Biskup Antun Mahnič - javni djelatnik i publicist i njegov odnos prema mass-medijima

Uvod:

Pred kraj minulog stoljeća, točnije g. 1896. Imenovan je krčkim biskupom dotadašnji 47-godišnji profesor bogoslovije u Gorici, Slovenac dr. Antun Mahnič, čovjek koji je svojim širokim angažmanom i 23-godišnjim biskupskim služenjem ostavio duboki trag u cjelokupnom životu Crkve u Hrvata u prvim desetljećima ovog stoljeća. U slovenskoj javnosti Mahnič nije bio toliko uočljiv kao profesor Novoga zavjeta, već kao javni radnik, pisac brojnih teoloških i literarnih rasprava, pokretač, pisac i vlasnik revije Rimski katolik, utemeljitelj izdavačke kuće Leonove družbe, čovjek jasnih ideja i pobornik antiliberalne orijentacije, nerijetko polemičar u tonu, tako da mu nisu bile strane javne rasprave i biti na udaru često i bespoštedne kritike. Prekid njegovog javnog rada u Sloveniji i prelazak iz Gorice u Krk djelovao je zbunjujuće i znakovito. Nije bilo tada lako naslutiti kako će se njegove kvalitete, naročito spisateljske, artikulirati u novoj biskupskoj službi.

1. Mahnič prepoznaje ulogu tiska u suvremenom životu

U Sloveniji kao profesor, izdavač i pisac, a na poseban način u Hrvatskoj kao krčki biskup, Mahnič je uočavao i prepoznavao izuzetno značenje mass-medija, a to je u ono doba bio tisak, je nije bilo ni radija, ni televizije. Promatrajući ulogu tiska općenito u svijetu i napose u javnom životu, dolazio je do praktičkog uvjerenja kako to isto sredstvo, tisak, mora vršiti nezamjenjivu ulogu u crkvenom djelovanju. Dolazi do vrlo jasnih spoznaja i zaključaka, pa piše: “Suvremeni se život savkolik kreće oko štampe kao svoje osovine. Štampa utiskuje modernom vijeku biljeg, daje javnom mišljenju pravac. Štampa stvara #!duh vremena#!. Štampa je danas ona #!cathedra prestilentiae#! s koje apostoli #!slobodne misli#! drže publici svaki dan predavanja iz katekizma tjelesne mudrosti ovoga svijeta… Nasuprot je katolička štampa ona, koju zapada zadatak, da svijetu izvan hrama propovijeda mudrost Boga i Kristova kriza… Katolička je štampa danas najradikalniji istuk proti raskršćanjenju javnog života… Štampa mora protegnuti u svoj djelokrug znanost i filozofiju, apologetiku i beletristiku, sociologiju i narodnu ekonomiju, nabožnu i zabavnu knjigu, novinarstvo i politiku: riječju sve što može čovjeka zanimati ili bilo kako utjecati na njegovo mišljenje i življenje… Poznata je riječ visokog crkvenog dostojanstvenika (ovdje se očito misli na poznatog njemačkog biskupa Kettelera) kad bi sv. Pavao živio u naše doba, da bi bio žurnalistom. Isto bi tako sv. Pavao, uvjereni smo, svim žarom svoje apostolske revnosti promicao i druga glasila suvremene katoličke štampe, ne izuzevši beletristička.” 1 Navedene riječi biskupa Mahniča, upućene su svećenicima, a više puta i u raznim prigodama gotovo ponavljane i opetovane, potpuno jasno izražavaju Mahničev stav prema tiskanoj riječi u doba u kojem je živio.

Mahnič je bio izraziti čovjek akcije, tako da se nije zaustavljao na spoznajnim konstatacijama o ulozi tiska. Dok je još bio profesor u Gorizi potpuno se posvetio uredničkom, organizaciono-izdavačkom, a ponajviše spisateljskom radu. Putem časopisa Rimski katolik uzimao je u pretres javni život Slovenije i nastojao vršiti svoj upliv na njega. Tri dana prije biskupskog imenovanja osnovao je u Ljubljani društvo Leonova družba koje je trebalo pospješiti daljnji izdavački rad.

