Biskup je propovijed počeo citirajući Lukino evanđelje: „U one dane iziđe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta“ (Lk 2,1). Ovaj podatak Isusovo rođenje smješta u ljudsku povijest i njime se želi naglasiti da s Isusovim rođenjem započinje jedna nova povijest koja ne slijedi u svemu sheme ljudske povijesti. Biskup nastavlja: „Car vrši popis cijeloga carstva. On želi sve znati, sve izbrojiti, sve imati pod kontrolom. Ali dolazi Jedan koji izmiče njegovoj kontroli, Jedan koji želi promijeniti svijet koji želi drukčiji svijet. Rađa se Spasitelj koji ni po čemu nije car. On se rađa u štali, a jasle mu služe kao kolijevka. On dolazi donijeti mir, ali ne oružjem, nasiljem, terorom kako to čini car. Spasitelj dolazi s mirom, on naviješta ljubav Božju koju Bog daruje svim ljudima, bez ikakve prisile. To nije nametnuti mir, to nije iznuđena ljubav.

Knez mira dolazi u tišini, siromaštvu, bez ikakvog publiciteta. Tu veliku stvarnost doznaju samo oni najsiromašniji, oni koji nemaju nikakav utjecaj ili ugled u društvu: pastiri. Bog se objavljuje i veliki događaj povjerava siromašnima koje nitko ne uvažava i ne sluša.

Pastiri ne znaju ni čitati ni pisati. Oni minimalno poznaju istine Pisma. O proročkim navještajima Mesije znaju ono najoskudnije što su mogli čuti u obiteljskoj kući, ako su to uopće čuli i ako kuću uopće imaju. Oni nisu prave osobe da bi provele neku posebnu propagandu jer njih nitko ne uvažava i njima nitko ne bi vjerovao.

Upravo ih zbog toga Bog izabire, jer On ne traži nikakav marketing s obzirom na svoj dolazak, jer Istina će kasnije posvjedočiti samu sebe. Pored toga, Bog odmah na početku daje razumjeti tko su njegovi privilegirani: njemu su na srcu ponajprije oni najslabiji, najsiromašniji, oni zadnji prema ljudskim kriterijima vrednovanja. Bog ima drukčija mjerila. Njega ne zanimaju naše ljestvice vrijednosti i ugleda.

Da bi objavio dolazak svoga sina u naš svijet Bog daje prednost zadnjima. U njegovim očima oni su veliki, oni postaju prvi.

Prigodom navještaja tog velikog događaja Pastire je obasjala velika svjetlost. Potrebno je svjetlo odozgo da bi čovjek prepoznao Boga. Čovjek je po naravi religiozan. On razumski zna da postoji neka sila koja ga nadilazi i koja se zove Bog, ali upoznati tog Boga nije mu moguće svojim ljudskim sposobnostima. Potrebna je objava, svjetlo odozgo. U tom smislu vjera je Božji dar.

Bog se objavljuje čovjeku koji ga želi susresti. Netko može vjerovati u Boga, ali istovremeno od njega bježati, kao Jona. Može se vjerovati da Bog postoji, a istovremeno ne imati nikakav kontakt s njim, kao što je, nažalost, slučaj u životu tolikih koji se deklariraju vjernicima. Pastiri, potaknuti milošću i svjetlom odozgo idu tražiti znak koji su od neba dobili. Nitko ne može naći Boga jednom zauvijek. Vjernik, da bi to ostao, mora Boga stalno tražiti, njemu se obraćati, njegovu riječ slušati i u život je provoditi.

Pobožni psalmist obraća se Bogu, u koga čvrsto vjeruje, riječima: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje…“ ( Ps63,2). Bez ovakvog iskrenog traženja nećemo Boga naći bez obzira kako nam jaslice za Božić bile lijepo okićene i ukrašene. Tražiti Boga znači: dati mu mjesto u svom životu, u svom srcu. Isus za svoje rođenje ne nalazi mjesta u svratištu. Odbili su ga najvjerojatnije, vjernici, jer ga nisu prepoznali u liku djeteta, siromaha, u liku bolesne i potrebite osobe… U prispodobi o posljednjem sudu Isus upozorava baš na to, zato ga pitaju: „Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?” (Mt 25, 37-39) Oni su uvjereni da se tako nešto nije dogodilo i da oni to sigurno ne bi učinili. Ali, oni nisu očekivali da im Bog dođe u susret u liku jadnika i siromaha, u liku gola ili bosa, nego u svečanom ruhu uglednika.

Tako Isus nije bio prepoznat od mnogih ni kod rođenja ni kod svoga javnog djelovanja. Možda ovo i najviše žalosti Isusa: baš to, kada ga odbijaju njegovi, vjernici. Ako ga psuju nevjernici, nije se čuditi. Od njih ni ne očekuje da ga hvale.

Biskup je upitao prisutne: „Kako mi danas primamo Isusa? Ima li danas za njega mjesta u našim kućama? Možda smo kuću ispunili do te mjere da za njega nema mjesta?! – Za Božić, blagdan Isusova rođenja, imali smo svi puno priprema, posla preko glave, pa se nameće pitanje: je li nam ostalo nešto vremena za Njega zbog kojega smo sve ove pripremali i činili? Zato se Isus objavljuje prvo onima koji nemaju mjesta. Oni su mu najsličniji. Pastiri ne žive u kućama nego pod vedrim nebom, bez obzira na zimu i hladne noći. Isus im je jako sličan. On će za sebe kasnije reći da nema gdje nasloniti glavu, da nema ni ono što imaju ptice (gnijezda) ili lisice (jazbina). Isus traži mjesto u srcima ljudi. Onima koji ga nose u srcu, jamči puninu radosti i život u izobilju bez obzira na sve poteškoće. I siromašni pastiri vraćaju se puni radosti, njihov život se promijenio.

Mudraci s Istoka imaju i zlata i dragocjenih pomasti i tamjana, pa im nije bilo potrebno ići na tako daleki put tražiti još nešto dodatno. Idu jer ih sve dragocjenosti koje su imali nisu usrećile. Obdarili su Isusa, a za uzvrat dobili ono što se zemaljskim dragocjenostima ne može kupiti: vratili su se s nutrinom punom radosti, života, mira.“

Biskup je naglasio da je Isus to ponudio svima rekavši: „Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10,10) te pozvao prisutne: „ Otvorimo se tom daru. Božić to nudi. To je vrijeme kada primamo čestitke i darove od dragih osoba. Primimo dar koji nam želi podariti Bog, a to je dar samoga sebe. Nebo nam poručuje: ‘Naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.’ (Lk 2,12). Pođimo zajedno s pastirima u Betlehem svoga srca i tu ćemo ga vidjeti.“

Ispunjena katedrala odjekivala je božićnim pjesmama koje je animirao katedralni zbor pod vodstvom Ivana Prpića Špike, uz orguljsku pratnju Milana Dučića. Misu je biskup slavio u zajedništvu sa svojim tajnikom i kancelarom biskupije preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom preč. Richardom Pavlićem i župnim vikarom vlč. Nikolom Prša.