Na početku Zavjetnog hodočašća i misnog slavlja, biskup Gorski je pozdravio okupljene vjernike, svećenike preč. Marka Kovača, kancelara Zagrebačke nadbiskupije, vlč. Alena Lulića, upravitelja Župe Uzašašća Gospodnjega, Zagreb – Sloboština, župnika domaćina vlč. Marka Torbara, redovnice i sve hodočasnike, koji izvršuju zavjet koji su „nekada davno dali naši pradjedovi, a ostao je do danas kao obaveza zahvalnosti za ono što smo primili po Marijinu zagovoru“.

„Hodočašćem se može opisati cijeli jedan život kršćanina, od zemlje do neba. I na tom putu imamo divne zagovornike. Spominjemo se na ovom hodočašću prvog hodočašća bl. Alojzija Stepinca prije 90 godina upravo odavde iz Čučerja. Tom prilikom je pun nade i želje rekao da se nada kako će njegovi nasljednici također rado hodočastiti Majci Božjoj u Mariju Bistricu. Upravo na Bistrici uzdignut je na čast oltara.

Spominjemo se i veličanstvenog događaja, vjerojatno su neki od vas bili sudionici prije 40 godina, u vrijeme bivše Jugoslavije, Nacionalnog kongresa u Mariji Bistrici, kao krunu svih nastojanja koje je Crkva u Hrvatskoj tijekom više godina, čak i desetljeća, vodila obilježavajući 1300 godina kršćanstva u Hrvata. U posebno dragom spomenu ostao nam je prvi pohod Ivana Pavla II. prije 30 godina, koji je toliko zadužio našu domovinu i ohrabrio ranjenu Hrvatsku i sve nas potaknuo na put pomirenja i na put obnove. I doista, ostala je tuga, poraslo je razočaranje, rane teško zacjeljuju, ali milošću Božjom i zagovorom Marijinim, nema mržnje“, istaknuo je na početku homilije biskup Gorski.

Spomenuo je i sv. Marka Križevčanina i slugu Božjeg Franju Kuharića, čije je „vjerno svjedočenje i nepokolebljiva vjera omogućilo proglašenje Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici blaženim. Svi ovi veliki događaji vezani su uz Svetište Majke Božje Bistričke i uz Marijin zagovor“, dodao je.

„Svi ovi ljudi nisu imali kao poticaj zakone, interese ni obaveze. Samo ljubav prema Bogu i bližnjemu, vjernost Kristu i Crkvi. Svetost je plod vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku, a ljubav uvijek podrazumijeva i žrtvu. Mogli bismo reći da kada Isus govori o žrtvi i o križu, govori o ljubavi. Kao što i mi u Njegovom križu prepoznajemo Božju ljubav. Ponekad ta ljubav završava mučeništvom. Ta zahtjevnost ljubavi prema Kristu izrečena je u Evanđelju riječima: ‘Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe i neka ide za mnom.’ Pred tim zahtjevom mi često ustuknemo pa nitko ne želi imati neku muku u svom životu.

U vremenu u kojem se govor o žrtvi i vjernosti smatra nazadnim, a Crkva je tako poželjna meta svih mogućih napada i kritika, mi se čak niti ne sjetimo zahvaliti Bogu za dobra koja uživamo jer smo često zaslijepljeni iluzijom života koja nam se servira: bez boli, mlad, zdrav, bezbrižan, život koji poznaje samo prava, a nikakve obveze. I na suptilni način se smišljenim pristupom kojem se sve duhovne vrijednosti obezvrjeđuju, sve svodi na korist, ovdje, odmah, sada i tako se razara svako dobro u čovjeku i narodu. Ovo vrijeme traži uzore vjere i jasno svjedočanstvo vjernosti“, istaknuo je biskup Gorski.

Govoreći o tri čina ljubavi, naglasio je da je „prvi čin ljubavi prema Bogu odricanje od svoje volje. To znači svim snagama zagrabiti život koji imamo  ali uvijek svjesni da se ništa ne događa bez Božjeg plana, raskinuti s grešnim vezama, sponama, prepustiti se Božjem djelovanju i vodstvu s pouzdanjem kojim govori Sveto pismo: ‘Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi.’

Drugi čin ljubavi je prihvatiti protivljenje zbog istine, zbog Isusa Krista pa čak i od svojih najbližih. To protivljenje osjeća svaka generacija i mi također. Evanđelje koje ne dotiče, ne potiče i ne tjera na razmišljanje, nije Kristovo Evanđelje. Važno je ne bojati se iznijeti svoj stav, priznati da postoje stvari koje su nespojive s Evanđeljem i naukom kršćanske vjere, sa životom kršćanina. Naučimo prihvaćati kritiku i suprotstavljanja i iskrivljena tumačenja naših najplemenitijih pothvata“, rekao je propovjednik.

Dodao je da je treći čin ljubavi prihvatiti odgovornost za svoj i tuđi život. „Možemo to zvati križevima našega života, ali radije ih zovimo činom ljubavi. Ta se ljubav očituje u tisućama oblika mučeništva, zapravo, svjedočenja za Krista koja ne traju sat ili dan, već cijeli život. I umiranje se događa u  svakom obliku bračne vjernosti, obiteljske ljubavi, roditeljske skrbi za djecu. Svjedočenje za Krista događa se u svakoj pravednoj borbi za društvenu pravednost, za zauzimanje za one koji si sami ne mogu pomoći, u međusobnoj solidarnosti. Potvrđuje se u trajnoj borbi za istinu međusobnim odnosima, u političkim obećanjima, u medijskom prikazivanju događaja, u formiranju javnosti. Svjedočenje za Krista potvrđuje se u odluci u kojoj se ne koristi prilika za osobni profit, a zauzvrat se zataji vjera ili istina.

‘Budi s nama svaki čas… Isus, Spasitelju naš!’ dio je pjesme kojom završavamo klanjanja, a ujedno i geslo pod kojim izvršavamo ovogodišnje hodočašće. Na tom putu potreban nam je Marijin zagovor i snaga Božja. Veličanstveni događaji kojih se ove godine spominjemo, prvog pješačkog hodočašća bl. Alojzija Stepinca, Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984. godine i pohoda sv. Ivana Pavla II. 1994. godine, bili su zanos vjerničkog puka i hrvatskog naroda i omogućili su stvaranje hrvatske države. Zato ih čuvajmo u svom spomenu. Živimo poruke koje su nam kroz te događaje usadili u um i srce i svima, posebno mladima, govorimo o veličanstvenim djelima koje je Bog učinio za nas po zagovoru Djevice Marije“, zaključio je biskup Gorski, priključivši se vjerničkom ophodu oko oltara te hodočašću.

Nakon mise su se tradicionalno, prije nastavka hodočasničkog puta, ispred crkve okrijepili brojni hodočasnika. Mladi iz Župe Čučerje priključili su se Hodočašću mladih Zagrebačke nadbiskupije.