeli ili ne, ipak je sve što se događa oko nas u došašću po gradovima obojano kršćanskom kulturom. To fascinira. Nijedan religijski vođa ne okuplja toliko ljudi, da se tako spominje rođenje nekog velikana iz neke druge religije. Ali Isusa Krista kojega mnogi ne poznaju i ne priznaju za Boga, oni ga i na taj način neprimjetno primaju u svoj život. Mi ne možemo nikada Bogu staviti granicu i mi ne znamo kada Bog može nekoga i na koji način dotaknuti u njegovo srce. Bog ima svojih načina, kako doći do nečijeg srca. To je jako pozitivno i dobro“, rekao je don Dario. Na mise zornice gleda kao na tihu, ali čvrstu evangelizaciju. Ljude privlači ono što je izvanredno, pa tako i zornice. Ljudima koji rade odgovara taj rani termin. „Još nije sve izgubljeno. Ima ljudi koji vjeruju, ima nas koji se trudimo, nastojimo, svjesni smo svojih grijeha, slabosti i ograničenosti. Nastojimo da to bude posluživanje dva stola, stola riječi i stola kruha. Zornica je mnogima početak da s molitvom ljudi otvaraju svoj radni dan i to je dobro. Molitva kao ključ jutra i zasun večeri. Na zornici je kao u samostanu, velika skupina molitelja. Vidim ljude koji inače nisu redoviti u crkvi, a na zornicama su redoviti u dolasku. To ima neku svoju čar“, rekao je don Dario.

Pola sata prije zornice, od 5.30 do 6 sati na Belafuži ispovijeda župni kapelan don Marko Dokoza. „Nismo ni svjesni značenja zornica. To je blagodat. Bog uvijek na svoj način dodiruje ljude u njihova srca. One koji još nisu bili na zornici potičem da pokušaju, jer šteta je da ljudi ne dožive to zajedništvo u Kristu. Na zornicu dolazimo u zajedništvo s Isusom Kristom slaviti Oca nebeskoga. To je najvažnije. I na taj način se pripremiti za njegov vremeniti blagdan. Da bismo kroz vremenita slavlja i blagdane došli do onoga najvišega, a to je biti zajedno s Bogom zauvijek“, poručio je don Dario Tičić.

Podsjetio je da su u Dalmaciji nekada u korizmi bile rane mise, tzv. Petelinske mise, in galli cantus – u značenju, kada pjevaju pijetli, u zoru. Župa na Belafuži među najvećima je u Zadarskoj nadbiskupiji. Ima 11000 župljana, 2300 obitelji. Upravo je u toj župi 1980.-ih godina njen tadašnji župnik, blagopokojni mons. Ivan Mustać, počeo sa zornicama odakle su se proširile dalje u nadbiskupiji. Početnih godina slavljene su u staroj župnoj crkvi Gospe Maslinske.

Belafuška župljanka Dobrinka Zubac posvjedočila je: „Zornica mi je svjetlo u životu. Kad se ujutro ustanem i kad idem ususret Gospodinu, to mi je svjetlost cijelog dana. Nakon zornice krećem na posao. Sve što putem sretnem do crkve i nazad, samo Gospodinu predajem, osjećam veselje u duši i tijelu. Puna crkva je znak da je Gospodin nad nama i da je otvorio naše duše. To znači svjetlost svijeta. Nije mi se teško ustati, probudim se i prije nego mi sat zazvoni. Kad nekome idete ususret koji ispunjava vaše želje – to mi znači zornica, misa. Imam to iskustvo i znam što znači početi dan s Gospodinom“.

Ante Mišković godinama ide na zornice jer mu je tada i Božić drugačiji. „Ako ne idem na zornice, nije mi ni Božić kako treba. Sve se lakše odrađuje. I na kraju mi stvarno fale te zornice. Kada završe, nekako mi je prazno. Baš bih da se nastave. To mi je duhovna hrana. Nekome je nezamislivo jutro bez kave, a meni je nezamislivo jutro bez zornice“, izjavio je Mišković.

Anici Ražnjević zornice znače radost i svjetlo. „Svake godine s radošću iščekujemo došašće i Božić. Bogu zahvalim svake godine što me zdravlje toliko još služi da mogu doći. Puno mi znače, radost iščekivanja Božića. Drugačiji mi je Božić s takvom pripravom. Iznenađuje me toliko ljudi. Mislila sam da će biti samo stariji ili koji idu češće u crkvu, ali puno je mladih, puno ih prima pričest. Čujem da su i drugim župama pune crkve, to je baš prelijepo u današnjem vremenu“, rekla je Ražnjević.

