Jutarnji program počeo je na brdu Krčmar na visini 773 m. Nakon što su „Patrioti“ iz Ličkog Osika izveli himnu „Lijepa naša“, slijedio je govor i recital o nastanku tzv. Poučne staze s postajama križnog puta te uprizorenje Vile Velebite isklesane u ličkom kamenu. Potom je župnik preč. Nikola Turkalj zaželio dobrodošlicu uzvanicima i svi ostalima na prekrasnu uzvisinu brda Krčmar, ili Ličkog Karmela s kojeg se pruža prekrasan pogled na Ličko polje na kojem se nastanio grad Gospić sa svim okolnim mjestima, selima i zaseocima. Otud oko seže prema opjevanom Velebitu, sa svojim vrhuncima od Svetog Brda, Vaganskog Vrha, do Visočice, Konjevače, Sadikovca, Budakovog brda, Šatorine, Zavižana.

Nakon govora slijedio je drugi dio programa u kojem je preč. Turkalj zahvalio svima na sudjelovanju. Slijedilo je presijecanje vrpce i otvorenje poučne staze i vidikovca Krčmar. Uime investitora Grada Gospića i nositelja radova vrpcu je prerezao gradonačelnik Karlo Starčević i direktor Komunalca Milan Mataija. Bistu Vile Velebita otkrili su umjetnik Dubravko Radman i Ivica Tomljenović.

Sudionici su se nakon jutarnjeg programa uputili u župnu crkvu Gospe Karmelske u Smiljanu gdje je na početku svima dobrodošlicu zaželio župnik Turkalj te pozdravio najprije predvoditelja mise gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića koji će krstiti malog Davida i blagosloviti Križni put te svećenike koncelebrante: bogoslove, sjemeništarce, redovnice, vjernike i hodočasnike. Posebnu dobrodošlicu zaželio je gradonačelniku Gospića Karlu Starčeviću, predsjednici gradskog vijeća Ani Mariji Zdunić, ličko-senjskom županu Ernestu Petriju sa suradnicima te ravnateljici Uprave za graditeljstvo i procjenu vrijednosti nekretnina pri Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Katici Prpić.

Istaknuo je Dubravka Radmana, čije su ruke isklesale 14 postaja križnog puta, Vilu Velebita, ličkog Vuka i hajduka s ostalim sadržajima. Pozdravio je i Antu Pađena koji je dao idejno rješenje za gradnju postaja križnog puta. Uputio je pozdrav pjevačima, orguljašima Franji Puškariću i Josipu Žarkoviću, čitačima, ministrantima, kumovima i roditeljima Ivanu i Katarini malog Davida koji će biti kršten. Ovo je tek drugo krštenje u ovoj godini, a umrlo je 9 župljana.

Pozvao je da u molitve uključe i bolesnike, starije i nemoćne, sve pokojne i pokojne župnike vlč. Josipa Kapša i vlč. Marka Cvitković.

Na misi su koncelebrirali domaći župnik preč. Nikola Turkalj, Mišel Grgurić, kancelar i tajnik, Luka Blažević, Upravitelj Caritasa i župnik u Ličkom Osiku, Herbert Berisha, župnik u Ličkom Novom, Bruno Lovaković, župni vikar u Ogulinu.

Biskup Križić na početku propovijedi poučio je da naziv ovog Marijinog blagdana dolazi od gore Karmel koja se nalazi u Svetoj zemlji, na sjeveru Izraela te nastavio: „Ta gora opjevana je u Bibliji po svojoj ljepoti, jer kad je nešto lijepo uređeno onda se u Bibliji veli da je divno kao Karmel (Iz 35,2). A kada je situacija obrnuta onda se veli da se suši vrh Karmela (Am 1,2), u smislu zabrinjavajuće budućnosti. Zbog svoje prirodne ljepote, posebno zbog mnogih špilja na gori Karmelu, privlačila je pustinjake, ljude koji cijeli svoj život žele posvetiti molitvi, u povučenosti i samoći. Na tu goru povlačili su se i veliki proroci Staroga zavjeta koji su u šutnji i meditaciji osluškivali Božje poruke koje su trebali prenositi narodu. Najpoznatiji su prorok Ilija i prorok Elizej.

