Dragi dionici ovoga spomen-susreta,

i ove smo godine osjetili poziv da dođemo na ovo polje; osjetili smo da moramo biti ovdje, očitovati živim spomen i uputiti svoju molitvu Gospodinu za pokoj ovdje pokopanih vjernika, kako kršćana tako i muslimana. Ja ću predvoditi molitvu za vjernike katolike, a gospodin efendija Mersad Kreštić, zamjenik glavnoga imama Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, molit će za vjernike muslimane.

No, prije te molitve vrijedno je istaknuti one koji svake godine ovamo donose ne toliko organizaciju ‘skupa’ koliko svoje srce i ljubav, a to su: iz Osijeka: ‘Hrvatsko društvo političkih zatvorenika’, ‘Hrvatski domobran’, ‘Žrtve za Hrvatsku’; zatim iz Đakova ‘Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo’, te iz Zagreba: ‘Udruga bosanskohercegovački Hrvati’ i ‘Hrvatsko žrtvoslovno društvo’. Nadahnjujuća je njihova ustrajnost, marljivost, brižnost i samozatajnost.

Braćo i sestre, mi smo kršćani u vremenu došašća, u vremenu prepoznavanja Božje prisutnosti i tragova njegova dolaženja. Vrijeme je to osjetljivosti na malenost. Znamo da se u jednoj kapi rose odražava cijelo nebo. To nam govori da je u malenosti sadržana neizmjernost. I u osobnome životu i u životu zajednica, društava, postoje naizgled maleni događaji, trenutci, susreti, mjesta koja govore o najvećemu.

Tako je i ovo polje, dosadašnji odnos mjerodavnih institucija prema njemu, stvarnost koja odražava cijelo naše hrvatsko društvo, nažalost puno boli, slojevite povijesti, ali nedvojbeno odražava i njegovu duhovnu bijedu.

U puno jezika postoji izraz ‘izbrisati nekoga ili nešto s lica zemlje’. Ovo je jedan od zornih pokazatelja što znači takav pokušaj. Nažalost, u svojoj Domovini iz dalje i bliske prošlosti imamo puno takvih primjera. Izbrisati s lica zemlje. Kao vjernici znamo da to nije moguće ostvariti, jer se nešto i netko tko je izišao iz Božje ljubavi i tko je upisan na Božjemu dlanu ne može izbrisati. Ali sam postupak i nastojanje sa sobom donosi obilje patnje i nanosi uvrjedu ljudskomu dostojanstvu.

Sve dok ovdje ne budu dolično označeni grobovi i imena pokopanih, znat ćemo da naše društvo ne priznaje postojanje ovih ljudi. I ne samo što se ne priznaje njihovo življenje, ovdje se ističe da im se ne priznaje ni smrt.

Sve dok ovdje ne budu primjereno uređeni grobovi, znat ćemo da strojevi koji su izorali ove grobove još nisu ugašeni; dovoljno su bučni da ih čujemo i sedamdeset pet godina nakon ljeta 1945. Ona duhovna bijeda koja im je služila kao gorivo, preživjela je, a postoji bojazan da je i ojačala. Politički sustav, kakav je bio komunistički, koji je imao takav odnos prema mrtvima baš ni po čemu i ni u čemu svoju baštinu ne bi smio moći prenijeti u današnju Hrvatsku koja želi biti slobodna i oslonjena na istinske vrjednote. Ali, zna li se istina o ovome polju, zna li se uopće dovoljno za ovo polje u našoj domovini? Zašto bi to bilo važno? Zato što se na ovome polju vidi odraz cijeloga društva i naše najbliže povijesti. Kao što se postupalo ovdje, taj se model ponavljao i prije tridesetak godina – brisanje s lica zemlje.

Zato stupamo pred Božje lice i molimo da nam se smiluje; da potakne srca odgovornih i da naša srca sačuva u svojoj istini, daruje nam utjehu i očisti od svakoga nemira.