2. Biskupu treba tiskara – “Ne mogu bez tiskare”

Dolaskom na Krk Mahničevo dotadašnje zalaganje oko izdavačkih djelatnosti nije splasnulo, nego je, u izmijenjenim okolnostima i s drugim potrebama, poprimilo novu kvalitetu i dobilo jači poticaj u odnosu na shvaćanje službe koje se kao biskup prihvatio. Suvremeno biskupsko služenje – prema shvaćanju i osobnom doživljavanju Mahniča – dolazi u nužnu relaciju s tiskom, razumije se, ukoliko se biskup zna primjereno nositi sa svojom službom I odgovarati zahtjevima i biti “suvremen”. Mahnič u tome prepoznaje znak i potrebu vremena. Ali ide i korak dalje. Osjeća i potrebu instrumenta tiskanja.
Čujmo što sam kaže: “Moderni biskup mora ne samo biti novinar (pisac), nego mora imati i vlastitu tiskaru. Tiskara je svrsi najzgodnije oružje u današnjoj borbi između dobra i zla. U borbi valja imati vlastito oružje, a ne posuđivati ga od nepouzdanih neutralaca. U svemu mora biskup da bude slobodan i neovisan, pa i od neutralnih tiskara. Mora imati vlastitu tiskaru, da može kao apostol – pisac boriti se slobodno, brzo i u zgodan čas! I to bez obzira na trošak ili štetu.” 2
Spomenute riječi prenio je višegodišnji biskupov tajnik A. Pilepić, nadodajući kako se u razgovoru s članovima kutrije Mahnič znao često koristiti uzrečicom: “Ne mogu bez tiskare!” Oni su se čudili: čemu biskupu tiskara u malom Krku, gradiću od 1600 stanovnika u blizini Rijeke s biše tiskara? Odakle sredstva za nabavku postrojenja i daljnjeg održavanja? Mahnič je bio uporan. Ni novac – iako ga nije imao – nije mu bio nepremostiva zapreka. Raspisao je nekoliko stotina dionica (svakako suvremeno zvuči govor o dionicama i dioničkom društvu pri kraju devetnaestog stoljeća!) i zamolio svećenike da ih kupe. Oni su to učinili. Stupio je u vezu s bečkom livnicom “Poppelbaum” i za kratko vrijeme imao je u prizemlju biskupske zgrade u Krku namještenu i osposobljenu za rad tiskaru s latinskim, glagoljskim, grčkim i ćirilskim slovima. Acta Curiae Episcopalis Veglensis donijela su koncem rujna g. 1899. obavijest o otvorenju tiskare u Krku pod starim grčkim nazivom za grad i otok Krk “Kurykta” i uputila molbu svećenstvu da se tiskarom služi u svojim potrebama i preporučuje drugima, u prvom redu javnim uredima i inteligenciji.
Osim službenog biskupijskog glasila, uredskih formulara, pojedinih misnih i izvanliturgijskih obrazaca, direktorija i statusa personalis et localis dioecesi Veglensis, raznih molitvenika, vesperala i katehetskih priručnika, u novootvorenom pogonu tiskao se niz redovitih revija i listova, te periodičnih publikacija kojima je pokretač, ili barem inicijator, ili podupiratelj, bio sam biskup.
U to pripadaju: Pučki prijatelj – dvotjedni gospodarsko-poučni list (izlazio je u Krku 1899-1911), Hrvatska straža – časopis namijenjen nauči i književnosti, izlazio je 4-6 puta godišnje (1903-1908), Svećenička zajednica – mjesečnih istoimenih svećeničkih društava (1911-1918), “Glagolitika” – redovita izdanja Staroslavenske akademije u Krku (1902-1919), Vjesnik Staroslavenske akademije – izašao za god. 1912. i 1913., i dr. Kako se nazire iz priloženoga, mnogi listovi i revije pokrenuti u Krku nastavili su izlaziti u drugim mjestima.
Od svoga nastanka, pa čak i u ratno vrijeme, tiskara u Krku, kojom su upravljali krčki kapelani, neprestano je radila. Dioničari su se postepeno odricali svoga udjela u korist biskupijskih potreba. Po završetku rata strojeve “Kurykte” uništili su talijanski arditi i više ih nije bilo moguće osposobiti. Tiskara je počela svoj rad s Mahničem i s njim završila. Služila je onoj svrsi koju joj je odredio osnivač.

3. Glavne odrednice tiskane riječi u Hrvatskoj straži i ostalim publikacijama

U svjetlu spoznaje kako dnevni tisak utiskuje pečat suvremenom svijetu i oblikuje “duh vremena”, a angažirani vjerski tisak može poslužiti kao najmoćnije sredstvo protiv raskršćanjivanja javnog mnijenja (NB! U vremenu smo rastućeg vjerskog indiferentizma i razmahanog liberalizma druge polovice 19. stoljeća.), biskup Mahnič, kao izraziti i angažirani pastoralac, nastojao je uz pomoć vlastite tiskare odgovoriti takvom zahtjevu vremena. Smatrao je da treba putem tiskane riječi djelovati na više razina. Među njima postoje prioriteti. Promotrimo kako ih je krčki biskup Mahnič prepoznavao.

