Argumenti HKR-a o Božjoj šutnji i duhovnoj suhoći
Vlč. Jakov Rađa, Matej Živković, mons. Marinko Miličević i Diana Tikvić
Što je to duhovna suhoća i zašto Bog šuti? Je li ta suhoća uzrokovana našim grijehom ili je Bog daje iz nekoga drugog razloga? Kako izdržati kada duhovna suhoća traje dulje vrijeme? Na ova i druga pitanja odgovori su se tražili u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija 15. ožujka.
Generalni vikar Gospićko-senjske biskupije i povjerenik za duhovna zvanja mons. Marinko Miličević pojasnio je što to duhovna suhoća jest: “Osoba osjeća da mu nedostaje utjeha Božja, iako se moli Bogu. Tad je važno znati da su u vrijeme te duhovne suhoće i naše misli raspršene, pa i emocije, i imamo manje apetita za nadnaravno. A trebamo ga upravo tada. Pitanje je kako tada postupati? Važno je znati da stanje bezutješnosti može trajati privremeno, ali tada nikako ne treba odustajati od molitve, to je najvažnije!”
U emisiji su spomenute tri razloga zašto dolazi do suhoće u molitvi – to su, najprije, naša osobna lijenost i grijeh. Drugi je razlog što je to Bog dopustio zato što nas želi provjeriti koliko Mu vjerujemo. Treće, Bog je ciljano pripušta s nakanom da dublje i intenzivnije uronimo u krepost. Usto, onaj tko je u ropstvu grijeha, nema Božjega milovanja, jer bi nastavio živjeti u grijehu. Ovo je poticaj za obraćenje. I uvijek treba izdvojiti vrijeme za molitvu, pa ako smo redoviti, utjeha će doći.
Autor knjige “Jedan na jedan s Bogom” Matej Živković posvjedočio je svoje osobno iskustvo prolaza kroz vrijeme u kojemu Bog nije odgovarao na molitve, kada je shvatio da je uvijek nešto želio od Boga, a nije želio Boga samoga.
Povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotor kršćanskih poziva Zagrebačke nadbiskupije vlč. Jakov Rađa naglasio je da se u suhoći ne smije donositi nikakve odluke: “U suhoći mi nismo prijatelji sami sebe i ne možemo donijeti dobre odluke. U suhoći se ne napreduje mijenjajući odluke. U suhoći se raste i napreduje zadržavajući odluke koje smo već donijeli. U suhoći se ne mijenja ništa, jednostavno treba biti strpljiv i čekati da prođe.”
U emisiji je istaknuto i da je istinu o sebi jako teško prihvatiti. “Ja sam se borio s time što je istina o meni i nisam znao prepoznati Božji glas. Uvijek je lakše reći da Bog šuti nego raditi na odnosu s Njim. Meni je najteže bilo prihvatiti to stanje, tu pustinju i proces koji Bog planira. Kad sam to prihvatio, krenuo sam u pravu avanturu s Bogom”, zaključio je Matej Živković.
Mons. Miličević odgovorio je i na pitanje kako se osoba treba postaviti u napadu Zloga, kada smo bez “obrane”, odnosno Božje utjehe? “Potrebno je biti strpljiv. Pustinjski oci su u najtežim trenucima naglas barem recitirali psalme, kako bi i tijelo i dušu podsjetili na Božju prisutnost i veličinu.”
“Osoba koja je u ropstvu grijeha, nema Božje utjehe ili milovanja, jer bi tada vjerojatno nastavila živjeti u grijehu. To joj je Božji poziv da se trgne. Ili možda jest u milosti, ali nije dovoljno revna u molitvi. Treba izdvojiti vrijeme za molitvu, i ako smo redoviti, utjeha će doći”, zaključeno je u emisiji.