Misu je predvodio umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović u koncelebraciji mjesnog župnika Boričevca, Donjeg Lapca i Zavalja Dine Rupčića i župnika Korenice mons. Mile Čančara. Uz nekoliko stotina hodočasnika na misi su bili predstavnici udruge Hrvatski domobran iz više hrvatskih gradova, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, političkih stranaka i predstavnici najviših državnih institucija na čelu s državnim tajnikom u Ministarstvu hrvatskih branitelja Ivanom Vukićem.

Župnik domaćin Rupčić na početku je pozdravio predvoditelja slavlja biskup Bogovića, čestitavši mu plodnih 20 godina biskupstva i 80 godina života. Biskup Bogović rekao je da su se došli pomoliti za stradale 1941. g, posebno iz roda Ivezića kao i boričevačkog župnika Vladimira Stuparića koji je morao izbjeći sa svojim narodom i kojeg su partizani kasnije 1943. godine ubili u Sincu.

Biskup je u homiliji spomenuo kako se 1996. godine za blagdan Male Gospe, prvi put nakon Oluje, spremao za odlazak u Boričevac i razmišljao je što reći Boričevljanima; kako se uklopiti u njihova razmišljanja u susretu sa svojim mjestom nakon svega onoga što se dogodilo od 1941. do 1996.? „Moram priznati da mi to ni danas nije lako. Još i danas se Boričevljani osjećaju ovdje kao da nisu svoji na svome. Ipak je govor mnogo lakši jer njihove žrtve doživjele su ljudski i kršćanski pokop i može se posjetiti njihov grob, pomoliti se kraj njega i zapaliti svijeću“, rekao je mons. Bogović, podsjetivši da su prije dvije godine na groblju u Boričevcu pokopane „žrtve prve puške“.

„Posebno zadovoljstvo osjetili smo kada smo uz pomoć hrvatskih vlasti mogli stradale Boričevljanje ekshumirati, donijeti ostatke njihovih tijela u crkvu njihova krštenja i pokopati ih na groblju kraj njihovih najbližih. Njihova domovina Hrvatska vratila im je javno ljudsko dostojanstvo, njihova Crkva ispratila ih je njihovo groblje“, istaknuo je biskup.

„Koliko je trebalo čekati pa da izvučemo iz mraka Dabine jame zemne ostatke pobijenih Ivezića, da ih dopremimo u crkvu u kojoj su kršteni i na groblje njihove obitelji! Da im javno priznamo da za nas nisu otpad, ili još gore: nisu uši, gnjide i štakori – kako su ih njihovi ubojice nazivali – nego da su naša braća, Božja djeca“, rekao je biskup, pojasnivši da je u kršćanstvu grob posebno čašćen pogotovo onih koji su nevine žrtve nasilja i nepravde.

„Boričevačke žrtve koje smo pokopali na ovom groblju bile su doista nevine i nemoćne. Bile su žrtve nepravde, mržnje i nasilja koje je oličeno ovdje u ‘prvoj puški’. Ona nije samo sprava koja je pukla i utihnula. Ta pucnjava i ubijanje širilo se kao zaraza, a i danas se neki time diče“, primijetio je mons. Bogović.

„Svjesni da ima mnogo nevino stradalih u našoj povijesti, podigli smo Crkvu hrvatskih mučenika. Tek kada se gleda s pozicije žrtve može se vidjeti čovjeka s neotuđivim ljudskim dostojanstvom. Hrvatska je razapeta između Srba i Boričevca, između doktrine puške i križa. Donio sam časopis Hrvatska vjernost u kojoj je ta tema posebno obrađena. Još i danas – u samostalnoj hrvatskoj državi – jaka je katedra prve puške. A njezina je doktrina da su neki ljudi bili i ostali smeće koje se baca u otpad“, rekao je biskup.

„Boričevljani sada drukčije dolaze ovamo. Njihovi su pokopani na njihovom groblju kraj njihove crkve. No, s ovoga mjesta treba baciti pogleda oko sebe, po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo to, po cijeloj Sloveniji gdje i dalje po raznim jamama i jazbinama leže ostaci tijela naše braće. Na otpadu su još i danas stotine, tisuće do kojih je doprla ubilačka moć prve puške. Tko danas od odgovornih uopće spominje da bi trebalo pokopati one koji su bačeni u Hudu jamu, u Kočevski rog, Tezno, Jazovku?“, zapitao je mons. Bogović.

„Kao da slušamo glasove mučenih, ubijenih i ondje bačenih: ‘Nemojte nas zaboraviti, mi smo ljudi, kršćani, vaša braća i sestre, priznajte nam javno naše ljudsko i kršćansko dostojanstvo i pokopajte nas!’ Nažalost kao da su umuknuli glasovi koji su tražili njihovu ekshumaciju i pokapanje. Ako se i čuju, zaglušuje ih buka o nevažnim temama. Što je još gore, čuje se i iz naše sabornice glas da ubilačka puška još nije ispunila do kraja svoj zadatak, a drugi dodaju da je ona imala legitimne ciljeve u samostanima i crkvama; a poznato nam je iz Domovinskog rata da ona te ciljeve nije napustila. Ono što mi odavde s pravom tražimo jest da nas konačno počnu okupljati žrtve, a ne mučitelji, da se žrtve vrednuju i njihov glas čuje, da ih se prepozna i da ih se poštuje. Neka taj glas odavde odjekne po cijeloj Hrvatskoj! Ozdravljenje našeg društva lakše i bolje se prepoznaje po odnosima prema tim žrtvama nego po rastu BDP-a“, rekao je biskup.

„Sveta je obveza ovog naraštaja da ekshumira i pokopa nepokopane i bačene u otpad. One koji budu identificirani, njihovo je mjesto na njihovom obiteljskom groblju, kao što su pokopani Ivezići. Drugima treba naći pogodno mjesto, a mnogi zajedno sa mnom ne vide bolje mjesto od Krbavskog polja, podno Crkve hrvatskih mučenika. Ondje bi žrtve imale doličnu pažnji i poštovanje, i svaki koji nije našao nekoga iz svoje obitelji, mogao bi se ondje pomoliti i zapaliti svijeću. Tako ćemo ih izvući iz otpada i smjestiti na mjesto kakvo im pripada. To je prvenstveno naš zadatak, a tek ako ispunimo ono što smo mogli, imat ćemo neko pravo prenijeti zadaću na naraštaj koji dolazi“, pojasnio je mons. Bogović.

„Mogu reći da su naša braća Hrvati u Hercegovini u tome daleko ispred nas. Boričevac je mjesto gdje se može naučiti jedna ljudska i kršćanska lekcija. Ali samo onda ako se ne zaboravimo poruku Kristova križa i njegove žrtve. Molimo se i danas da slavlje svake i svačije puške prijeđe u poštivanje svake i svačije žrtve. To je poruka Boričevca. Svi se molimo za to, ali i sami radimo gdje god možemo da maglu koju je stvorila ‘prva puška’ odnese vjetar u nepovrat kako bismo se svi prepoznali kao ljudi i kao djeca Božja“, poručio je umirovljeni gospićko-senjski biskup.