Pomolimo se sada posebno za svu pokojnu braću i sestre koji počivaju na ovome mjestu. Ovdje smo danas zajedno, jer vjerujemo da je po Kristovu uskrsnuću smrt uništena i da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. U toj vjeri molimo Suca živih i mrtvih da im udijeli oproštenje grijeha i da ih uskrisi u Posljednji dan.

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Pero Šola: Nastavit ćemo i dalje raditi na ostvarenju ove naše svete misije

Prije biskupa Šaška, okupljene je na Mirogoju pozdravio Pero Šola, predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka – krilo Đakovo.

Četvrta je godina kako održavamo komemoraciju na ovom groblju hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata, povodom Međunarodnog dana ljudskih prava 10. prosinca. Prije četiri godine započeli smo paljenjem svijeća s imenom i prezimenom na mjestima njihovih grobova i tako smo htjeli ukazati da se oni ovdje i dalje nalaze. 

Puno ljudi nas je ljudi pitalo zašto baš na ovaj dan, a naš odgovor je jasan:  zato što je ovdje pokopanim vojnicima oduzeto osnovno ljudsko i civilizacijsko pravo na obilježeni grob. Njihovim obiteljima oduzeto je pravo na mjesto na kojem bi svojim sinovima mogli zapaliti svijeću i prisjećati ih se.

Ovdje su pokapani vojnici poginuli na bojištima diljem NDH, a njihovi grobovi su bili dostojno obilježeni kamenim križevima i nišanima. Po završetku rata 1945. godine započinje novo vrijeme koje je jedno od svojih ružnih lica pokazalo i ovdje, na ovome svetom mjestu. Izvršene su želje i zapovijedi Josipa Broza Tita,  Aleksandra Rankovića i Vicka Krstulovića da se sa zemljom sravne tzv. neprijateljski grobovi. 

Ljudska prava u to vrijeme nisu poštivana, a ograničenja i zabrane bile su drastične i nehumane. Zbog toga smo nakon 70 godina pokrenuli inicijativu za vraćanje nasilno uklonjenih obilježja ovdje pokopanim vojnicima. Njih je 550 na poljima 37b, 37c, 78a, 78b i polju 37b/c na kojem se nalaze vojnici islamske vjere. Za svih 550 grobova postoji situacioni plan, a u arhivama smo pronašli dokumente po kojima se može točno odrediti tko je gdje sahranjen.  

Ovdje je dakle 550 ljudskih prava kršeno 75 godina. Naša se inicijativa zalaže za vraćanje groblja Hrvatskih vojnika 1941. – 1945. u stanje prije no što je bilo oskvrnuto. Dakle, s nadgrobnim spomenikom za svakog pojedinog vojnika. 

Nadali smo se i vjerovali u brzo rješenje naše inicijative. Ali nažalost tako se nije dogodilo. Evo nas i danas na istom mjestu s istim zahtjevom. Netko će možda reći da je u međuvremenu nešto i urađeno. Ja kažem da nešto jest urađeno, ali pogledajte što: šetnica po grobovima iz kojih izrasta šuma, kojoj bismo mogli nadjenuti ime – šuma Vicka Krstulovića. 

Ipak, mi se nećemo obeshrabriti i nastavit ćemo i dalje raditi na ostvarenju ove naše svete misije, sve dok ovdje pokopani vojnici ne dobiju svoje dostojne grobne oznake. 

O ovoj inicijativi svakim danom zna sve više ljudi i sve više je onih koji nam žele dati podršku i na tome im najiskrenije zahvaljujemo. Za sada ih nećemo poimence navoditi već im svima od srca zahvaljujemo na trudu. Kad posao bude gotov onda će biti i vrijeme za pohvale.

Nadam se da će i ova komemoracija potaknuti da se ubrzaju postupci za realizaciju obnove ovoga groblja. 

Neka to bude uskoro, na čast i dostojanstvo ovdje pokopanih  vojnika i svih nas, uz Božju pomoć i providnost.