Govoreći o sinodi i sinodalnom putu prof. dr. s. Ana Thea Filipović istaknula je: „Sinoda je okupljanje vjerenika radi zajedničkog osluškivanja jedni drugih i osluškivanja zajedno Duha Svetoga. Možemo reći da je Crkva je po svojoj naravi sinodalna i to je vidljivo od njenih samih početaka i prototip sinodalnog hoda, zajedničkog hoda Crkve jest takozvani Jeruzalemski sabor o kojem svjedoče Djela apostolska. Kada se u Crkvi pojavi neko pitanje koje treba riješiti, okupljaju se svi vjernici zajedno s pastirima ili njihovi predstavnici da bi zajedno razgovarali i razlučivali u svjetlu Duha Svetog.“

Prof. dr. Željko Tanjić naglasio je da se vidi kako vlada jedan duh zajedništva koji uz sinodalno i  karizmatsko nalazi i jedan model institucionalnog djelovanja. „U tom razdoblju od tri tjedna se događaju generalne i opće rasprave, smjenjuje se rad u manjim skupinama, smjenjuju se oni koji govore i oni koji slušaju. U početku sam imao dojam da je to nemoguće uskladiti te mi činilo se da je tu previše ljudi, oko 150. Naravno, oni koji imaju pravo glasa su samo biskupi, koji su delegati biskupskih konferencija ili su imenovani od samog Svetog Oca ili su predstavnici rimskog dikasterija Rimske kurije po službi. No, to se sve uskladi i pokaže se da se postoji jedan način djelovanja koji omogućuje svim pravovaljanim članovima sinode da dođu do riječi“, rekao je.

A na pitanje je li ti točno da je riječ o globalnoj konzultaciji kako to svijet tumači Branimir Stanić je pojasnio kako često nama koji smo u Crkvi nije jasno što bi to sinoda trebala biti, a kako će onda onim koji su izvan nje pojasniti narav toga događanja. „Globalne konzultacije je donekle točno i simpatično zvuči, ali s ovom sinodom o kojoj govorimo u ovoj emisiji je drugačije krenulo, krenulo je odozdol. Krenulo je s biskupijske razine, krenulo je s osluškivanjem onoga što se događa na terenu. I tu je već demantirano da su to globalne crkvene konzultacije. Događaju se po cijelom svijetu, ali nije to u onom globalističkom smislu. Narav je ipak drugačija i ide odozdol te ipak ima tu najviše Božjega Duha“, istaknuo je glavni urednik Glasa Koncila.

„Strukturno je uvedeno da nakon nekoliko intervenata dolazi do velikog momenta šutnje. Sinoda je jedna velika stanka i mnogi se pitaju: ˊČemu Isuse tako jedan veliki proces, dvije godine i više i tih razina.ˋ To je jedno veliko duhovno događanje, jedan duhovni proces metanoja, biblijski proces promjena načina mišljenja, promjena mentaliteta. Nakon što smo čuli druge koji govore svoje stajalište o istoj stvari dođe jedan trenutak šutnje u kojem svi zajedno razlučujemo kako je to odjeknulo u nama. Nekada se događaju potpune promjene mišljenja jer ljudi vide potpuno drugačije nakon što su čuli sva mišljenja“, rekla je prof. dr. s. Ana Thea Filipović.

Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i sudionik Biskupske sinode u Vatikanu kao teološki ekspert podsjetio je da sinodalni procesi u Crkvi nisu uvijek išli lako i jednostavno već su bili plod mnogih pregnuća i sučeljavanja. „Jedinstvo Crkve ne znači jednoumlje i ne znači da će svi to isto vidjeti, bez obzira na tu otvorenost Duhu, opet vide drugačije. To je veličina Crkve, u konačnici  da se na taj način gleda. I papa Franjo nam kaže da kada krenemo u jedan takav sinodalni proces moramo se odreći mentaliteta da je to do sada bilo tako, navikli smo tako raditi, navikli smo tako razmišljati, navikli smo tako djelovati. To ni nije temeljna oznaka Crkve, jer se nekada tako radilo i da tako mora biti. Crkva je uvijek potrebna one nutarnje reforme. Naravno, ta forma ne znači sama po sebi prilagođavanje u vremenu, nego treba uvijek ići k Izvoru, k evanđelju i svjedočenju evanđelja. Treba crpiti i novo i staro, ne samo iz Božje riječi, nego i iz apostolske tradicije iz onoga što je temeljni polog vjere“, pojasnio je.

Na pitanje kako je moguće da papa Franjo sluša one kojih se vjera ne tiče kako se tiče nas Branimir Stanić je pojasnio da se tu radi o otvorenosti Crkve. „Spremnost na dijalog mora se svagdje manifestirati osim u dogmatskim stvarima tu nema rasprave, dogma je dogma. Nije samo stvar da nama netko izvana može nešto reći, dijalog je i to da mi iznutra možemo i drugima nešto poručivati. Sinoda teško iako je Crkvena stvar ostane samo unutra, ona se probije, silnice odu na sve strane i to je dokaz da Duh Božji djeluje“, rekao je.

„Crkva je i sveta i grešna i ljudska i božanska i uvijek taj ljudski element je podložan grješnosti, uvuče se u strukture i sastavni je dio našeg načina mišljenja i gledanja. Sinodlanost je dokaz da smo svi nositelji i posvetiteljske službe i navjestiteljske i vodstvene službe u Crkvi. Bez Duha sinodlanosti ne možemo održati sinodu o sinodlanosti u Crkvi. Cilj sinodalnog hoda nije izrada samog dokumenta nego probuditi vizije, probuditi snove o Crkvi, onaj san o crkvi koji je Krist želio da ona bude sredstvo, instrument spasenja Božjega u svijetu“, istaknula je pročelnica Katedre religijske pedagogije i katehetike.

Prof. dr. Željko Tanjić naglasio je da postoje određeni modeli Crkve koje mi imao i da ih često poistovjećujemo s Crkvom samom. „Svi povijesni modeli Crkve nikada do kraja ne mogu iscrpiti samu bit Crkve. Naravno da ju utjelovljuju, naravno da ju iskazuju, i naravno da se ona ne može u povijesnom hodu izraziti, nego na načine bilo duhovne, bilo intelektualne, bilo sakramentalne, bilo zajedničarske, bilo služenje, onako kako mi to možemo kao ljudi izraziti. Nijedan model ne može do kraja iscrpiti bit crkve. To ne znači da je to ne dotiče i da se ona kroz to ne iskazuje. Svi ćemo jedni druge osluškivati. Zadaća univerzalne Crkve, učiteljstva pod vodstvom pape Franje da razluči te duhove i da nam daju smjernice kuda ćemo dalje, nakon što se taj proces osluškivanja, promjene djelovanja zapravo završi, ali on neće nikada u tom kontekstu samo tako lako završiti“, zaključio je.