Povod temi bio je nedavni događaj u Zadru kada je u dvorani uz Samostan sv. Frane gostovala pjevačica Danijela Martinović. Njezino je izlaganje zbunilo vjernike, jer je u svojem govoru – kako stoji u priopćenju zadarskih franjevaca – “širila istočnjačku duhovnost u crkvenom prostoru.” Franjevci su istaknuli kako je nisu pozvali, već su prostor stavili na raspolaganje na poziv obitelji Blaslov koji su, pak, najavili da će predavačica govoriti o svom iskustvu molitve, što po sebi nije problematično za samostanski prostor. No, ispostavilo se kako je “to što je ona svjedočila u suprotnosti s katoličkim naukom, sa Svetim Pismom i Tradicijom Crkve.”

Govoreći o tome tko smije govoriti o svojem iskustvu molitve u crkvenom prostoru, konkretno u sjemeništu, vlč. Pavlaković je rekao da odgojiteljski tim odlučuje koji će se gost pozvati na tribinu, te što on u konkretnom trenutku stanja sjemenišne zajednice može svojim svjedočanstvom toj istoj zajednici i ponuditi. Zovu osobe koje su svećenici, redovnici i redovnice, a kod laika se vode iskustvom drugih koji su ih zvali i koji su se pokazali inspirativnim za slušatelje, te su njihova svjedočenja pomogla mladima otvoriti nove vidike kako bi došli do željenog cilja. “Uvijek se vodimo činjenicom iskustva koje su oni prošli, i na temelju nekih naših susreta i razgovora, kao i onoga što su oni već ponudili nekima, mi zovemo laike u naše sjemenište”, rekao je rektor Pavlaković.

Komentirajući popularnost da se o svjedočanstvima i iskustvima vjere govori javno, vlč. Pavlaković je ukazao na potrebu razlikovanja istinske promjene života, koja proizlazi iz vjere, od estradizacije duhovnosti. “Ukoliko je duhovnosti svrha prisutnost u medijima, a u nekim slučajevima i materijalna korist, to po meni nije kršćanska duhovnost, nego neka “moja duhovnost”, gdje osoba iz različitih religija i religijskih praksi uzima ono što njoj odgovara. Onda se to “moje” može ponuditi drugima i osoba, na neki način, oblikuje svoju duhovnost na temelju onoga što meni odgovara, ponekad i ono što je u trendu, i vrlo se često kopiraju ideje nekih svjetski poznatih osoba…”

“U svemu danas postoje trendovi, pa rekao bih da postoje tako i u duhovnosti. Čini mi se da potreba za svjedočenjem vjere javnih osoba dolazi iz činjenice da mi nemamo u društvu danas nekih sigurnih moralnih vertikala, ali je prisutno klanjanje blagostanju, moći, zadovoljstvu, prije nego odnosu s Bogom, onda postoje ljudi koji osjećaju ono, što dobro definira sv. Pavao, doista jao meni ako Evanđelje ne navješćujem. Naravno da se tu otvara i niz drugih pitanja, a tiču se predznanja i znanja o istinama naše vjere”, rekao je rektor Međubiskupijskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati.

Na govor vlč. Pavlakovića nadovezao se p. Nodilo ističući da svi ljudi žive svjedočanstvo i da čovjek želi svjedočiti o onome što mu je blisko srcu. “Vjerujem da ima puno ljudi koje je Bog dotaknuo na nekakav način. Često ti ljudi nisu dovoljno dugo na putu vjere, nisu možda dovoljno dobro upoznali kršćanstvo, imaju dobru namjeru ali su nespretni u tom svom navještanju i svjedočenju onoga što osjećaju da ih je dotaknulo. Onda to nekada zvuči kao new age, kao jeftina duhovnost, ali to ne mora biti, treba ipak ponekada pozitivno gledati. Sigurno da ima nekakvih zloporaba, da ponekad ljudi koriste vjeru ili nešto drugo da bi nešto prodali, neku svoju knjigu, ali svi smo skloni tome da nekako izreklamiramo nešto svoje. Ne može si čovjek pomoći, to je nekako u ljudskoj naravi”, rekao je p. Nodilo.