Kasnije su se i mnogi kršćani povlačili u špilje Karmela i tu je nastala redovnička zajednica karmelićana koji su svoj život posvetili šutnji, molitvi i pokori. Mogli bismo goru Karmel usporediti s našim Velebitom i njegovim opjevanim ljepotama. Za pretpostaviti je kako je i na našem Velebitu bilo pustinjaka, ljudi koji su se povlačili u ljepote ove planine gdje su se divili Božjoj ljepoti, slavili Boga i zauzimali se molitvom za potrebe ljudi“.

Biskup Križić došao je u Gospić iz reda karmelićana. Rekao je da su „u 11. stoljeću karmelićani na gori Karmelu, koja se ponosno izdiže iznad Sredozemnog mora, kao Velebit iznad Jadranskog, sagradili kapelu i posvetili je Djevici Mariji, a sebe nazvali braćom BDM od gore Karmela. Ova kapela bila je dobro vidljiva pomorcima koji su se zaustavljali te preporučivali Djevici svoju plovidbu nemirnim i nesigurnim morima. Pomorci su, u znak zahvalnosti, Gospu u tom svetištu prozvali ‘Stella maris’, ‘Zvijezda mora’, odnosno zvijezda koja je davala svjetlo i bila putokaz mornarima čija je plovidba u tom vremenu uvijek bila životni rizik. Taj naslov, ‘Zvijezda mora’ Marijino svetište na Karmelu nosi i danas.

I mnogi pomorci iz naših krajeva iskusili su pomoć i zagovor Karmelske Gospe te su njezino štovanje širili u krajeve iz kojih su dolazili. Tako su nicale mnoge crkve i zavjetne kapele, napose duž cijele naše Jadranske obale, posvećene Karmelskoj Gospi. I ova crkva u Smiljanu sigurno duguje svoje postojanje zauzetosti pomoraca iz ovih krajeva Like koji su, bez sumnje, u svetištu Karmelske Gospe na brdu Karmel iskusili njezin majčinski zagovor i pomoć te su, iz zahvalnosti za uslišanja, posvetili ovu crkvu i mjesto Karmelskoj Gospi.

Ljudi su od davnine voljeli graditi svoje crkve i kapele na uzvišenim mjestima, često baš na visokim gorama, jer su ta mjesta doživljavali bližima nebu, odnosno Bogu. Na tim gorama su se mnogi nastanjivali u različitim špiljama i posvetili svoj život Bogu u molitvi i žrtvi.

Ljude i danas privlače planine, ali ne toliko nažalost, da u njihovim ljepotama vide i dožive Božju ljepotu, nego uglavnom, iz rekreativnih razloga. S vrha planine daleko se više i daleko bolje vidi cijeli krajolik. U tome čovjek uživa, doživljava olakšanje, rasterećenje, neku vrstu ushita. Ali to nije dovoljno. Istina, mi s nekih mjesta na Velebitu, po lijepom vremenu, možemo vidjeti cijelo Jadransko more do Italije, ali kada siđemo dolje taj pogled nestane i ljepota ishlapi. Usponi na goru trebali bi nam pomoći da, uz sve ljepote koje možemo vidjeti, vidimo malo bolje i Boga koji je stvorio te ljepote i vidimo malo bolje i sami sebe i ono na čemu bismo trebali poraditi da pejzaž naše nutrine bude ljepši.

I Isusovo preobraženje dogodilo se na gori. I taj događaj bio je nadahnuće mnogim ljudima da ostave sve i nastane se u špiljama različitih gora gdje su, slušanjem Božje riječi i promatranjem njegovih ljepota, mogli doživjeti jače iskustvo Božje blizine i preobrazbu svog života.

I vaša ljubav postavila je ovaj Križni put koji ćemo u sklopu ove svete mise blagosloviti. I on vodi prema vrhu jednog brda. Želimo da ova molitvena pobožnost pomogne mnogima doživjeti jače iskustvo Boga i preobrazbu svoga života.

U evanđeoskom odlomku čuli smo izvješće kada Isus s križa daruje svoju Majku za Majku svojim učenicima i budućim vjernicima. Zna se što majka znači u životu djece. Kada djeca izgube majku, to se ničim ne može nadoknaditi.

U teškim trenucima života ljudi spontano zavape majci, bila ona živa ili pokojna. To u nama ostaje od djetinjstva i nikada ne prestaje. Svi smo mi rođeni kao djeca i umrijet ćemo kao djeca, iako smo i roditelji i djedovi i bake. Na koncu, sa staračkom dobi čovjek postaje sve sličniji djetetu, kako po ovisnosti tako i po psihologiji.

