Biskup je u propovijedi istaknuo da je to poseban dan za svećenike u kojem zahvaljuju Bogu na daru euharistije i svećeništva. Ne možemo ga slaviti zajednički sutra, na Veliki četvrtak, jer su svećenici na taj dan zauzeti u svojim župama, napomenuo je.

Potom je za razmišljanje izdvojio između Isusovih učenika prvoga Isusova svećenika, svetog Petra, usredotočujući se, ponajprije na njegovu poznatu slabost, zataju te nastavio: „Ova njegova zataja može nam biti pouka i upozorenje, da se to može dogoditi i svakome od nas, na puno tragičniji način. Dok Isus doživljava svoja najgora poniženja, njegov ga se prvi učenik odriče. Luka u svom izvješću želi istaknuti da Isusu puno teže pada Petrova zataja negoli sve ono poniženje koje su mu priredili neprijatelji. Petar se na sramotan način odriče poniženog Isusa. Dok je Isus na sudištu pred Velikim vijećem, Petar se u dvorištu Velikog svećenika grije uz vatru sa slugama i čeka ishod suđenja. On, doduše, slijedi Isusa ali, kako ističe evanđelist Marko, slijedi ga ‘izdaleka’. Petar je, kao i svi drugi, pobjegao, ali vratio se i pokušava ostati uz Isusa, slijedeći ga ‘izdaleka’. Zbog toga je i došlo do ove zataje. Nije moguće slijediti Isusa ‘izdaleka’ i biti pravi Isusov učenik. Onaj tko Isusa nasljeduje ne može to činiti s velikim kompromisima – brinući se samo o sebi, štedeći sebe, stavljajući sebe na sigurno.

Ovdje su najčešći, ili redoviti problemi pozvanih: ići za Isusom, misleći prvenstveno na sebe i svoje interese. Zataje su tu neminovne i opasnost da se pozvani više i ne vrati Isusu. Može se slaviti euharistija, a istovremeno biti daleko od Isusa. Juda je tu sasvim dovoljan primjer. Isus koji čini čudesa, naviješta Radosnu vijest, oduševljava Petra toliko da on izjavljuje kako je za Isusa spreman dati svoj život. Međutim, poniženi Isus ga apsolutno ne privlači. Takvog Isusa spreman je i zatajiti.

Treba znati da nam se Isus često objavljuje upravo kao poniženi, nemoćan, na križu raspet, jer takav najbolje razotkriva istinu svojih učenika: tj. koliko ga pojedini nasljeduje potpuno, a koliko s rezervom, izdaleka, na distanci. Hramanje na dvije strane – ‘malo Bogu malo Baalu’ – nije moguće u životu Isusova učenika. U tom hramanju Baal redovito pobjeđuje. Te napasti nisu nikada prestale i čini se da su danas posebno jake i prisutne, a nisu nepoznate ni u našem svećeničkom životu. Često nemamo hrabrosti prepoznati i priznati naše Baale jer ih ne želimo napustiti. Isusa slijedimo ‘izdaleka’, zato narodu više pokazujemo naše zataje nego vjernost.

U dvorištu Velikog svećenika jedna sluškinja prepoznaje Petra. Petar se nadao da će tamo ostati skriven, ali Isusov učenik se ne može sakriti, čak ni u mraku. Petar se brani i pokušava uvjeriti prisutne da je ova sluškinja pogriješila, da krivo govori, ali nije mu to uspjelo jer prepoznaju ga i drugi. Ovo se redovito događa, pa i u našem životu. Nekada ne želimo priznati mnoge stvari koje nam narod predbacuje. Branimo se kako narod to dobro ne vidi. Da je barem tako, ali nažalost, nije…

