Biskup Košić predvodio misu na Bartolovo u Hrastovici

Misi su nazočili i predstavnici civilnih vlasti, policije, vojske i vatrogasaca te članovi KUD-a u narodnim nošnjama. Kao gosti na slavlju je prisustvovala i Karlovačka građanska garda te Pučki pivači KBF-a u Zagrebu koji su misu i animirali.

U homiliji biskup je poručio kako blagdan toga dana i svetac apostol Bartol, govore o veličini mučeništva u Crkvi. „Tko želi slijediti Isusa, mora biti spreman na progonstvo: Mene su progonili, i vas će progoniti– rekao je naš Gospodin Isus. Međutim vama, dragi moji Hrastovčani, ne treba govoriti što je to mučeništvo jer ste vi mučenički narod. Sjetimo se još 1591., kada su Turci razorili staru Hrastovicu i povješali fratre uz crkvu Sv. Duha. A posebno je teško bilo u Drugom svjetskom ratu, za koji mi je mons. Marijan Radanović, moj principal kojem sam tri godine bio kapelan u Karlovcu, rekao: Obilazeći kuće na blagoslovu 1946., gotovo nije bilo bilo obitelji koja nije bila zavijena u crno. Doista, preko 250 mladih života bilo je ubijeno što u ratu, što poslije toga rata. A onda Domovinski rat, kada sam bio vaš župnik! Koliko veliko progonstvo, koliko ubijenih, sve kuće srušene ili spaljene, srušena i naša crkva sv. Bartola. Mene je pitao nekoliko mjeseci, možda dva, prije pada Joško Martinović kod Bartolovca, čuva li sveti Bartol Hrastovicu i hoće li ju sačuvati. Odgovorio sam mu da vjerujem da ju čuva i da će ju sačuvati. Ipak zlo je bilo preveliko, rušilo je sve pred sobom, i mi smo morali u progonstvo, većina naroda, a crkvu su srušili. Ipak nisu srušili svetog Bartola koji je u nebeskoj slavi. Zanimljivo mi je bilo to, kad sam došao u ovaj kraj, što prije drugdje nisam sreo, da se ovdje kaže za crkvu: sveti Bartol, sveti Lovro… a ne crkva svetog Bartola, crkva svetog Lovre. Kao da je sama crkva isto što i svetac zaštitnik. Pa ipak, nije moguće sveca koji je na nebesima srušiti niti uništiti. Onaj koji to pokuša, bit će kažnjen. Tako je i bilo na kraju. Premda smo se vratili na ruševine 1995., sagrađena je crkva svetog Bartola. Žao mi je što ju je prije 4 godine oštetio potres i što se još ne obnavlja, ali i to će uslijediti, samo se moramo za to izboriti pa će opet sjati naša ljepotica na brdašcu usred Hrastovice“, rekao je biskup dodavši kako je ipak najvažnije da smo mi tu, da nas ima i da živimo kršćanskim životom koji nam jamči budućnost.

Govoreći o mučeništvu biskup je podsjetio na riječi bl. Alojzija Stepinca koji je govorio kako svoj križ kršćanin treba nositi: patienter, libenter et ardenter tj. strpljivo, rado i gorljivo. „Sam je na početku svoje biskupske službe rekao da je to velik zadatak i za njega jer još nije naučio ni prvo, a kamoli zadnje što traži katolička moralka. I mi se svi vježbamo nositi svoj križ. Mučenici nam prednjače svojim primjerom. Predaja kaže da je veoma okrutno mučen i ubijen sveti Bartol apostol u Armeniji, gdje je propovijedao i završio svoj zemaljski život. Tako ga prikazuju i umjetnici: s nožem i vlastitom kožom u ruci. Nositi svoj križ trebamo strpljivo – patienter. To znači da se ne smijemo buniti protiv Boga i prigovarati mu što moramo trpjeti razne bolesti, zla i teškoće. A ima ih uvijek u životu svakoga čovjeka. Mi kršćani naime znamo da je naš život na zemlji samo prolazan put u vječni život. I zato želimo na ovom svojem putu svjedočiti vrijednosti koje nam je donio i pokazao Isus Krist, naš Gospodin, koji je i sam bio krivo optuživan, mučen i raspet na križ, koji je umro kao razbojnik. A bio je Sin Božji. Međutim, kada se vjeruje usprkos trpljenju da križ vodi u život vječni, tada se on može nositi strpljivo. To zapravo znači ponizno, bez mrmljanja i prigovaranja Bogu jer on bolje zna što je nama potrebno“.

Biskup je podsjetio i kako je na isti dan, prije 77 godina od komunista ubijen hrvatski svećenik bl. Miroslav Bulešić. „Bilo je to poslije jedne krizme koju su ovi htjeli spriječiti a vjernici su obranili pravo djece i roditelja da se taj sakrament podijeli. U pratnji djelitelja Krizme bio je mlad svećenik, imao je tek 27 godina, Miroslav. Bilo je to u vremenu žestokih progona Crkve, nakon Drugog svjetskog rata. Miroslav je bio svet svećenik, tada odgojitelj u sjemeništu, a u svojem je Dnevniku napisao da on prihvaća biti mučenik, ako je to Božja volja. Dapače za svoje mučitelje je napisao: Moja je osveta oprost! Tako je mogao reći i te riječi zapisati samo svet, Božji čovjek. On je znao da mora Kristove svetinje braniti, ako treba i životom, ali nije imao ni trunke osvete u srcu niti je želio zlo svojim ubojicama. Želio je obraćenje, a da bi se to postiglo, bio je potreban oprost. Draga braćo i sestre, i mi smo pozvani oprostiti onima koji su nas povrijedili, pa čak i onima koji su nam kuće spalili i crkvu srušili, mi smo kao Kristovi učenici pozvani oprostiti onima koji su nam ubili nekoga od naših najmilijih. Tako treba postupati kršćanin. To ne znači da to možemo zaboraviti i da ta rana gubitka ne postoji, ali ona ne smije biti izvor novog zla niti se treba tih iskustava sjećati da bi se zbog toga drugima nanijelo novo zlo. Ne! Oprostiti znači učiniti drugoga koji je zlo počinio slobodnim od zla, izdići se iznad ljudskih intriga, politika i mržnje. Oprostiti znači biti i sam slobodan od mržnje i svakog zla. To može u konačnici samo Bog dati čovjeku, ali oni koji ga ljube i slijede on to daruje“, zaključio je na kraju.

Na kraju mise biskup je blagoslovio novi relikvijar s moćima sv. Bartola pristiglima ovih dana iz Rima, a koji je ujedno i jedini moćnik ovog sveca u Hrvatskoj.

Nakon popričesne molitve sve okupljene, a posebno biskupa, pozdravio je fra Mate. U ime svih župljana čestitao mu je na 25. obljetnici biskupskog ređenja te mu za sjećanje poklonio zlatnik sv. Alojzija Stepinca.