U koncelebraciji bili su domaći župnik Damir Ceković, rektor svetišta u Gori preč. Paško Glasnović, dekanSsisačko-katedralnog dekanata preč. Krešimir Bulić, župnik iz Hrvatskog Čuntića fra Petar Žagar, župni vikar iz petrinjske župe sv. Lovre Hrvoje Zovko i vojni kapelan Ivo Borić, a služio je đakon Vjekoslav Uvalić.

U homiliji biskup je rekao kako će ova zvona pozivati na molitvu te naviještati radost i žalost, sreću i nesreću. „Ona i pjevaju i plaču, kao da nam poručuju: Bog je uvijek s vama, i kad se veselite i kad tugujete“.

Biskup je istaknuo kako o značenju ovog događaja govore i svetopisamska čitanja. Govoreći o prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije biskup je podsjetio kako se 40. poglavlje naziva Knjiga Izraelove utjehe. „Prorok poziva: ‘Tješite, tješite moj narod’, govori Gospodin. ‘Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana…’ Ima li išta ljepše i važnije od toga: naviještati slobodu – čovjeku, narodu? Kako je lijepo kad se može objaviti čovjeku koji je bio u zatvoru da je došao dan kad on može na slobodu, ili kad je narod bio porobljen i oslobođen pa je doživio dane kad može odahnuti jer je pobijeđen neprijatelj…

Sjećam se kako smo se veselili nakon godina i godina tuge, straha, ispraćaja ubijenih, nakon progonstva s ognjišta i gledanja kako su rušene naše svetinje, kako je sve ono što nam je bilo važno i sveto bačeno u blato i nestalo u trenutku, u vatri i dimu, u mržnji i bijesu onih koji su mogli s nama činiti što su htjeli, koji su nas ponizili kao ljude i kao narod, koji nisu imali milosti ni za djecu ni za starce, koji su se iživljavali na nama, psovali nam našeg Bog i pitali nas gdje je sad on da nas spasi… a mi smo morali šutjeti, kriti svoje suze i saginjati glave.

No, onda je svanulo ljeto kad se pojavio i Bljesak na našem nebu i kad je prohujala Oluja našim gradovima i selima i Bog sam bio je u tim događajima jer nas je oslobodio i spasio. Pokazao nam je da nismo ostavljeni od svih, da nismo sami i bez nade, pokazao nam je da nas voli i da nismo bez dostojanstva te da i mrzitelji koji se čine da su svemoćni mogu slomiti zube svojeg bijesa i da postoji batina koja lomi i njihovu obijest. I osjetili smo radost darovane nam slobode.

Plakali smo od veselja, nismo mogli vjerovati da se doista vraćamo u svoja sela i gradove, na svoje ruševine i da više nema naših neprijatelja koji su nas mučili, koji su željeli našu smrti i naš nestanak, koji su se ismijavali s našim svetinjama, koji su nas ucjenjivali onim što nam je bilo najsvetije. Opet smo slobodni! Nije li to bila prava Božja utjeha? ‘Tješite, tješite narod moj’, govori Gospodin. A kome to govori?“, zapitao se biskup.

U nastavku biskup je i odgovorio, rekavši kako su to bili svi koji su mogli drugima prenijeti iskustvo slobode, koji su mogli prenijeti radost i suze, koji su bili glas naroda koji je postao nijem. „To je, braćo i sestre, naša zadaća. Mi smo, kršćani, oni koji naviještaju slobodu – da nam je ropstvo ukinuto i da su nam grijesi oprošteni. No, mi danas zahvaljujemo Bogu i za zvona koja su stoljećima bila znak tog naviještanja slobode, radosti i utjehe Božje. ‘Kad bi oni zanijemili, kamenje bi progovorilo’, rekao je Gospodin kad su ga slavili pri ulasku u Jeruzalem, na početku svoje muke. Ako i naša usta zanijeme, zvona će naviještati Radosnu vijest, objavljivat će da je Bog s nama.

Kažu da je Miroslav Krleža bio pitan odmah poslije rata /II. svjetskog rata prigodom jednog predavanja, koja je knjiga izvršila najveći utjecaj u povijesti čovječanstva. Od je odgovorio: evanđelja! Čudili su se mladi omladinci tom odgovoru, a onda su s obližnje crkve – a bilo je to u Zagrebu gdje je mnogo crkava i zvonika – zazvonilo Anđeosko pozdravljenje, bilo je podne. On je dodao: čujete li ovo zvono? To je potvrda ovome što sam vam rekao. – Dakle, makar je on bio ateist, ili se barem tako predstavljao, znao je koje je značenje zvona, da ona svjedoče o evanđelju, o Isusu Kristu, da ga ona naviještaju i ljude na vjeru u njega pozivaju“, poručio je propovjednik.

Biskup je rekao i da bi se zvono čulo, ono se stavlja u zvonik, visoko iznad zemlje, ne u podrum. „Tako i mi, da bismo bili prepoznatljivi kao Isusovi učenici trebamo naviještati Evanđelje, kako jednom Isus kaže, s krovova. Danas su to antene, odašiljači, medijski prostor. U medijima ima mnogo negativnih poruka. Pogledajte samo dnevnike na TV, oni redovito donose izvještaje koje su nekad u novinama zvali ‘crna kronika’. Barem tri i to udarne vijesti su iz tzv. crne kronike. I tako se sije negativno, ono crnilo koje želi obojiti sav život. A često ljudima i zagađuje prostor te moraju ili ne gledati takve vijesti ili imati druge informacije i drugi izvor velike pozitivne naravi koji ih hrani da bi mogli opstati u takvom negativnom svijetu. Zvona su bez sumnje nositelji pozitivne vijesti, poruka koje govore o Bogu i njegovoj ljubavi, o Bogu koji nas ni u najtežim trenucima ne ostavlja. Ona se čuju. Zato se i stavljaju u zvonik. I nama treba biti stalo da ljudi čuju naše poruke, poruke o Isusu Kristu i njegovu spasenju“.

Na kraju biskup je završio molitvom: „Molimo Te, Gospodine, da po današnjem događaju i svi mi postanemo svjesni da smo na neki način poput zvona, da se naš glas čuje i sluša, da ono što mi govorimo i živimo odjekuje u ušima i srcima naših bližnjih te da smo pozvani da taj zvuk bude čist, da bude usklađen s drugim glasnicima i s učiteljstvom Crkve, da bude naš ton u duru ali i u molu, kad slavimo Gospodina ali i kad oplakujemo svoje grijehe… da jednostavno živimo predano u ruke Božje i njegovu ljubav svjedočimo“.

Nakon popričesne molitve okupljene je pozdravio i župnik Ceković, istaknuvši kako mu je najveći poticaj za postavljanje zvona bila inicijativa „Zvon za Vukovar“ kada 18. studenoga, u točno 18 sati i 11 minuta, zvona svake crkve u Hrvatskoj zvone u znak sjećanja na žrtve Vukovara. Ceković je zahvalio i svim dobročiniteljima koji su to omogućili, a osobito Gradu Petrinji na čelu s gradonačelnikom Darinkom Dumbovićem.