Biskup Culej - velikodušan i jednostavan pastir

Preuzvišena gospodo nadbiskupi i biskupi,
dragi svećenici, redovnici, časne sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci,
predraga braćo i sestre!

Naš dragi brat biskup Marko, hodočasnik na putu u dom Gospodnji stigao je na posljednju postaju. Nalazi se u sjeni njemu tako drage katedrale, posvećene Majci Božjoj na nebo uznesenoj, u kojoj je proveo posljednjih devet godina svoje pastirske službe, a kamo ćemo ga danas s ljubavlju i ganućem ispratiti na vječni pokoj u Gospodinu.
“Ad Te, omnis caro veniet. Svaka put dolazi k tebi” (Ps 65,3). Riječima ovog psalma predajemo Ti, Gospodine, Tvoga i našega voljenog biskupa Marka. On Ti, Gospodine, dolazi putem smrti poput svakog čovjeka. Njegova je smrt, kao što će biti i naša, neizbježni prijelaz i velika kušnja. Zbog nje danas tuguju srca njegovih sestara, brata i rodbine. S dubokom bolju susrela se časna sestra Greta i druge sestre Milosrdnice Biskupskoga dvora u Varaždinu zajedno sa svećenicima Biskupskog ordinarijata. Oni su bili uz svoga Pastira u trenucima kušnje tijekom teške bolesti i njegova preminuća. Ova je smrt pogodila brojne prijatelje i znance. Žalost je i u srcima braće biskupa, osobito biskupa Zagrebačke metropolije i čitave Hrvatske, koji su došli Pastiru varaždinske Crkve izraziti svoju biskupsku kolegijalnu ljubav. Međutim, njegova smrt nadasve je ražalostila sveti Božji puk Varaždinske biskupije, osobito svećenike, kojima je biskup Marko sve do kraja života iskazivao posebnu pažnju.
Pozdravljam sve vas danas ovdje okupljene, pozdravljam i predstavnike državnih, županijskih i gradskih vlasti. Svi mi danas suosjećamo i međusobno izražavamo iskrenu kršćansku sućut zbog gubitka drage osobe.
Jesmo li i mi sada u mraku što ga je kušala Magdalena onog uskrsnog jutra, a o čemu govori Evanđelje koje smo upravo čuli? Ne, o Gospodine, jer naš dragi biskup Marko ne odlazi u ništavilo, nego ide k Tebi. “Ad Te, omnis caro veniet”. Koliko god ovaj rastanak bio bolan, kolike god tjeskobe i žalosti izazivala tjelesna smrt, mi u ovom euharistijskom slavlju slutimo da se našemu Pastiru život mijenja a ne oduzima. Jobov vapaj, snagom riječi koja u šutnji govori, odzvanja iz ovoga lijesa potvrđujući nadu biskupa Marka koji poručuje: “Vidjet ću Boga. Njega ja ću kao svojega gledati” (Job 19,27).
“Ženo, što plačeš?” (Iv 20,13) upitao je anđeo Mariju iz Magdale. U ovom trenutku isto evanđeosko pitanje upućeno je svakomu od nas osobno, postavljajući se pred nas poput snažnog izazova: “Što plačeš”? Htjeli bismo, kao i Marija Magdalena, spontano odgovoriti: “Uzeše Gospodina mojega” (Iv 20,13), kako da ne žalujemo? Uzet nam je naš dragi Pastir, prvi biskup Varaždinske biskupije. Kako da ne budemo žalosni?
Predragi, poznato nam je kako nas uči vjera otaca, koju je i biskup Marko žarko navješćivao. Ona nas prosvjetljuje ne dopuštajući da se naša žalost pretvori u besmislenu tugu. Žalosti nas činjenica što moramo umrijeti, žalosti nas ova smrt, ali u nama sja nada blaženog Uskrsnuća. Ovozemni dom našega smrtnog tijela se raspada. Svjedoci smo kako je nezaustavljivi tijek bolesti biskupu Marku skrhao tijelo, ali vjera nam govori: dok se naše smrtno tijelo raspada, priprema se vječni dom preobraženog tijela.