a) Unositi kršćanska načela u javni život
Tiskom treba – prema Mahničevom shvaćanju – zahvatiti najprije u ključna pitanja vjere i kršćanstva. Polazeći od analize da se javni život raskršćanio pod utjecajem liberalizma, te da prijeti nagla propast kršćanstvu ako se nešto ne poduzme, Mahnič je pronašao sredstvo uspješnog djelovanja u tisku, u napisanoj i objavljenoj riječi u stupcima časopisa i novina. Odlučio se ponajprije na izdavanje časopisa namijenjenog inteligenciji, koji bi pomno pratio zbivanja od šireg značaja i neustrašivo branio ono što pripada kršćanstvu. Pokrenuti časopis g. 1903. Hrvatska straža je uzeo u zadatak da svojim člancima i studijama analizira, odnosno prosuđuje u svjetlu kršćanskih načela i uz pomoć filozofske misli, sav javni život – koji obuhvaća područje kulture, misli, književnosti, umjetnosti, znanosti, a u određenom smislu i politike. Izuzetno smion pothvat! Časopis je imao pondaslov: “Antemurale Christianitatis”. Čitaoci su shvatili da je to onaj naziv koji je papa Lav X. godine 1519. dodijelio Hrvatima, odnosno Hrvatskoj kad je, braneći sebe od neprijateljske najezde, postala ujedno i obrana kršćanstva u drugim zemljama. Uzet za podnaslov časopisa “Antemurale Christianitatis” trebao je značiti da se u novim prilikama tisak postavlja u prvu liniju za obranu vjere. Pojedino godište Hrvatske straže imalo je prosječno 650 stranica, a sadržaj je bio razvrstan u četiri tematska područja: a) filozofija i aktualna pitanja, b) apologetika, c) estetika i kritika i d) razno. U zadnjem tematskom području moglo se naći raznih prikaza djela i ocjena časopisa, pojedinih osvrta, upita, odgovora na izazove i sl. Časopis se ipak nije zaustavio na samoj obrani kršćanstva, nego se i pozitivno usmjerio. Krenuo je u produbljivanje i osuvremenjivanje vjerskih sadržaja i pružao svijetle vizije budućnosti zasnovane na kršćanskim principima. Sam časopis Hrvatska straža najbolje svjedoči o načinu i dosegu teološko-kulturnog razmišljanja na našim prostorima prije 80 i 90 godina. Nadalje, Hrvatska straža je poticala mlade kršćane da se organiziraju u katoličke organizacije. Dobila je i svoj Đački prilog, namijenjen polaznicima viših i srednjih škola, dok još nije bilo lista Luč. Zapravo je putem časopisa Hrvatska straža i drugih đačkih listova stvaran i oblikovan Hrvatski katolički pokret. Mahnič je u očima šire javnosti dobivao uglavnom ocjenu u svjetlu stavova i pogleda iznesenih u navedenom časopisu.

b) Rad sa svećenicima
Nadalje, putem tiskane riječi krčki je biskup htio djelovati na svećenike. Uz dijecezanski mjesečnik Acta Curiae Episcopalis Veglensis pokrenuo je i listove SS. Eucharistia i Svećenička zajednica.

c) Djelovanje na socijalnom planu
Treći sektor na kojem je Mahnič razvijao svoju aktivnost putem tiska zahvaća socijalno polje. U njegov plan ušlo je gospodarsko prosvjećivanje I zadrugarstvo u istarskom kraju. Pokrenuo je gospodarsko-poučni list Pučki prijatelj koji je na socijalnom polju odigrao vrlo značajnu ulogu.

d) Promicanje glagoljske kulture
U područje tiska pripada i cijela problematika staroslavenskog liturgijskog jezika, odnosno glagoljice. Nakon osnutka Staroslavenske akademije u Krku biskup je pokrenuo izdavački niz “Glagolitica – Publicationes Paleostavicae Academiae Veglensis”, čime se uvrstio u red izrazitog kulturno-prosvjetnog pregaoca.

