U homiliji, podsjetivši na 60. obljetnicu blaženikove smrti biskup je govorio o spašavanju progonjenih pravoslavaca i Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Biskup je upoznao okupljene i kako je upravo iz tiska izašla nova knjiga Jurja Batelje koja govori upravo o tome i donosi brojne primjere. „Iz mnogih riječi i čina bl. Alojzija vidi se da je on gajio ljubav prema srpskom narodu jer je volio svakog čovjeka kao dijete Božje te je spašavao jednako i Srbe i Židove, kao i Hrvate koje je u ratnom vihoru progonila NDH. Već mjesec dana nakon što je uspostavljena NDH, točnije 14. svibnja 1941., nadbiskup Stepinac napisao je Poglavniku pismo u kojem piše: ‘Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini strijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti’. Činjenica je da su vlasti NDH progonile one pravoslavne Srbe koji su dizali pobunu protiv nove države. Vlasti su 3. svibnja 1941. uvele institut vjerskih prijelaza, protiv kojih su se katolički biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem bunili jer se državna vlast uplitala u crkvene poslove. Dapače, i pismeno su protestirali. Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu već 15. svibnja 1951., a 20. studenoga 1941. svi biskupi donijeli su Rezolucije o vjerskim prijelazima, gdje su tražili autonomiju Crkve i nemiješanje države u ta pitanja. I sam papa Pio XII. pohvalio je takvo držanje biskupa. A što se tiče vjerskih prijelaza, koje su komunisti na montiranom sudskom procesu nazivali ‘prekrštavanja’ i stavljali nadbiskupu na teret, on je jasno rekao: ‘Upisuje mi se u krivnju ‘prekrštavanje’ Srba. To je uopće neispravan izraz jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tome neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tome svoj sud’. (BAS, 62) Najprije je insistirao na osobnoj želji i obraćenju prijelaznika“, istaknuo je biskup.

U nastavku biskup je rekao kako je tijekom ratnih godina Stepinac zbrinjavao skupine i pojedince. „Kada je shvatio da jednostavno treba spašavati ljudske živote dao je ovu uputu kleru: ‘Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju. U Dnevniku Josipa Vranekovića, krašićkog župnika, pod datumom 21. XII. 1953. čitamo kako je kardinal rekao: ‘Dobio sam pismo od Seke. To je sada djevojka od 18 godina. Roditelji su joj pravoslavci. Kao dijete bila je među onih 7.000 djece što smo ih zaštitili. Predana je na odgoj časnim sestrama u Novu Ves. Bila je pobožno dijete. Kako do 14 g. ne potpada pod ekskomunikaciju, a živo je željela primiti sv. Pričest i ispovjediti se baš kod mene, to sam joj udovoljio toj želji. Sada mi piše iskreno i bezazleno: Dragi moj Preuzvišeni… Molim Vas, da bi me o Novoj godini, kad dođem do Vas, primili u Katoličku Crkvu, ispovjedili i pričestili… Evo, koliko imade još takvih duša koje će se vratiti pravoj Crkvi. Koliko ih je tako spašeno. One će svjedočiti protiv ovih nesretnika, koji izvrću istinu. Zaštitili smo, što nam je i dužnost, ovu jadnu dječicu, a ovi, da smo ih ubijali…!’ (Dnevnik JV, 240). Zanimljivo je upravo koliko je bl. Alojzije bio uključen u spašavanje srpske djece, siročadi s Kozare. Film o Dijani Budisavljević nije cjelovit te se može reći da niječe istinu jer zaobilazi i namjerno izostavlja bitnu ulogu nadbiskupa Stepinca u toj akciji. Recimo, sama gđa Dijana zapisala je u svojem Dnevniku ovo: ‘Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane. Svi samostani, svi dječji domovi, svi internati će preuzimati djecu, sve što može stavit će na raspolaganje’. Također je zapisala da je u slučaju većih evakuacija djece on ‘odmah to bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati’, rekao je biskup te se zapitao kako je moguće da danas Ustavni sud RH donosi presude protiv interesa i života djece? „Iz čijeg on interesa djecu povjerava onima koji nisu obitelj, i to protivno postojećem zakonu? To je prežalosno i siguran sam da bi danas bl. Alojzije digao glas protiv ove očite zloporabe službe a u korist najnezaštićenijih, tj. Djece“.

Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi biskup je rekao kako je ona znakovita jer govori o pravedniku i mučeniku koji je uspravan u svojoj vjeri i uvjerenju da će ga Bog spasiti. „Knjiga Mudrosti kaže da se ‘očima bezbožničkim čini da pravednici umiru, ali oni su u miru… jer duše su pravednika u ruci Božjoj: za malo muka zadobili su dobra velika; Gospodin ih je iskušao i našao da su ga dostojni’. U svakom slučaju, ljudska mjerila često nisu istovjetna s Božjima. Bog nas sve gleda na svoj božanski način i vidi i ono što mi još ne vidimo, dok ljudski gledano svako trpljenje, osobito pravednih ljudi boli, čini se da su kažnjeni, da ih se progoni, da su poniženi i pobijeđeni, ali Božjim očima gledano nije tako: jer koliko su više sveti i pravedni ljudi trpjeli, toliko je veća njihova zasluga i milost koju nam Bog po njima daje. Zamislimo, koliko je velika patnja bl. Alojzija bila da u njoj nalazi svoje trpljenje čitava naša nacija koja dolazi, dan za danom na njegov grob i tu izlijeva svoje boli i suze, ali i dobiva utjehu, ozdravljenje svojih rana, nadu i život! Mi nismo ni svjesni koliko veliku milost imamo u liku bl. Alojzija, u našem zagovorniku i branitelju! Bogu hvala na njemu! Bogu hvala što je izdržao, što se nije dao slomiti, što je patio i pobijedio! U poslanici Korinćanima sv. Pavao upravo slavi tu Božju utjehu koju on daje po Kristu i po svojim svetima svima koji se u njega uzdaju! Gospodin u evanđelju govori o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti da bi iz njega izniknuo novi, jači život jer ta logika umiranja da bi se život imao prati sve nas koji smo Kristovi, koji nasljedujemo Kristov križ da bismo bili dionici i njegova uskrsnuća. Uskrsnuli Gospodine, podaj po svome svetom blaženiku Alojziju Stepincu našem narodu utjehu, mir i blagoslov! Njega uzvisi među svoje izabrane i svete da se narod Tvoj raduje istini i pobjedi pravednosti“, zaključio je na kraju biskup.

Nakon popričesne molitve biskupu je na dolasku kao i na jasnoj poruci o bl. Alojziju Stepincu, zahvalio preč. Bulić, pjevao je Župni mješoviti zbor, a prije mise održana i procesija ulicama mjesta.