Darija Santini je o zornicama izjavila: „Na zornice me potiče dolaziti ljubav prema Bogu, da Bog i na taj način vidi našu ljubav prema njemu. Ovo je vrijeme ispita vlastite savjesti, svoje vjere, koliko je djelotvorna, životna, a koliko je tradicijski običaj. Svaki put kad počnu zornice, za mene je to baš iskorak iz sebe. Iskorak prema Bogu, pokazati – Bože, još uvijek te volimo. Usprkos svim problemima, kušnjama, društvenim i političkim neprilikama, ali baš pokazati da mi je Bog na prvom mjestu“. Osobito ju je dirnulo vidjeti na zornici ženu koja ima multiplu sklerozu. „Poslije puno godina ona je sa svojom hodalicom došla u crkvu. Vidjeti to njeno oduševljenje usprkos bolesti i prognozama, ali ona je toliko radosna. Ona šalje poljupce Isusu kao malo dijete. Baš ono Isusovo, Budite kao djeca. Toliko je dirljivih prizora. Nekada neki žure na posao pa odu nakon pričesti, da stignu na radno mjesto, ali ne žele je izostaviti. Zornica je baš pokazatelj jezgre župne duhovnosti i povezanosti s Bogom. Ljubav prema zornicama u našoj župi dugo živi, još iz crkve Gospe Maslinske kad u njoj nije bilo grijanja, ali mi smo dolazili. Poručujem ljudima da budu avanturisti. Neka život kao veliku avanturu prožive s Bogom. Neka jutro pretvore u početak dana, a ne večer. Na vrijeme ići spavati i onda doći pred Gospodina“, potaknula je Santini.

I Mariji Ćurko zornica je predivan način kako započeti dan, snaga za život. „Puno mi pomaže u svakodnevici, u borbi protiv grijeha, da mogu živjeti novim životom, tražeći Božju riječ koja daje odgovor na sve životne situacije, da se može još više utjeloviti u mom životu. To mi je svaki dan radost i pomoć, na taj način živjeti euharistijsko zajedništvo. Jer euharistija je snaga za ovaj vremeniti život i otvara put za onaj vječni. Želim ići do kraja na zornice jer to je stvarno snaga za rast u Božjoj ljubavi, prema bližnjima i svima koje Gospodin stavlja na moj put. Kao zahvalnost Bogu za sve što mi je Gospodin darovao, za sve milosti, za njegovo milosrđe“, rekla je Ćurko. Oduševljava je prizor brojnih vjernika, kojom radošću i zanosom idu na zornice. „Časoslov koji molimo, homilija i Riječ Božja otvaraju put prema dolasku Božjem, prema Božiću. Važno je imati susret s Kristom preko zornica, da doživim milost koju samo Bog može dati, a ne neke ispraznosti ili što je prolazno. Samo Gospodin daje trajne vrijednosti koje otvaraju moje srce. Jer euharistija uprisutnjuje živog Krista koji je uskrsli, pobjednik nad smrću. Zato mi je radost – jer euharistija me ozdravlja, upravlja moje korake, čini da se mogu truditi živjeti bolje, da se mogu boriti protiv grijeha, živjeti u novoj naravi koju daje Krist i njegova Crkva“, poručila je Marija. Njen brat Šime Ćurko, otac osmero djece i supruga s nekima od djece idu na zornice. „Svako jutro s radošću ustaju. Već navečer odlučuju o tome, čekaju jutro, radosni idu na zornice pa započnu školske obveze. To je veliki Božji besplatni dar za sve obitelji koje dolaze. Pune crkve na zornicama su velika Božja milost da možemo svi dati hvalu i slavu Bogu. Jer molitva uvijek otvara vrata raja, otvara nebo, daje snagu za život, da možemo dati hvalu i slavu Gospodinu koji je velik, koji ispunja naša srca i ulazi u naše srce, da se možemo sjediniti s njim i biti jedno s njim“, istaknula je Marija Ćurko.

Belafuške župljane u adventskom pohodu nadbiskupijom, na zornici je pohodio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodeći jednog jutra misu. „Naš Gospodin je pun suosjećanja. Kaže ‘Žao mi je naroda’. Kakva je dubina u toj rečenici, kako veliko srce Isus pokazuje prema okupljenom svijetu. Svojim učenicima koji su nekoliko dana s njim povjerava da ih ne može otpustiti gladne“, rekao je mons. Puljić u propovijedi na Belafuži. „Naš Bog je Bog koji suosjeća. Suosjeća s čovjekom od prvog trenutka kada mu je okrenuo leđa. Već onda razmišlja o varijanti B. Ljude koje sam stvorio, nisu bili vjerni mojoj zapovijedi, zgriješili su, ali neću ih ostaviti same. Razmišlja o novoj Evi i vidi početak spasenja u svom sinu Isusu Kristu kojega će poslati da spasi i otkupi ljude“, rekao je nadbiskup.

Kvalitete i odlike našeg Gospodina potvrđuje i Psalam 23 koji govori da je Gospodin pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam. „Čovjek današnjice većinom živi u gradovima pa možda nema jasnu sliku što znači pastir. Pastir vodi brigu o svom stadu, daje nam sigurnost i ne ostavlja nas same. Pastir izvodi stado na ispašu. Vodi brigu gdje će naći najbolju hranu. Pastir ulijeva sigurnost. Ništa mi ne nedostaje kad sam s Gospodinom, siguran sam u njegovim rukama“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši „da smo početkom došašća čuli psalmistu koji nas poziva da se radujemo“. „Trudimo se u svetom vremenu došašća doći u Dom Gospodnji. Nešto nas zove, potiče. Jer tamo ćemo čuti njegovu riječ, njegovom ćemo se riječju nahraniti. I ne samo riječju, nego i njegovim tijelom. U Domu Gospodnjem sudjelujemo na gozbi, kako kaže i prorok Izaija. Na gozbi koju Gospodin priprema. Neka nas vrijeme došašća ispuni tom sigurnošću i radošću da je Gospodin naš pastir koji nas poziva. Gospodin je pastir dobri koji vodi brigu o nama. On nas hrani svojom riječju i svojim tijelom“, poručio je nadbiskup Puljić.