Na novinarski upit je li potrebno imati neko predznanje ili provjera znanja, npr. kao što je to slučaj kod kandidata koji se pripremaju za sakramenat krizme, p. Nodilo je naglasio da je potrebno neko znanje zbog sveprisutnog medijskog svijeta. No, upravo zbog toga, dodao je, što je i osobnost postala dobrim dijelom javna i govor često puta nije dobro pripremljen, treba i to uzeti u obzir. Upozorio je, pri tom, da se svjedočenje ne treba pretvoriti u neki festival, kao što se dogodilo sa slučajem u Zadru, te podsjetio da su prvi kršćani svjedočili o vjeri u intimnim krugovima i “nevjerojatno je koliko je moćno osobno svjedočanstvo da se, bez modernih medija, kroz dvjestotinjak godina vjera proširila po cijelom svijetu”. Preporučio je ispit savjesti kao sredstvo zaštite svjedočanstva od estradizacije.

Da čovjek treba biti oprezan kada u javnosti svjedoči o svojoj duhovnosti istaknula je gđa. Papić, odnosno Hohnjec, čiji je život u vjeri manje poznat javnosti, koja ju pozna kao manekenku i sportašicu, višestruku državnu prvakinju u gimnastici, sudionicu europskih i svjetskih prvenstava, predavačicu u privatnoj sportskoj akademiji s djecom predškolskog i školskog uzrasta. Osvrćući se na svoju suradnju s Kursiljom – Malim tečajem kršćanstva, istaknula je kako je to bila njezina prekretnica. “Preko nekih stvari u životu došlo je do obraćenja, a kada sam kasnije vidjela što je Kursiljo, osjetila sam poticaj Duha Svetoga da se u to uključim i da kroz rad s mladima njima svjedočim”, rekla je te dodala kako ponekad karijera i popularnost privlači sudionike trodnevnog tečaja za krizmanike i potiče ih da se otvore i kroz ta iskustva se dogodi puno pozitivnoga.

“Možda neće svjedočanstvo na svakoga ostaviti dublji utisak, ali vjerujem da je riječ posijana i da će se kad-tad toj osobi u životu nešto promijeniti. Voljela bih da sam i ja mogla biti na takvih tečajevima kada sam bila u njihovim godinama”, istaknula je Papić koja živi svoje vjersko iskustvo u skrovitosti, s malim naglascima kada osjeti poticaje Duha Svetoga da posvjedoči o tome. Tada se, kako je rekla, dogodi situacija i poslože stvari da se može biti u određeno vrijeme na određenom mjestu. No, smatra da ne treba ni pretjerivati s pojavljivanjem u javnosti. Zato je i stavila medije sa strane, jer je “jako osjetljivo petljati s medijima i može se dogoditi da se od nečega dobroga i pozitivnoga prenese nešto sasvim drugačije”.

Na novinarski upit što bi svojim sudjelovanjem u programu HKR-a željela prenijeti Papić je istaknula: “Bitno je pokušati živjeti u skladu s Božjim zakonima. Svi smo grešni, ali je potrebno svakodnevno se truditi biti boljim čovjekom za sebe i za druge. Osobito stavljam naglasak na rad na sebi. Pa čak i ljudi koji idu u Crkvu i koji su vjernici, možda su im neke stvari nepoznate, a pogotovo za mlade je važno da počnu raditi što više na sebi i kako bi bili što bliže Bogu. Time se stvari otvaraju i slažu, i kroz borbe na koje se nailazi u životu može se vidjeti da neće sve biti savršeno, ali je potrebno prihvatiti da je to jednostavno tako, i da je uz Boga sve lakše”.