Isus nam u svojoj najvećoj patnji predaje Mariju za majku i Mariji predaje nas, jer je dobro znao koliko će nam to značiti u našim životnim trpljenjima. I on je, kao čovjek, imao potrebu blizine majke u svojoj strašnoj patnji. Iskustvo Marijine majčinske pomoći imaju gotovo svi vjernici koji su se njoj utjecali. Bezbrojna su svjedočanstva te Marijine pomoći, a sva naša velika marijanska svetišta obiluju zahvalnim pločicama koje živo svjedoče tu istinu. Mi svi znamo da svaka dobra majka pomaže svoje dijete i daje mu ono najbolje i kada dijete to ne traži. Ni majka Marija nije drukčija prema nama. To nam potvrđuje i događaj iz Kane. Kada se domaćin našao u ozbiljnoj nevolji jer je na svadbi nestalo vina, Marija to prva primjećuje. I to je normalno. Zar majke nisu uvijek prve koje primijete tjeskobu djece, tj. da im se djetetu nešto izvanredno dogodilo. One to čitaju s lica djece. Tako i Marija. Ali ona kao majka nije ostala samo na tome da to primijeti, nego čini sve da se situacija spasi, da se ljudima u tjeskobi pomogne. Zaista nam je drago da se Marija brine i za stvari koje nisu neophodne za život. Znamo da se i bez vina može biti sretan i radostan. Ali majke su takve. One ne daju djeci samo ono što je neophodno, nego i sve drugo što njihov život može učiniti sretnijim.

Tako i Marija, vidi dobro i zna najbolje sve naše nevolje i kao Majka ne može ostati indiferentna kada dijete trpi. Marijina ljubav rasla je kroz patnju. Nema izgradnje ljubavi bez patnje. Patnja oblikuje naše srce, naše osjećaje, čini nas sposobnim razumjeti drugoga u patnji. Zato će i Marija primiti poslanje Majke svih ljudi pod križem, na vrhuncu patnje. Nema majčinstva bez patnje. Zato majke u patnji rađaju svoju djecu da ih više vole. Majčinstvo je: ljubav, služenje, suosjećajnost, razumijevanje, dobrota, finoća. U tom smislu svi imamo potrebu da u nama raste majčinstvo.

Evanđelist ne veli da je Marija bila uz križ Isusov, nego ona je, uz križ Isusov stajala. Patnja ju nije slomila, oborila, deformirala, nego ojačala njezinu ljubav da je mogla stajati. Tko proživi patnju dostojanstveno, strpljivo, ona ga ojača, obogati ljubavlju i dobrotom. Ako u patnji samo psuje, proklinje, prigovara, onda ga patnja deformira“.

Biskup je pri tome pozvao: „Molimo Mariju, Majku, da nam bude blizu u našim patnjama i neka ne dopusti da nas patnje deformiraju, da u njima izgubimo pouzdanje u Boga i dobrotu srca, nego rastemo u ljubavi bez koje ni jedan život ne može biti sretan. I nama Bog poručuje kao i Josipu: Ne bojte se uzeti k sebi Mariju. Ako ćemo se nje držati, ona će nam biti zvijezda koja će nas dovesti do sigurne luke, bez obzira na sve bure i oluje koje nas u životu mogu snaći“.

Nakon završnog blagoslova krenuli su svi u procesiji do prve postaje križnog puta ispred koje je biskup blagoslovio novopostavljeni Križni put. Nakon blagoslova slikar Damir Kukavica poklonio je biskupu Križiću sliku gospićke mučenice s. Žarke Ivasić. Na kraju su svi zajedno izmolili Posvetnu molitvu Gospi Karmelskoj i obavili zavjet obilazeći oko njezinog oltara.

Župa Blažene Djevice Marije Karmelske u Smiljanu pripremila se na proslavu svoje zaštitnice trodnevnicom od 13. do 15. srpnja: prvi i treći dan pola sata prije mise upriličena je molitva krunice i prigoda za ispovijed. Drugog dana, 14. srpnja pobožnost Križnog puta na brdo Krčmar predvodio je vlč. Bruno Lovaković, župni vikar u Ogulinu, potom je slavio misu i održao prigodnu propovijed. Vlč. Bruno vodio je trodnevnicu i trećeg dana, u četvrtak 15. srpnja. Nakon mise formirana je procesija s upaljenim svijećama u kojoj je vjerni puk pjevao i molio Gospu Karmelsku za zagovor i pomoć u svim potrebama.