Koncelebrirali su domaći župnik i dekan slunjski mons. Mile Pecić, ekonom biskupije preč. Nikola Turkalj, župnik Cetingrada Stanko Smiljanić, Cvitovića i Lađevca Šimo Božić, Kosinja Pero Jurčević i mladomisnik Bruno Lovaković. Uz brojne predstavnike državnih vlasti misi su nazočili ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, brigadni general Ivan Turkalj, načelnik PU karlovačke Darko Bratić, zamjenica karlovačkog župana Vesna Hajsan Dolinar, saborske zastupnice Nada Murganić i Maja Grba-Bujević kao i brojni gradonačelnici i načelnici na čelu s domaćim gradonačelnikom Slunja Jurom Katićem. Prvi put na misu su bili pripadnici povijesne postrojbe Slunjske pukovnije.

Župnik mons. Pecić se na početku podsjetio događaja kada su se Slunjani nakon četiri godine suza i znoja vratili u svoj grad te je zahvalio Bogu na daru mira. Biskup Bogović je izrazio zadovoljstvo da je danas moguće spojiti državne i crkvene blagdane, što se prije nije moglo. U homiliji spojio je teme blagdana Preobraženja Gospodinova i Dana grada Slunja:

„Blagdansko evanđelje prikazuje nam Isusa u njegovoj slavi. Bio je to Bljesak, a ne konačna pobjeda. Trebalo je još mnogo pretrpjeti i mnoga poniženja doživjeti. Do pobjede još je predstojala muka i napuštanje od najbližih.

Petar i drugovi osjećaju se dobro u tom ‘bljesku’ i smatraju da ne treba tražiti nešto više. Lako stanemo kada dosegnemo osobne ciljeve; zaboravili su Petar i druga dvojica na kolege koji nisu tu bili. Od nekih ne možeš očekivati zauzimanje za dobro drugih kad postignu svoje osobne ciljeve. Isus zabranjuje apostolima da o tome pričaju. To neka bude za njih osobno ohrabrenje da nastave put s Isusom. Što nedostaje tom događaju na Brdu preobraženja? Nedostaje mu patnja, muka i poniženje Isusovo, o čemu je Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom. Nedostajalo je ono bitno za spasenje: križ. Isus će poslije svima apostolima govoriti što mu predstoji, i da Sin čovječji treba to proći. Kada mu je Petar prigovorio da bježi od trpljenja i muke, potjerao ga je od sebe jer to nije nadahnuće Božje nego Zloga. Isus je govorio da je za spasenje potrebno proživjeti ono što proživljava zrno pšenice koje je bačeno u blato u đubar; doživjeti nasilje i muku, ali to je plodonosno. To je je onaj put koji Isusu predstoji, ali još se nije dogodio. Tek kada se dogodi moći će se naviještati spasenje. Isus će hvaliti ranama a ne počastima i odlikovanjima (da je razgovarao s Ilijom i Mojsijem). Nakon što im je pokazao rane poslao je apostole u svijetu da naviještaju put spasenja. Nije trojicu poslao pričati ono s Brda.

Lijepo je to kada povodom velikih proslava spominjemo žrtve. Ipak nedovoljno još shvaćamo značenje njihove patnje i žrtve. Oni nisu doživjeli odlikovanja, ali su doživjeli ono po čemu je Isus spasio svijet. Mi smo takvima podigli Crkvu hrvatskih mučenika. Mnogo njih koji su proživjeli tu patnju nisu dobili od nas ni to poštovanje da budu kao ljudi pokopani. Zato je uvijek loš potez branitelja kada požale što su se izložili za druge. Time se uvijek možemo hvaliti, i pred onima koji ne osjećaju zahvalnost.

Ponovit ću ovdje neke rečenice koje sam na prošlogodišnjem Danu hrvatskih mučenika rekao. Već početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika pročitao sam u narodu želju da se javno izrazi poštovanje prema svim žrtvama koje su bačene i zatrpane kao otpad i smeće u jame, rovove i napuštene rudnike. Naša je obveza ih se pokopa kao ljude.

To je bitka za ljudsko dostojanstvo svake žrtve, bez obzira na kojoj strani poginula i kojem narodu pripadala. Bio čovjek ustaša, partizan, četnik, fašist, komunist – on nikada nije smeće. A završavali su tako i civili: žene i djeca. To nije revizija povijesti nego spašavanje čovjeka i njegove povijesti. Kao što sam svuda po svijetu gdje sam se sreo s našim ljudima osjetio podršku za gradnju Crkve hrvatskih mučenika, tako jednako osjećam da je u duši našeg naroda prisutna ta želja i molitva da se svim žrtvama oda i prizna ljudsko dostojanstvom ljudskim i kršćanskim pokopom. Tko je bio na Udbini toga dana mogao se i sam uvjeriti u tu humanu i kršćansku želju našega naroda jer su izrečeno popratili dugotrajnim pljeskom.

Sveti Pavao je shvatio o čemu ljudima treba govoriti i čime se hvaliti:

Bože sačuvaj da bi se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, da se ičim drugih hvalim nego križem Gospodina našega Isusa Krista (Gal 6, 14).

Ivan Pavao II. doista je osjećao jak u naviještanju jer je obilazio svijet noseći svoj križ bolesti i patnje. Ovogodišnja proslava Oluje dade naslutiti da se ide u otkrivanju dostojanstva svake žrtve i tu ideju mi kršćani trebamo podržati. Molimo se Bogu da se u tom smjeru nastavi, da to ne postane sredstvom političke borbe nego izrazom istinske ljubavi prema svome narodu i poštovanja prema svima onima koji su bili žrtve, podnijeli svoj križ a do sada im naša država nije odala dužno ljudsko i kršćansko poštovanje i priznanje“.

Nakon mise biskup i svećenici su nazočili svečanoj sjednici Gradskog vijeća Slunja u kino Sali Pučkog učilišta.