Biskup Glasnović pohodio starije osobe u „Domus Christi“
Foto: A. Tadić // biskup Galsnović slavi misu u Domus Christi u Dubrovniku
Dubrovački biskup Roko Glasnović posjetio je na Četvrtu korizmenu nedjelju, 27. ožujka Dom za starije i nemoćne osobe „Domus Christi“ u Dubrovniku te je s korisnicima i djelatnicima slavio euharistiju.
Kažu neki da kad bi od Biblije ostalo samo 15 poglavlje iz Evanđelja po Luki, to bi bilo dovoljno da nam pokaže kakva je Božja, Očeva ljubav prema nama, kazao je u homiliji dubrovački biskup.
Tumačeći Isusovu prispodobu o Milosrdnom Ocu koja se čitala u nedjeljnom Evanđelju mons. Glasnović primijetio je da su svi ponekad i mlađi i stariji sin, no, Ocu je najteže. Mlađi sin je sve potrošio i osiromašio, ali „došavši k sebi“ vratio se u očevu kuću. Otac dočekuje mlađeg sina u zagrljaj sa, slikovito je to predočio propovjednik, rukama majke i oca. Poslije je otac protumačio starijemu sinu da se treba radovati bratu koji „bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se“. I da sve što ima otac ima i stariji sin.
Kapelan doma don Slavko Grubišić je zahvalio biskupu na predvođenju mise, a ravnateljica Mirjana Vujnović je toplim riječima izrazila zahvalnost novom biskupu na pohodu Domu što je posebice obradovalo i ohrabrilo osobe starije životne dobi koje tu žive.
Povijest najpoznatijeg dubrovačkog doma za smještaj starijih i nemoćnih osoba seže u 1347. godinu kada su zabilježene prve vijesti o namjeri starih Dubrovčana da u svom Gradu sagrade hospital (ubožište). Malo vijeće je na svojoj sjednici od 30. siječnja 1371. izabralo tri vlastelina naredivši im da nađu pogodno mjesto za gradnju skloništa za siromahe. Dubrovački kroničar Ivan. M. Gundulić zabilježio je u svojoj kronici da je te godine u Dubrovniku sagrađena bolnica za bolesne siromahe „Domus Christi“. Zgrada se nalazila s južne strane ženskog samostana sv. Klare u Gradu.
Taj hospital se često spominje u dubrovačkim arhivskim izvorima iz prvih godina XV. stoljeća. U njega u početku nisu primani bolesnici nego je to bilo samo sklonište za siromahe i to siromašne žene, što se kroz povijest mijenjalo. Mnogi Dubrovčani rado su se pred smrt sjećali tog ubožišta, pa su u svojim oporukama ostavljali stanovite svote siromasima koji su u njima boravili. Za cijelo vrijeme svog rada Dom je sačuvao plemenitu skrb o starim, bolesnim, nemoćnim i socijalno ugroženim osobama. I danas djeluje na istoj lokaciji.