Onog uskrsnog jutra Isus pozva Magdalenu: “Marijo! Ona se okrene te će mu hebrejski: Rabbuni! – što znači – Učitelju!” (Iv 20,16). Ova razmjena riječi i susret pogleda, snažan su izraz ljubavi i konačnoga susreta Uskrslog Krista s Marijom Magdalenom. Dogodilo se je to i biskupu Marku, to je ono što svi mi očekujemo. U sigurnoj nadi da nam je to zajednička sudbina u ovom slavlju osjećamo nazočnost blagog pogleda biskupa Marka. U njegovu pogledu sada blista Kristov lik.
Život biskupa Marka potvrđuje istinitost i aktualnost Gospodinovih riječi jer svojim je boravkom među nama ostavio sjajno i uvjerljivo svjedočanstvo mnogih darova kojima ga je Bog obdario te primjer života po Evanđelju što ga se ovih dana spominjemo.
Mons. Marko Culej rođen je 19. siječnja 1938. godine u Repnu, župa Belec, od oca pok. Petra i majke pok. Josipe rođ. Bočkal, u brojnoj obitelji sa šestero djece. Od najranije mladosti prihvatio je Božji poziv. Sam pripovijeda: “Isus me već kao dječaka ministranta pozvao sa zagorskih brežuljka u jedanaestoj godini da započnem hod za Njim i s Njime”. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 1964. godine. Vršio je službu župnoga vikara u Samoboru, zatim u Desiniću, gdje ubrzo preuzima upravu župe. Uvijek je osobito skrbio za duhovna zvanja, muška i ženska, svećenička i redovnička. Sa župničke službe pozvan je 1981. godine u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagreb, gdje vrši službu vicerektora, a onda i rektora. Mnogim svećenicima ne samo Varaždinske biskupije, nego i Požeške biskupije i Zagrebačke nadbiskupije, ali i šire ostat će u sjećanju kao odgojitelj pun očinske ljubavi. U jeku domovinskoga rata godine 1992. Ivan Pavao II. imenovao ga je biskupom i dodijelio kardinalu Franji Kuhariću kao pomoćnog zagrebačkog biskupa. Prigodom prvog pohoda Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. godine bio je predsjednik Crkvenog odbora za pripremu pohoda. Osnutkom Varaždinske biskupije godine 1997. imenovan je prvim varaždinskim biskupom.
Biskup Marko bio je velikodušan i jednostavan pastir. U svojoj je svećeničkoj i biskupskoj službi proživio različita iskustva pastoralnog poslanja radeći neumorno i zauzeto. Uvijek je bio spreman ljubiti, ohrabriti, ne zaboravljajući nikoga. Brižno je bdio izbjegavajući sve što izaziva podjele, a zauzimao se za ono što ujedinjuje i povezuje.
Uistinu je mogao reći sa Svetim Pavlom: “A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). Kad nas obuzima Božja ljubav, ona nam pomaže da “više ne živimo sebi” (usp. Rim 14, 7-9). Na toj je ljubavi biskup Marko sazdao program svoga prezbiterskog i biskupskog života, i ostavio nam snažno svjedočanstvo.
Božja ljubav davala mu je potpunu slobodu: predan sigurnim rukama nebeske Majke Marije, mogao je jasno promatrati svijet i otkrivati znakove božanske providnosti. Ljubav koju je pružao braći i sestrama, pred našim je očima poprimala oblike plodova Duha: “ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, dobrote, vjernosti, blagosti, uzdržljivosti” (Gal, 5, 22-23). Biskup Marko je bio dobar otac, sposoban uvijek voljeti. Zbog toga su ga ljudi voljeli.
