Biskup Ćurić predvodio Vazmeno bdjenje u đakovačkoj prvostolnici

U potpunom mraku blagoslovom ognja na ulazu katedralu počeli su obredi Velike subote. Biskup Ćurić uz asistenciju đakona i bogoslova blagoslovio je oganj, zatim uskrsnu svijeću, urezao na njoj alfa i omega te tekuću godinu i zapalio je. Potom je đakon zapjevao „Svjetlo Kristovo“, a puk je odgovorio „Bogu hvala“ te su prvi oko uskrsne svijeće zapalili svoje svijeće, a na drugi đakonov poklik „Svjetlo Kristovo“ svjetlost se počela širiti katedralom i rastjerivati mrak. Nakon trećega poklika svi nazočni su upalili svoje svijeće te je uslijedio je hvalospjev uskrsnoj svijeći.

U drugom dijelu obreda Službi riječi navještena su veličanstvena dijela Božja iz knjiga Staroga zavjeta. A onda je mons. Luka Strgar zamolio biskupa Ćurića da zapjeva slava Bogu. Gromoglasni zvuk orgulja zaorio je katedralom i cijela crkva je pjevala. Đakon je javio veliku radost Aleluja, a potom pjevajući navijestio evanđelje.

Biskup Ćurić u homiliji je rekao: „Kako je velika radost u svečanom bdjenju ove večeri! Kad nam Crkva od samih svojih početaka dovikuje da je vazmeno bdjenje u uskrsnoj noći najrječitiji liturgijski navještaj, vjerujem da to uspijevamo i sami doživjeti. U njemu je, kako vidimo, cijelo bogatstvo spomena i znakova, koji nam na tragu svjedočanstva apostolâ i crkvene predaje žele dozvati u pamet, a još više, obnoviti u našim srcima navještaj i životnu snagu kršćanske vjere.

Uvijek je za kršćane bilo važno, a tako je i s nama kršćanskim vjernicima našega vremena, da s razumijevanja i doživljaja svoje vjere, koliko je moguće više, skinemo naslage hladnoće i mlitavosti. Vazmeno je bdjenje kršćanskim vjernicima, zapravo, prava ‘iskra’. Novi oganj, nova vatra našoj vjeri, kako smo to znakovito mogli prepoznati u blagoslovu novoga ognja na samom početku liturgijskih obreda. Iskreno si postavimo pitanje: Hoće li se večeras rasplamsati moja vjera? Moja krsna vjera – u kojoj uvijek iznova, u svakoj novoj životnoj prilici, osjetim kako mi snagu duha najdublje i najcjelovitije daje moje osobno pristajanje uz Krista, raspetoga i uskrsloga. ‘Isus je Spasitelj!’ – za sav moj život, za moje bližnje, za sve ljude i cijeli svijet. Tu ispovijed vjere želimo u ovom bdijenju ojačati i ponoviti, s pouzdanjem, utjehom i dubokom radošću što smo pošli za Uskrslim, što nas ‘iscijeliše njegove rane’ i što nas ispunja dar Njegova Duha, po kojem je On kao ‘pobjednik od mrtvih ustao’.

Vjerujem da s potrebnom jasnoćom svi možemo otkriti kako put krsne vjere, tj. put našeg pristajanja uz Krista nije ‘bijeg’, nego pokazuje snagu poziva u kojem ostajemo posve svjesni realnosti života i njegove zahtjevnosti – ‘biti u svijetu, a ne biti od svijeta’, uronjeni u njegove zakone i svakodnevicu, suočeni s izazovima i opasnostima koje nas katkad znaju posve zagušiti, kad osjetimo da ‘ne živimo ispunjenim životom, da to nije ono što je Bog želio za nas’ (usp. EG, 2). A mi želimo sa svim realizmom i iskrenošću srca doživjeti i svima navijestiti: ‘oni koji prihvate ponudu Kristova spasenja oslobođeni su od grijeha i žalosti’, oslobođeni su ‘duhovne praznine’ (usp. EG, 1).

Kad sam u gradu Rimu prije više godina nazočio obredima Vazmenoga trodnevlja prema jednome od obreda istočnih Crkava, zadivila me znakovitost jednog posebnog liturgijskoga čina. Nakon što je okupljena zajednica izašla iz crkvenoga prostora koji je bio posve u mraku, započeli su procesiju, koju oni nazivaju ‘krsni hod’. Ponijeli su lik mrtvoga Krista. A kad su se vraćali, lik Kristova tijela postavili su na ulazu u crkvu, kao nadvratak, i to prilično nisko. Svi su se ulazeći ponovno u crkvu morali duboko sagnuti i proći ispod Kristova lika. Pokazati da vjerom prihvaćaju navještaj i istinu Kristove muke i smrti. Kao da se žele posve ‘prekriti’ Isusovim iskustvom poniženja, odbačenosti, ranjenosti i umiranja, i potom – ustati, uzdići se i podignuti glave, obasjani novom istinom – događajem Njegova uskrsnuća.

Što nam o tome, predragi, kaže onaj izvorni apostolski nauk? Čuli smo ulomak Poslanice Rimljanima. Sveti nam Pavao snažno dovikuje: ‘Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.’ Već smo s Kristom ‘ukopani u smrt’. Da, smrtnici, ali s Kristom! Eto svjetla i snage našim životnim mukama i borbama, našim slabostima i našoj smrtnosti. Eto svjetla i našim grijesima, nejasnoćama i lutanjima. S Kristom je pobijedio novi život, onaj uskrsnuli, zato već sada – kako nam Apostol poručuje – ‘hodimo u novosti života’ (Rim 6, 4). Klica, sjeme uskrsnuća je već u nama, od trenutka preporođenja u krštenju. Bdijmo nad tim darom, zalijevajmo ga, hranimo ga molitvom i sakramentima. Prihvaćajmo ga i živimo u svojoj svakodnevici oblikovanjem vlastitoga duha Kristovim Duhom, da svatko u nama – u našim stavovima, riječima i djelima, mogne prepoznati da grijeh i smrt nisu gospodari, ni zadnji pečat našeg postojanja, nego Krist, koji nas je u krštenju prigrlio da mu budemo braća i sestre, njemu slični, ‘s njime srasli i po sličnosti njegovu uskrsnuću’.

Tom se istinom, draga braćo i sestre, večeras nadahnjuje i srdačna čestitka svakome od vas: Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Onomu koji je za nas umro i uskrsnuo, svojom čvrstom vjerom i životom, u svakom pozivu i svakoj službi dajte slavu krštenici!“.

Uslijedila je Krsna i euharistijska služba uz litanije Svih Svetih i blagoslovnu molitvu odricanje od đavla, ispovijest vjere i škropljenje naroda blagoslovljenom vodom i prisjećanje na krštenje. Krsna služba je završila sveopćom molitvom.

Posljednji, četvrti dio obreda Vazmenog bdjenja bila je Euharistijska služba u kojoj se u zajedništvu s cijelom Crkvom svetkuje noć uskrsnuća, a također se časti uspomena na Majku Božju.

Na kraju slavlja koje je pjesmom pratio katedralni zbor na čelu s maestrom Ivanom Andrićem i orguljsku pranju Vinka Sitarića, biskup Ivan je još jednom čestitao Uskrs svima i pozvao da pjesmom „Kraljice neba raduj se“ pozdrave Gospu.