Koncelebrirali su domaći župnik Mile Šajfar, generalni vikar biskupije mons. mr. Marinko Miličević, novi župnik Pazarišta, Aleksinice i Klanca vlč. Petar Šporčić, župnik Bilaja vlč. Herbert Beriša i župnik Kosinja vlč. Petar Jurčević.

U propovijedi je biskup Bogović protumačio kako je u crkvi jednom šintoistu tumačio pojedine dijelove. On je u čudu zapitao, gledajući u križ: ‘Zašto vi kršćani častite čovjeka koji izmučen umire na križu’. Zatekao je biskupa s tim pitanjem jer, kako je protumačio mons. Bogović „mi mnoge stvari prihvaćamo bez dovoljno razmišljanja“. Japancu je bilo nevjerojatno da nemoćni i pribijeni na križ može ikome pomoći, kao što je i Židovima u pustinji bilo teško povjerovati da ih može izliječiti pogled na mjedenu zmiju na drvetu; a poznato je također da su se rugali Isusu na križu da ne može nikoga spasiti kad ne može spasiti samoga sebe.

„Sabrao sam se i rekao da u tome koji izmučen umire na križu mi gledamo koliko nas gospodar života, Bog, ljubi kada je svoga Sina, koji je uzeo naše tijelo, predao za nas. Sve te muke govore kolika je ljubav Božja prema svakome od nas. I kad kršćanin stane pred križ on promatra i čita tu ljubav koju nikakva muka nije mogla uništiti. Nije, dakle, važno drvo po sebi, nego ono što se tu očitovalo, postalo ljudima uvjerljivo: na što je sve Bog spreman da nas spasi“, pojasnio je biskup.

Istaknuo je da je križ najjači kršćanski simbol i znak, i teško bi bilo naći neki drugi znak koji bi se s njime mogao nositi u bogatstvu sadržaja i poruke. „Kršćani s križem sve započinju. Naš narod kaže: Križ na sebe pa kreni“, spomenuo je biskup.

Biskup Bogović pojasnio je da su tu snagu sv. križa osjetili i naši preci poganski Hrvati koji su povjerovali u spasonosnost križa Kristova i primili krštenje u znaku istoga križa. Svetom križu posvećena je i prva katedrala hrvatskog biskupa u Ninu. Ta crkva poslužila je kao nadahnuće za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini u kojoj je toga dana proslavljen Dan hrvatskih mučenika, onih koji su povjerovali u smisao i snagu nevine patnje i žrtve za druge, poput Krista na križu.

Mons. Bogović protumačio je da je tu snagu svetog križa osjetio Marko Mesić koji je u križu Kristovu prepoznao ključ pobjede i obnove kršćanstva u Lici i u njezinom središtu izgradio crkvu u Perušiću. Na pragu trećeg tisućljeća Ivan Pavao II. uzdiže križ Kristov kao spasenje. To govori i njegov spomenik pred Crkvom hrvatskih mučenika, rekao je biskup.

„Često gledamo kako se na postolja penju pobjednici s medaljama. Koje li radosti kada su se naši nogometaši vraćali s prvenstva svijeta u Rusiji sa srebrnim medaljama oko vrata! Pobjednici pokazuju svoje medalje kao svoj uspjeh čime se žele pred svima gledateljima pohvaliti i podičiti. A čime se podičio Isus pred svojima na dan svoje pobjede nad smrću, najsjajnije, najčišće, najveće za svijet i čovjeka, na dan uskrsnuća? Pokazao im je ruke i bok – pokazao im je svoje rane. To su njegova odlikovanja! Najveće je odličje za kršćanina jer si se žrtvovao za drugoga, ponio njegov križ. Kada je u tijelu jedan dio ugrožen, kada se pojavi rana, iz svih drugih dijelova tijela dolazi pomoć, krvna zrnca, pa i pod rizik da ti pomoćnici tu poginu. To znači imati imunitet. Ako toga nema onda svaki bakcil može se slobodno ušetati u naš organizam i naškoditi mu. Slično se može reći i za širu zajednicu. Ako nema ljudi koji će biti spremni sve uložiti pa i vlastiti život, zajedništvo nema šanse da preživi. Mi smo u vrijeme agresije na Hrvatsku spoznali da nam je tkivo Hrvatske zdravo, da je naša nacionalna krvna slika zdrava, da imamo jaki imunitet. Naši su branitelji stizali do svake rane na tijelu Hrvatske, a neki su to platili svojim životima. Krist poručuje: ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje!’ (Iv 15. 13). Papa Franjo upravo tim riječima šalje novu poruku svijetu. Te riječi uklesane su u oltar Crkve hrvatskih mučenika“, rekao je mons. Bogović, pojasnivši da je na Udbini podignut spomenik takvoj ljubavi, takvim ranama na tijelu Hrvatske. Crkva hrvatskih mučenika je trajni poziv da cijenimo rane koje su za nas ponesene u našoj bližoj i daljnjoj prošlosti, poručio je biskup.

Istaknuo je da pred našim narodom i državom stoji obveza našašća i uzvišenja svih žrtava koji su bili bičevani, svlačeni i mučeni po raznim stratištima (hudim jamama, jazovkama, bezdankama i sl.). Traže se Nikodemi i Josipi Arimatejci da taj posao civilizacijski i nadasve kršćanski obave. Za neke će se znati kojemu grobu pripadaju, a za one za koje se to ne može doznati pokopati ih u Svehrvatski grob podno Crkve hrvatskih mučenika – na Krbavskom polju. Ondje im je osigurano ljudsko i kršćansko dostojanstvo i poštovanje, što im je okrutno bilo pogaženo. Želimo da bude uzvišen križ svake nevine žrtve, poručio je biskup Bogović.

„Križ je bio simbol smrti, a postao je po Kristu simbol pobjede nad smrću. Po svojemu križu Krist je pobijedio smrt i uskrsnuo. Bog diže križ pred tvojom mukom, bolešću, osamljenošću, depresijom, starošću kao spasonosni znak života. Zato stavljamo taj znak i na sebe i na naše grobove. Ono što je imalo izgled poraza i smrti, dobilo je po Kristu snago pobjede i života“, pojasnio je mons. Bogović.

„Možda nas obuzima klonuće, beznađe i depresija zbog svega što se događa u svijetu i u našoj domovini. Teško je hraniti nadu kada vidiš pred sobom zmiju kao Izraelci u pustinji, teško je buditi životni zanos kada osjećaš križ na sebi i vidiš ga pred sobom. Probudi vjeru da svaki križ koji je s vjerom nošen vodi onkraj Kalvarije – do vječnosti. Nemojmo misliti da ćemo to shvatiti snagom svoga tijela i krvi. Mobitel često poručuje ‘baterija prazna’. Može on biti zlatan, ali s praznim baterijama ne koristi ničemu. Izvor za naše vjerničke baterije je Isus Krist i spasonosni njegov križ. Ako je on pred nama onda imamo pravu navigaciju koja nam sa svake naše kalvarije otvara pogled prema vječnosti“, poručio je umirovljeni gospićko-senjski biskup.