Psihologinja Essert je na pitanje “zašto se nekima dogodi loš brak?” ustvrdila da se to ne događa, nego da mi sami “radimo” na tome. “Imamo nerealna očekivanja i slike zato jer – prije braka – nemamo iskustva s brakom. Onda dugo godina “radimo” na tome da se odvojimo, vjerujući da će nam Bog dati da se “pronađemo”. Napokon pomislimo da nema izlaza, jer se onaj drugi nikako ne mijenja. Ali bračni drug ne mora raditi ono što ja očekujem od njega”, upozorila je Essert.

Međutim, kako je rekla, velik broj parova svjedoče da je moguće čak i otići nakratko jedno od drugoga pa se ipak vratiti. Naglasila je da je u našem narodu još uvijek sramota tražiti pomoć od psihoterapeuta, ali da se i to polako mijenja. S obzirom na dobru edukaciju psihoterapeuta i njihovu diskreciju, mnogi pojedinci i parovi ipak dolaze i ta se stigma polako skida.

Kao logoterapeut i župnik fra Tomislav Šanko naglasio je da mu supruzi obično dođu na kraju, nakon što su sve pokušali. “Uglavnom prvo dođe žena koja ipak želi spasiti brak. U svakom slučaju, osobito kod bračne nevjere ili zlostavljanja, zovem i muža, jer terapija rijetko uspijeva bez njega. Žena najčešće inicira pomirenje zbog svoje psihološke strukture, a muškarci bračni brodolom doživljavaju kao osobni neuspjeh i zato se povlače i teže surađuju”, dodao je fra Tomislav.

Župnik župe Duha Svetoga u Zagrebu don Damir Stojić podsjetio je da je mladi poljski studentski kapelan Karol Woytiła za potrebe svoga tadašnjeg rada sa studentima i bračnim parovima pripremio kateheze o teologiji tijela, koje je potom održavao i kao papa, od 1979. do 1984. “Temelj njegovih kateheza je revolucija u izričaju, jer iz Knjige Postanka uzima muško i žensko kao jedan od najljepših vidljivih manifestacija Boga živoga, odnosno ikonu Presvetoga Trojstva.

Na vjenčanju su sami zaručnici djelitelji sakramenta, a riječi kojima svećenik zaključuje obred ‘Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” su nevjerojatne, jer par tada postaje vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi. Kad ljudi postanu svjesni da su oni sakrament, da ih je Bog združio, oni to i čuvaju, jer postaju svjesni da je to i njihova dužnost.

Na pitanje mogu li se i koliko načela teologije tijela integrirati u psihoterapiju, Essert je odgovorila potvrdno. Dodala je da bit psihoterapije i, u konačnici, braka jest komunikacija, ali i da samo ona ipak nije dovoljno, jer brak je sakrament. “Što mi je nedostajalo u psihoterapiji, otkrila sam u teologiji tijela. Sakrament je ljepota, a mi smo stvoreni iz ljubavi i za ljubav. Ako prestanemo dijeliti ljubav i pomislimo da je možemo izraziti samo verbalno, tek tada postajemo nemoćni. Međutim, ja kao psihoterapeut nisam s ljudima zbog njihovih rastava, ja sam tu za spajanje ljudi, posebno onih koji ne znaju kako bi i što učinili”, dodala je Essert.

Fra Tomislav je na pitanje zašto se lako odustaje od brakova podsjetio da prava, istinska komunikacija može doći samo iz susreta s Bogom. “U braku se drugome možeš dati tek kad si prihvatio sebe. A kako ću se ja nekome dati ako sebe odbacujem i sebe ne volim, na zdrav način?! Tek ako tako učinim, brak može postati darivanje. Ponekad sam vidio da ljudi uđu u brak s krivom idejom da će im drugi sve dati i da će ih dopuniti. Ali ako ne voliš sebe, ako se nisi pomirio sa svojom prošlosti i blagoslovio je, ne možeš se ni predati u odnosu. Nedostatak komunikacije s Bogom uzrokuje rupe u komunikaciji u braku. Ako ne voliš sebe, nećeš moći donijeti ni zdravlje u brak. Brak nije ni bijeg ni lijek za samoću”, upozorio je fra Tomislav.

Essert je dodala da su problemi zbog kojih parovi dolaze najčešće nerazumijevanje i neprihvaćanje, potom očekivanje da se drugi mora mijenjati, ali i problemi s djecom te prevare.

Upitan za kulturu odbacivanja i krivo shvaćanje da bračna privola vrijedi samo dok je supružnicima lijepo, don Damir je rekao da je primarni razlog zašto bi netko trebao ući u brak činjenica da je to poziv od Boga. “No o tom pozivu malo tko priča. Taj poziv može biti popraćen i lijepim osjećajima i darom djece, ali je primarno pitanje poziva. Drugo što je jako važno jest da je brak sredstvo posvećivanja i ulaska u nebo.”

U emisiji je naglašeno da, primjerice, pripreme za sakrament svetoga reda traju šest ili više godina, a za brak je navodno dovoljno četiri puta po dva sata u jednom tjednu?

Don Damir je na kraju upozorio da smo mi djeca “naraštaja koji sve mora dobiti sada i odmah, ali i dalje čeznemo za vječnim i neprolaznim. Poseban je problem danas navještaj Krista bez križa, ali i križa bez uskrsnuća. Zato je prekrasan hrvatski običaj da zaručnici prilikom sklapanja ženidbe stavljaju ruke na križ, što im pomaže osvijestiti činjenicu da su od toga dana pozvani na zajednički hod prema vječnosti”, zaključio je don Damir Stojić.