Foto: Banjolučka biskupija // Misa večere Gospodnje u Banja Luci
Banja Luka (IKA)
Banjolučki biskup Željko Majić slavio je Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 2. travnja, u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Banja Luci, objavila je Banjolučka biskupija.
Misu su koncelebrirali umirovljeni biskup Franjo Komarica, generalni vikar mons. Karlo Višaticki, banjolučki župnik i dekan preč. Žarko Vladislav Ošap, ravnatelj biskupijskog Caritasa mons. Miljenko Aničić, rektor katedrale vlč. Pero Ivan Grgić i umirovljeni svećenik mons. Anto Orlovac.
Vjernici Banje Luke zakoračili su u otajstvo Svetoga vazmenog trodnevlja – središnjeg i najsvetijeg vremena liturgijske godine, u kojem Crkva uprisutnjuje spasonosna otajstva Posljednje večere, muke i smrti Gospodnje te slavnog uskrsnuća.
Tijekom misnog slavlja biskup je, slijedeći Gospodinov primjer, oprao noge dvanaestorici vjernika posvjedočivši tako zapovijed ljubavi i poniznog služenja. Na završetku slavlja Presveti Oltarski Sakrament svečano je prenesen u za to uređen prostor u blizini Božjeg groba, gdje su se vjernici i svećenici zadržali u sabranoj molitvi i klanjanju, bdijući s Gospodinom.
U homiliji biskup je istaknuo kako „u ovim svetim danima ne slavimo odvojene događaje, nego jedno jedincato otajstvo Kristove otkupiteljske ljubavi“, istaknuvši nerazdvojivu povezanost euharistije i križa: „Ono što je Gospodin Isus navijestio na Posljednjoj večeri dovršava se na Veliki petak u žrtvi ljubavi za spasenje svijeta“. Pozvao je okupljene da s vjerom urone u dubinu toga otajstva prateći Gospodina kroz tišinu i sabranost Velike subote sve do radosti uskrsnoga jutra, koje naviješta konačnu pobjedu života nad smrću.
Posebno je istaknuo zapovijed ljubavi očitovanu u činu pranja nogu učenicima kao trajni poziv na ponizno služenje bližnjima. Podsjetio je kako se istinska vjera ne iscrpljuje u riječima, nego se prepoznaje u konkretnim djelima ljubavi: u opraštanju, strpljivosti, nesebičnom darivanju, poniznosti srca.
Na završetku slavlja vjernici su potaknuti da ne ostanu tek izvanjski sudionici svetih obreda, nego da u svakodnevici postanu živi svjedoci otajstva koje slave – postajući, po uzoru na Krista, „euharistija za druge“ u djelima ljubavi i milosrđa.