Pastoralna je ljubav biskupu Marku pomogla da se približi svakom čovjeku, brinuo se je o konkretnom životu ljudi i odlikovao se sposobnošću komunikacije s jednostavnim ljudima. Time je osvajao vjernike. Došavši u Varaždin poručuje da njegova “biskupska vlast i služenje želi pridonijeti ostvarenju što intimnije i založenije ljubavi između svakoga kršćanina i Krista, između cijele biskupijske zajednice i Krista” (nastupna propovijed 28. rujna 1997.). Od svojih vjernika je tražio da mu otvore svoja srca. A mi dobro znamo da ni u bolesti njegovo srce nije prestalo voljeti: srce koje je uvijek pronalazilo novu, neiscrpnu snagu kada se trebalo darivati ljudima, osobito djeci i mladima.
Pastoralna ljubav nije nestala, već je jačala u danima njegove patnje, kad mu je slabost uzrokovana bolešću dopuštala da Gospodinu i Crkvi daruje samo svoje raspeto tijelo. Oni koji su bili uz njega svjedoče kako je uvijek sve smireno darivao Gospodinu za svoju ljubljenu biskupiju i cijelu Crkvu. To je povijest pastira koji je čitav svoj život položio u Božje ruke, a sada mu Gospodina ponavlja: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12, 9). To je povijest pšeničnog zrna koje pavši na zemlju ne umire, već donosi obilat plod (usp. Iv 12, 24). Budući da se biskup Marko slobodno i strpljivo pokoravao volji Božjoj, sada, poput svakog kršćanina koji umire u Gospodinu, sudjeluje u snažnom otkupiteljskom djelu Isusa Krista.
Doista je bio bogat put što ga je Gospodin priredio Varaždinskoj biskupiji tijekom prvih početnih godina postojanja pod vodstvom njezina prvog Pastira. Dostatno je prisjetiti se brojnih inicijativa koje je pokrenuo te neumornih pastoralnih pohoda vjerničkim zajednicama njegove biskupske obitelji. Biskup Marko je hodio sa svojom Crkvom savjetujući je i potičući na uzvišene ciljeve kršćanskog života, obraćajući se svima otvorena srca. U tom je neumornom radu, već bolestan, istrošio sve snage. Zaista, i od pastira svoga naroda Gospodin ponekad traži žrtvu da se poput Mojsija uspnu na goru bez ostvarenja svih planova, ostavljajući Gospodinu da odredi vremena radosti i žetve.
Kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije s ovoga mjesta zahvaljujem biskupu Marku Culeju za službe koje je vršio u raznim tijelima naše Biskupske konferencije. Bio je predsjednik Vijeća za ustanove posvećenog života i družbe apostolskoga života, predsjednik Odbora za medije, predsjednik Komisije HBK “Justitia et pax”. Smrt ga je zatekla na mjestu predsjednika Odbora za pastoral Roma i Odbora za pastoral osoba lišenih slobode. Bio je čovjek koji je znao povezivati ljude. Bio je biskup koji je iznutra gradio crkveno zajedništvo i jedinstvo.
U ovom sprovodnom slavlju zahvaljujemo Bogu za dar biskupa Marka Culeja. Danas se od njega opraštamo i posljednji put očitujemo svoje poštovanje prema njegovom mrtvom tijelu povjeravajući ga zemlji da ga čuva za dan uskrsnuća mrtvih. Dok se mi hodočasnička Crkva na zemlji od njega opraštamo, preporučujemo ga Božjem milosrđu te ljubavi i molitvi nebeske Crkve smjerno ištući da bude ubrojen među one koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu. Opraštamo se od njega nošeni živom vjerom u uskrsnuće onih koji usnuše u Kristu.
Neka ovaj naš brat, biskup Marko, koji se našao dostojnim primiti milost dioništva u punini Kristova svećeništva, te tako bio pridružen Biskupskome zboru, bude sada također dostojan dioništva u radosti Presvete Bogorodice Marije, svetoga Marka Evanđeliste, svetoga Marka Križevčanina, blaženoga Alojzija Stepinca, te svih svetih i anđela nebeskih. Amen.