Biskup je u propovijedi naglasio kako slaveći „na ovaj blagdan svete mise po našim grobljima, na poseban način živimo zajedništvo s našim pokojnicima koje smo poznavali, s kojima smo živjeli, koji su nam puno toga dobroga učinili. Nosimo ih u sebi, iskazujemo im ljubav posjećujući njihove grobove i tako svjedočimo duhovnu povezanost s njima. Pokojnici su živi u našim sjećanjima, ali vjera nam govori da oni zaista žive kod Gospodina i pripadaju Crkvi slavnoj ili onoj koja je na putu pročišćenja do novog života u potpunom sjedinjenju s Bogom. Svaki put kada dođemo na groblje i pomolimo se za svoje pokojne, nađimo malo vremena i za šutnju i slušanje. Pokojni nam imaju što reći. Oni nas upozoravaju što u životu nije važno, do čega ne treba puno držati, jer ostat će samo ono što smo ostvarili dobrotom i ljubavlju. Nitko nam to bolje ne zna reći od njih. Groblja, stoga, nisu mjesto straha, nego životna škola. Ovdje se mogu naučiti neke prevažne životne lekcije koje se nigdje drugdje ne mogu naučiti, rekao je biskup.

Tri su bitna simbola koja ukrašavaju naša groblja i čine ih lijepima, a svi su ti simboli vrlo snažne poruke života, poruke nečeg novoga, velikog i lijepog. Ta tri simbola su: križ, cvijeće i svijeće. Križ je simbol stradanja, simbol ljudske patnje, ali za nas kršćane to je i simbol pobjede nad smrću. Koliko god je to simbol stradanja i patnje, nije to simbol koji nas plaši. Križ je, po Isusovoj patnji i uskrsnuću, postao poruka da je patnji došao kraj. Isus se nakon svog uskrsnuća prvo javio Mariji Magdaleni kojoj je posvećena ova kapela i groblje, s utješnim pitanjem: Ženo, zašto plačeš? Uskrsli ide prvo uplakanim osobama, osobama koje trpe, navijestiti im da će njihovim patnjama doći kraj. Uskrsli Isus izborio im je novi život u kome više neće biti ni stradanja, ni žalosti niti suza. Kada je Isus za života spominjao učenicima svoj križ i svoju smrt, nikada nije izostavio napomenuti da iza toga dolazi uskrsnuće i definitivna pobjeda nad smrću. Tu je srž njegove Radosne vijesti i tu je odgovor na teško pitanje smrti, odgovor na pitanje smisla ljudskog života.

Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima napisao je: Ako Krist nije uskrsnuo bez ikakve je vrijednosti vaša vjera… Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi. I Pavao ironično zaključuje: Ako mrtvi ne uskrsavaju, jedimo i pijmo, jer sutra umrijet ćemo. Bez istine o uskrsnuću, ljudski život nalikovao bi više na kaznu nego li na dar, a patnja se u životu ne bi mogla drukčije razumjeti nego kao prokletstvo. Kako bi se onda uopće mogao razumjeti život čovjeka proživljen u bijedi, u bolesti ili nekoj drugoj patnji? Koji bi smisao imao život hendikepiranih od rođenja, ili onih koji su umrli kao djeca ili vrlo mladi?

Križ na našim grobovima navještaj je novog života u koji vjerujemo. Da bi nastalo nešto potpuno novo, staro mora umrijeti. Smrt je u tom smislu preobrazba. Smrt su vrata koja uvode čovjeka u vječnost. Znak križa na našim grobovima jamstvo je toga.

Grobovi su nam prepuni cvijeća. Mi svi znamo da se cvijeće daje osobama u trenucima različitih slavlja, životnih postignuća, kada osobama nešto čestitamo. A evo cvijeće prekriva i naše grobove. Cvijeće su uistinu čestitke našim dragim pokojnicima u nadi da su zakoračili u bolji i ljepši život. Zato su prvi kršćani dan smrti prozvali „Dies natalis“, „Dan rođenja“, rođendan za novi život. Sa cvijećem mi našim pokojnima čestitamo da su ostali vjerni Bogu vjerujući Isusovim riječima: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, i ako umre, živjet će“ (Iv 11,25).

Na grobovima naših pokojnih ima puno svijeća. One su simbol života jer proizvode svjetlo. Svijeće su simbol radosti. Tamo gdje se slavi sve blista u svijetlu. Kod krštenja, na početku života, djetetu se pruža svijeća, simbol Isusa, sa željom da u životu nikada ne oskudijeva svjetlom. Običaj je da se na rođendansku tortu stavljaju svijeće koje simboliziraju broj godina. Na taj način izriče se želja da osoba nastavi živjeti u svjetlu, da je nikada ne obuzme tama života. U uskrsnoj noći pjeva se hvalospjev uskrsnoj svijeći koja simbolizira Isusa. Isus je sebe definirao kao svjetlo svijeta. A zatim kaže: „Ja, svjetlo, došao sam na svijet da ni jedan koji u me vjeruje ne ostane u tami“ (Iv 14,46). Poznajem neke samce koji su uspjeli sami sebi upaliti svijeću jer su osjetili da uskoro napuštaju ovaj svijet. Nađeni su mrtvi s dogorjelom i ugašenom svijećom, ali to svjetlo nije nestalo nego je pošlo s njima u novi život.“ Biskup je završio propovijed pozivom apostola Pavla „da ne tugujemo kao oni koji nemaju nade„ jer u vjeri znamo da ćemo jednom zauvijek biti s Gospodinom i s dragim osobama. Ostaje nam nastojanje da nam u životu ne uzmanjka Isusovo svjetlo, a to su ljubav i dobra djela, jer u njima je jamstvo uskrsnuća. Ljubav i dobrota ne umiru.

Nakon mise svi su u procesiji pošli do središnjeg križa gdje je biskup Križić predvodio molitvu odrješenja za sve pokojne i blagoslovio groblje. Potom je pozvao prisutne do groba s. Žarke Ivasić koja je prije 72 godine strijeljana na tom groblju uz zid kapelice Sv. Marije Magdalene, podnijevši smrt čvrstom vjerom u Gospodina te ostavivši mnogima sliku hrabre i predane redovnice za koju je pokrenut postupak proglašenja mučeništva. Biskup je predvodio molitvu za njezinu beatifikaciju, a molili su i za pokojne svećenike koji počivaju na tom groblju.

Koncelebrirali su kancelar i biskupov tajnik preč. Mišel Grgurić, domaći župnik preč. Mario Vazgeč i vojni kapelan Matej Ećimović. Asistirali su bogoslovi i sjemeništarac. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

U gospićkoj katedrali jutarnju misu predvodio je umirovljeni biskup Mile Bogović.