U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, kancelar preč. Janko Lulić, domaći župnik vlč. Ivan Grbešić, dekan Katedralnog dekanata preč. Krešimir Bulić, katedralni župnik preč. Marko Karača, župnik petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg vlč. Damir Ceković i župnik iz Komareva vlč. Robert Jakica.

Na početku homilije biskup je nabrojao neke poznatije svece i blaženike, istaknuvši kako „danas ne slavimo samo njih, nego s njima koje znamo, slavimo i velik broj onih koji nisu poznati, koji su ‘obični, mali sveci’, kako bismo mogli reći“. „Zapravo nitko tko je spašen nije ni običan ni mali jer su Bogu važni, budući da ih je on uzeo k sebi. No, možda nisu dovoljno nama važni. Zato upravo Crkva želi da danas mislimo i na njih, koji nisu zasjali takvim svjetlom da bi obasjali mnoge, koji nisu postali poznati da bi svi poznavali, no svejedno jer su činili dobro i pred Bogom izvršili svoju životnu zadaću, i oni su nam primjer i mogu nam biti nadahnuće. Obično se kaže da su sveci oni koji u narodu postanu glasoviti – za kanonizaciju se svakako traži tzv. fama sanctitatis, tj. glas svetosti. Ne može Crkva nekoga proglasiti svetim ili blaženim, koga ne štuje narod Božji, komu se ne mole mnogi. To je stoga što je takav onda uzdignut na oltar da bi druge privlačio Bogu, da bi svojim primjerom bio poticaj i uzor mnogima. Sveci koje danas slavimo su bili i takvi, ali među ovima, za koje sveti Ivan apostol u Otkrivenju veli da je to ‘veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika’ (Otk 7,99), je još više onih nepoznatih“, protumačio je mons. Košić.

U nastavku biskup se zapitao tko su to ti maleni, obični sveci te pojasnio kako su to „naši djedovi i bake, naše majke i očevi, naša braća i sestre, koji su otišli od nas u drugi život, a živjeli su čestito, pošteno se borili za svoju obitelj, za dobre odnose među ljudima, za pravdu i mir, za prijateljstvo i ljubav“. „Za usporedbu navest ću velikane našega naroda, od kojih neki počivaju i na ovom groblju. Mi se dičimo da su naši nacionalni junaci: Nikola Šubić Zrinski Sigetski (+1566.), koji je rodom iz naše danas župe Zrin jedine bez vjernika, branitelji Siska iz 1593., među kojima i dva kanonika Matija Fintić i Andrija Kovačić, među novijim našim narodnim velikanima tu su i Janko Bobetko i Đuro Brodarac, branitelji Siska i Domovine, pa Predrag Matanović, Riki Mažar i toliki drugi. No vidite, jedni su bili vojni zapovjednici i hrabri junaci Domovine i obrane naroda, a drugi – bez kojih oni ništa ne bi mogli sami – bili su njihovi vojnici, mali nepoznati brojni ljudi, muževi i žene, koji su se s njima borili i obranili naš kraj, naš narod i Domovinu. Stoga, kad se govori o junačkoj borbi i obrani u raznim teškim vremenima za naš narod, spominjući imena velikana, ne može se ne misliti i na one male i nepoznate, koji su također imali hrabro srce i veliku ljubav te se nesebično žrtvovali za ideale slobode i mira. Oni nisu poznati mnoštvu ljudi, njih pamti tek njihova obitelj, njihovi suradnici, oni koji su imali neizravan kontakt s njima, ali usprkos tomu oni zaslužuju i zahvalnost čitavoga naroda i države. Slično je i u Crkvi Božjoj. Imamo svece i blaženike, koje je Crkva proglasila svetima, a imamo i veliko mnoštvo onih koji nisu proglašeni svetima ali jesu sveti, jer su živjeli po evanđelju i činili dobra pa i herojska djela, te im stoga na današnji dan Crkva a to smo svi mi, vjernici, želimo izreći hvalu i uzeti ih za zagovornike i za primjer“, ustvrdio je biskup.

Govoreći o čitanju Knjige Otkrivenja gdje sv. Ivan apostol govori o tome da je to nebrojeno mnoštvo svetih u nebu, koje se ne da izbrojiti, „iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika“, biskup je rekao da to znači da su i iz našega naroda ponikli sveci. „Dakle, narod smo svetaca. Poznati su nam sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Mandić i sv. Marko Križevčanin, te bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, bl. Drinske mučenice, bl. Ozana Kotorska, bl. Gracije iz Mula, bl. Ivan Merz, bl. s. Marija od Propetoga Petković…  A onda imamo i čitav niz kandidata za oltar. To su sluge i službenice Božje. I iz naše Sisačke biskupije imamo dvojicu: slugu Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića i biskupa Josipa Langa. Kad bismo se pitali, što nam znače koji od tih svetaca, možemo zaključiti da je svakome drag ovaj ili onaj svetac zbog različitih osobnih razloga. No, svima nam je možemo slobodno reći najdraži naš sveti blaženik kardinal Alojzije Stepinac. Za njega je sveti Ivan Pavao II., papa koji je toliko volio nas Hrvate, rekao da je ‘najsvjetliji lik Crkve u Hrvata’. On doista povezuje sav naš hrvatski mučenički narod i predstavlja ono najbolje što je naš narod ikada dao: sama sebe za Crkvu i za Domovinu. Stoga ga s pravom sve više narod prepoznaje i kao sveca i kao nacionalnog velikana“, rekao je biskup te na kraju zaključio „Djeca se Božja zovemo i jesmo, kaže sv. Ivan u poslanici. I to je naša najveća utjeha. Bog nas voli, njegovi smo. Zato smo sretni i trpimo sve udarce i kušnje jer znamo – on nas čeka, k njemu smo svi pozvani doći da bismo bili dionici zajedništva svih svetih kojima se preporučamo i koje danas molimo da zagovaraju za sve nas“.

Nakon misnog slavlja, biskup se sa svećenicima i više stotina okupljenih vjernika u procesiji uputio do središnjeg križa Gradskog groblja gdje su molili za pokoj svih duša čiji su posmrtni ostaci pohranjeni na tom groblju.