Mogli bismo ovdje navesti također i Mahničeve prigodne poslanice vjernicima, čije su teme bile veoma aktualne za ono vrijeme jer su obrađivale suvremene teme.
Gotovo je nemoguće nanizati sve teme o kojima je biskup Mahnič progovarao javnosti putem tiskane riječi. U Sloveniji i Hrvatskoj objavio je po raznim časopisima i novinama više od 15.000 tiskanih kartica. Životopisac Mahničev o. Ignacije Radić prenosi izjave kancelara i tajnika kako je biskup bio po deset sati dnevno uza svoj pisaći stol s perom u ruci ili ponekad u ustima. 3

4. Ustanove za promicanje tiska

Leonovo društvo, Pijevo društvo i Kuća dobre štampe

Organizacijske sklonosti sugerirale su Mahniču da poradi na osnivanju ustanova koje bi promicale razne izdavačke djelatnosti. Budući da su već od vremena pape Lava XIII. počela nicati “Editio Leonina” kao znanstveno- izdavačka društva koja je službeni stav Crkve poticao, Mahniču je pošlo za rukom da u Ljubljani osnuje Leonovu družbu tri dana prije svoga biskupskog imenovanja i predao joj svoj časopis na daljnje izdavanje. Slično je učinio u Senju g. 1908., kad je – na poticaj krčkog biskupa – osnovano također Leonovo društvo kao institucija za promicanje kršćanske filozofije i znanosti. Ono je postalo izdavač Hrvatske straže. Potrajalo je dvadesetak godina.

Nadalje, po uzoru na Pius-Verrein u Austriji i druge slične institucije, osnovao je biskup Mahnič u Zagrebu g. 1908. Pijevo društvo za promicanje katoličkog tiska i koordinaciju izdavačkih djelatnosti. Imalo je kratko i svoj list Jutro. Društvo je u daljnjim desetljećima propagiralo i radilo oko organiziranja Dana dobre štampe.

lako nije izravno vezana uz Mahničevo ime, Kuća dobre štampe kod kapucina u Rijeci nastala je pod njegovim utjecajem. Osnovana je g. 1910. po uzoru na francusku Maison de la Bonne Presse. Ova je ustanova sa tiskarsko umjetničkim zavodom “Miriam” razvijala veoma živahnu izdavačku djelatnost i tiskala je mnoge listove kao npr. Naša Gospa Lurdska, Hrvatska Obitelj, dvojezični hrvatsko-talijanski tjednik Il Quarnero, a također se u noj tiskala Hrvatska straža, Krijes, Luč i katolički dnevnik Riječke novine. S mnogo talenta u rad Kuće dobre štampe bili su uključeni mladi katolički laici, najodličniji članovi Hrvatskog katoličkog pokreta R. Eckert i P. Rogulja.

Valja nam ovdje spomenuti i jednu zamisao oko koje se Mahnič mnogo trudio, ali je nažalost nije uspio realizirati, a radi se o katoličkoj enciklopediji koja je trebala služiti katoličkoj inteligenciji kao manji, solidni i pouzdani priručnik cjelokupnog kršćanskog i uopće filozofsko-kulturnog znanja. lako su priprave bile dobrim dijelom izvršene i uspostavljeni kontakti s njemačkim izdavačem Herderom, stvar se nije ostvarila. Planirani projekt ipak jasno govori o ondašnjem razmišljanju i nastojanju.

Zaključak

Biskup Mahnič pridavao je izuzetno značenje mass-medija, a to je u ono doba bio tisak. Promatrajući ulogu tiska općenito u svijetu i napose u javnom životu, dolazio je do praktičkog uvjerenja kako to isto sredstvo, tisak, mora vršiti nezamjenjivu ulogu u crkvenom djelovanju, a posebno kod mladih i inteligencije. Postavši biskup osjetio je još veću potrebu za tiskom. Izjava “Ne mogu bez tiskare!” dovoljno rječito zahvaća u odnos Mahniča kao biskupa prema tisku.
Sam se pokazao vrlo vještim na peru, tako da je u Sloveniji i Hrvatskoj napisao i objavio više od 15.000 stranica. Bio je vrstan organizator i pokretač, kako smo vidjeli, brojnih listova i publikacija.
Nadalje, tiskanom riječju i javnim nastupom, Mahničev je rad na širem hrvatskom planu bio usmjeren prema organiziranju mladeži i formiranju Hrvatskog katoličkog pokreta, te oblikovanju javnom mnijenja i stvaranja određenog oblika katolicizma po kojemu su prva desetljeća 20. stoljeća ostala prepoznatljiva u povijesti Crkve medu Hrvatima. Iz tog katolicizma razvio se laički apostolat. Mas-mediji imali su nezamjenjivu ulogu.

______________

LITERATURA:
Ovaj je članak napisan uglavnom prema djelu: A. Bozanić, Biskup Mahnič pastir i javni djelatnik u Hrvata, Zagreb-Krk 1991, i slijedi poglavlje iz knjige na str. 132-145.

_______________

Bilješke:
1Svećenička zajednica, 1917, str. 53-54.
2A. Pilepić, “Iz Mahničeva života”, u: Čas 1921, str. 227.
3I. Radić, Biskup Mahnič, Sl. Požega 1940, str. 78.