Bdjenje za duhovna zvanja u katedrali sv. Stošije

„Mora doći do obnove duhovnih zvanja. Jer to je onda i obnova naroda, obnova društva. To je obnova cijeloga svijeta. Zato treba moliti za duhovna zvanja i biti zahvalan svakome tko za njih moli, jer molitve nas drže“ poručio je fra Mate, rekavši da je u tjednu pred Nedjelju Dobrog pastira, u evanđelju po Ivanu, svakog dana poziv Isusa koji govori da trebamo doći i da trebamo povjerovati. „To je formula za odaziv duhovnom pozivu – doći i povjerovati. Današnji problem u otkrivanju duhovnog zvanja i slušanju poziva je što često gledamo na taj poziv vrlo mistično. Kao da će to biti neki jasan glas u nama, da će nam reći ‘Dođi, idi za mnom’. Tada odlazimo od smisla vjere. Jer tražimo znanje. Moram znati da me Bog pozvao, biti siguran u to. Mi to ne znamo. Mi tu trebamo doći iz perspektive vjere“ rekao je fra Mate, naglasivši da je tako učinila i Marija kad joj je došao Anđeo, a ona je pitala kako će to biti. Ona je pokazala svoju vjeru.

Rekao je i da su ljudi skloni Bogu postavljati uvjete, ‘Ja ću se odazvati ako čujem to, ako vidim znak’. „Usuđujemo se reći Bogu kakav mora biti znak, tako daleko idemo. Često se čuje u razgovoru s mladima: ‘Hoću, ali tražim neki jasniji znak’. Znak poziva je da svoj život želim predati za druge. Žrtva, žrtvena ljubav. Tu su nam primjer toliki naši sveci, blaženici, svete i blažene časne sestre, koje daju primjer u kojemu možemo odazvati sebe i hrabro krenuti prema Gospodinu“ rekao je fra Mate, dodavši kako je žalosno vidjeti da u biskupijama nedostaje svećenika, časne sestre i redovnici stare i umiru, provincije se gase. „Jest kriza obitelji, djece. Ali, ako ćemo početi gledati iz perspektive vjere, onda ćemo nadići krizu. Zato je važno imati euharistiju kao izvor, centar, onu koja nam daje snagu. Dakle, euharistija, žrtva, apostolat. Na taj je način moguće uz euharistiju živjeti žrtvu, a žrtva je ljubav“ rekao je fra Mate. „Danas je toliko napada na Crkvu, svećenike, redovnike, i sami trpimo. Ali, Bogu hvala. Jer sam Pavao kaže: ‘Da bismo suuskrsli s Kristom, moramo s njime prvo sutrpjeti, pa suumrijeti’. Zato mi je draga izreka sv. Franje: ‘Dobra zemlja je ona koja je plodna i onda kada ljudi po njoj gaze’. Takvi trebamo biti. Iako nas gaze, vi morate biti poput dobre zemlje, govori sv. Franjo fratrima. Neka gaze. Ali budi plodan“ potaknuo je propovjednik.

Upozorio je da živimo u mentalitetu fluidnog društva. „Brak i duhovno zvanje su dvije krutine, gledajući agregatno stanje, koje u fluidnom društvu nisu dobrodošle. Tekućina želi rastočiti. To je jedan od problema zbog kojih imamo česte raspade brakova, odlaske iz bogoslovija, redova, zato što nemamo stalnost. Zato što duhovni poziv i brak traže stalnost, trajnost, čvrstinu. Društvo u kojem živimo želi sve brzo promijeniti. Zato moramo ponovno naći svoju stijenu. A stijena je Krist, kruh živi u euharistiji, jedina stijena koja nas može održati“ naglasio je fra Mate, istaknuvši da je zato „važno krenuti od euharistijske obnove naroda po kojoj Krist u euharistiji postaje izvor, centar i vrhunac kršćanskog življenja. Ne težiti za osjećajima, nego za Kristom. Jer težeći za osjećajima, ostajemo na daru koje je kratkotrajno, a ne gledamo onoga koji daruje. Vrtimo se oko sebe, dara, što osjećam, je li meni dobro. To se vidi u ispovijedi i misi. Misa mi je dobra ako sam nešto osjetio, ako je bila dobra propovijed, glazba, ispovijed ako mi godi što svećenik kaže. Nije nam dovoljna materija, a na taj način odlazimo od živog kruha koji je živi Krist u hostiji. U maloj hostiji sabran je čitav Uskrsli“ poručio je fra Mate.

Nakon mise svjedočili su s. Marijana Mohorić iz Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, predavačica na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru i don Martin Jadreško, župnik zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji.

S. Marijana potječe iz Rijeke, obitelji s četiri sestre i dva brata. Važnim za razvoj njenog zvanja navela je obitelj, župnu zajednicu, podršku župnika, roditelja, braće i sestara. Roditelji su je učili prihvaćanju, praštanju, pomaganju, molitvi, suradnji, dijeljenju. Imala je strahopoštovanje prema Svetome, nedjelja je bila poseban dan u tjednu. Obitelj joj je dala korijene na koje je zvanje moglo sjesti. U Donjem Jelenju bila je blizu redovnica, sestre su ih uključivale u aktivnosti. Odlučujući susret za s. Marijanu bio je duhovni vikend, susret s redovnicama u njenom 7. razredu, iskustvo molitve, nakon što im je svećenik rekao da promisle što za njih znači Ps 139. „Doživjela sam da smo zamilovani, da nas Bog poznaje u dubine, treba nas i ima za nas plan koji treba prihvatiti“ rekla je s. Marijana. Želju da postane redovnicom podijelila je sa župnikom i on joj je davao da čita knjige o utemeljiteljicama zajednica. „Čitajući knjižicu ‘Život i djelo Marije Krucifikse Kožulić’, postalo mi je jasno da je tu moje mjesto. Pokloniti život za najpotrebnije, obuzela me ta misao. Ne bojte se, odvažite se, pitajte, tražite podršku. Gospodin je uvijek s nama. Ako on ima plan, on će ga izvesti“ ohrabrila je s. Marijana.

Don Martin, rodom iz Mrljana na Pašmanu, istaknuo je ulogu prabake Ivanice koja ga je čuvala, krunica joj je svakodnevno bila u rukama. Govorila je da moli za djecu, imala je strahopoštovanje prema Bogu i ljubav prema bližnjima. Od nje je dobio prve spoznaje o Bogu. Djed je bio sakristan, upućivao ga je u obrede, da mu pomogne u pripremi. Tako je don Martin s 12 godina znao svu strukturu liturgijskih slavlja i imao je ljubav prema liturgiji. Sa 17 godina bio je siguran da želi biti svećenik. Imao je kušnje i strahove, no brojne prepreke treba preskočiti u zvanju, rekao je don Martin. „Nije se samo teško odazvati, treba i ustrajati. Kriza zvanja proizlazi iz krize u obitelji. Zahtjevno je biti svećenik, izazovno i lijepo“ rekao je don Martin, istaknuvši svoje svećeničko geslo: „Zahvalan sam onome koji mi daje snagu, Isusu Kristu, našem Gospodinu, jer me smatrao vrijednim povjerenja“.