Petar je prvi priznao Isusov božanski identitet kada je u Cezareji Filipovoj, uime svih, ispovjedio: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga.’ Sada se sve promijenilo: on tvrdi da uopće ne poznaje tog čovjeka. Nakon Petrove zataje oglasio se pijetao. ‘Petar se sjeti riječi koju mu je Isus rekao.’ Nakon toga ‘briznu u plač’ (Marko), ‘gorko zaplakao’ (Matej). Luka ovdje napominje detalj da su Isusa, neposredno nakon Petrove zataje, provodili baš tim putem te se Isus ‘okrenuo i pogledao Petra’. Naglasak je da Isus nije slučajno vidio Petra, nego se svjesno okrenuo i pogledao ga. U izvješću Luke, Petar se nije sjetio Isusovih riječi kada je zapjevao pijetao, nego kada ga je Isus pogledao. Isus je taj koji proizvodi sjećanje i raskajanost. Zaista je važno dopustiti Isusu da nas pogleda kako bismo onda u svjetlu njegova pogleda i mi bolje vidjeli sebe. Luka svjesno ističe, da Sotona djeluje u samoj Isusovoj zajednici: zavodi Judu, vara Petra, pomućuje cijelu zajednicu učenika. Ovo je poruka svakoj vjerničkoj i svećeničkoj zajednici da bdije i da se ne pouzdaje previše u svoje snage … Sinoptici ne kažu da se Petar izlazeći iz dvorišta Velikog svećenika pokajao, nego da gorko zaplaka. Plač je veći od običnog kajanja jer pokazuje ljubav, a ne samo kajanje.

Imamo Petrovu zataju i Judinu izdaju. Ta dva događaja trajna su poruka za svakog Isusova učenika. Ne samo kao neko moralno upozorenje, nego kao dramatična objava misterija Boga i čovjeka… Petar je gorko zaplakao, ali i pored toga ne nalazimo ga ispod Učiteljeva križa. Pojavit će se kada sve bude gotovo. Ali pojavit će se da iznova započne svoj život. Na koncu i on će, kao i njegov Učitelj, prijeći put mučeništva … Petar je nazvan ‘Stijenom’, na kojoj će Isus  sagraditi svoju Crkvu ali i ‘Sotonom’… Isus će Petru navijestiti njegov pad, ali zna da će se Petar njemu jednom vratiti, pa mu poručuje: ‘Ti, kada se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću’ (Lk 22,32). Ove Isusove riječi moramo doživjeti da su danas upućene svakome od nas. Ne smijemo bježati od pitanja: Jesam li se udaljio od Isusa? Zanimljivo je također, kako je Petar imao hrabrosti u Getsemaniju izvaditi mač i suprotstaviti se četi vojnika, dok u dvorištu Velikog svećenika nema hrabrosti priznati se Isusovim učenikom pred jednom sluškinjom.

Isus je vezan, ali ponaša se posve slobodno i pred Velikim vijećem i pred Pilatom te hrabro izjavljuje: ‘Ja sam.’ Petar je na slobodi, ali bez slobode te kukavički tvrdi: ‘Ja nisam.’ Nasuprot neprijateljima Isus hrabro očituje svoj identitet, a Petar plašljivo skriva svoj identitet i želi ostati u anonimnosti.

Možemo zaključiti: Petar je Isusa zatajio, negirao je da je njegov učenik i da ga uopće poznaje, ali moramo priznati da Petar Isusa voli, i nije ga izbacio iz svoga srca. Da bi se razumjelo Petra, pa i svakog drugog učenika, potrebno je gledati i jednu i drugu stvarnost: i zataju i ljubav. I ovo je još jedan od Petrovih životnih kontrasta. Poslije uskrsnuća Isus će Petra susresti i pitati tri put gotovo isto pitanje o ljubavi što će Petra ražalostiti. Petar je još prije izjavio da je za Isusa spreman dati svoj život (Iv 13,37), ali to Isusu nije bilo dovoljno. Isus želi da Petar uzraste u ljubavi tako, ne samo da bude spreman dati život za Isusa, nego dati život kao Isus, a to znači dati život iz ljubavi prema drugima. To je onda autentično mučeništvo. Isusovom milošću i njegovom molitvom Petar je stigao do tog ostvarenja: dao je svoj život kao i Isus. I pored svih slabosti Petar nam ostaje uzor: padao je, ali se i kajao, znao je i gorko zaplakati; zatajio je, ali se i obratio. Nije nikada prestao ljubiti Isusa i ta ljubav pobijedila je u njegovom životu. Neka nas zagovara da Isusova ljubav pobijedi i u našem životu“, zaključio je biskup Križić.

Nakon homilije svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja, a biskup je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja svećeničkog i biskupskog ređenja, kao i za posvetu oltara i crkve.

Predstavnici župa ili sami župnici  u prikaznoj povorci donijeli su darove koji su se tijekom korizme prikupljali u župama u akciji „Misereor”. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića. Svećenici su slavlje svog dana nastavili u biskupskom domu.