Svečano misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Koncelebrirali su tajnik i kancelar Mišel Grgurić, župnik i dekan Tomislav Šporčiće i svećenici: Mile Rajković, fra Juro Marčinković, Anđelko Kaćunko, Andrija Kekić, Ivica Miškulin, Stjepan Zeba, Dino Rupčić, Josip Šimatović i Josip Tomljanović. Pjevao je župni zbor uz pratnju na orguljama prof. Branke Bernardi, pod vodstvom s. Ljubomire Lešić.

Na početku je biskupa, svećenike, članove gradske uprave i ostale pozdravio župnik domaćin Tomislav Šporčić.

Biskup je u homiliji istaknuo: „Slavimo blagdan svetih Fabijana i Sebastijana mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva. Sveti Fabijan umro je mučeničkom smrću sredinom 3. stoljeća, a sveti Sebastijan početkom 4. stoljeća. O njihovim životima nemamo nikakvih značajnijih podataka koji bi datirali iz tog vremena, nego su kasnije nastale mnoge bilješke kao plod usmene predaje prve Crkve. Sama činjenica da ih je kršćanska zajednica počela častiti odmah nakon njihove mučeničke smrti govori dovoljno, kakav su dojam ostavili na prve kršćane. Zapravo, o mučenicima i nisu potrebni detaljniji životopisi koji bi dokazivali opravdanost njihovog čašćenja, jer sama činjenica da su prihvatili umrijeti mučeničkom smrću za Isusa, govori dovoljno o njihovoj vjeri i ljubavi prema Bogu. Mučenikom se ne postaje s nekom osrednjom vjerom i površnim iskustvom Boga“.

Veliki kršćanski pisac Tertulijan, rođen u drugoj polovici 3. stoljeća, napisao je „krv mučenika sjeme je novih kršćana“. On to piše na temelju onoga što je svojim očima vidio kako su prvi kršćanski mučenici postali ljudima svoga vremena neizreciva snaga koja ih je privlačila Kristu. Mnogi su postali kršćani gledajući stradanje mučenika. Tu se nije radilo o nekakvom stradanju vjerskih fanatika ili nekom uobičajenom stradanju kakvih je u tim vremenima bilo bezbroj, nego o stradanju ljudi koji su umirali s ljubavlju, bez trunka mržnje. Umirali su vedro s neopisivim predanjem Bogu koga su nosili u svom srcu. To nije nikoga ostavljalo indiferentnim. Ljudi koji su vidjeli scene mučeništva, bez obzira što nisu bili kršćani, pitali su se: kako je to moguće? Što daje snagu tim ljudima da mogu prihvatiti strašna mučenja i djelovati smireno i vedro? Sveti Pavao koji je prije obraćenja progonio kršćane, nakon susreta s Kristom i iskustva Isusove blizine u svom životu, daje odgovor na to pitanje. On je za života podnio puno različitih mučenja i proganjanja, ali snažno iskustvo Boga davalo mu je snagu da je mogao sve izdržati, a pri tom nije izgubio strpljivost, ljubav i dobrotu. On iz iskustva objavljuje: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Zanimljivo je i čudno da Pavao ne kaže: „Bože, ti si za nas, pa zašto dopuštaš da nas drugi toliko progone i ubijaju?“ Pavao nikada ne govori tako. On je progonjen, osjeća udarce i ti udarci bole, ali ima iskustvo da je Božja blizina i njegova snaga jača od svega toga. Pavao govori: „Možete me tući i ubiti, ali me od ljubavi Kristove ne možete rastaviti. Ta ljubav je jača od mučeništva i smrti.“ I zato: „U svemu nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“. Kršćani su progonjeni i ubijani, a Pavao tvrdi da kršćani pobjeđuju. On jasno vidi i zna iz iskustva da Božja ljubav pobjeđuje svaku patnju, svaku mržnju, svaki mač i samu smrt. I Pavlovi učenici bili su zadivljeni promatrajući kako Pavao vedro podnosi nebrojene udarce i nevolje svih vrsta, a kako to uspijeva pojašnjava im jednostavnim riječima: „Gospodin je stajao uza me i on me krijepio,“ (2Tim 4,17). rekao je mons. Križić.

Draga braćo i sestre! Ovdje možemo biti u kušnji s mišljenjem kako je bilo lako Pavlu i mučenicima koje je Bog na poseban način pratio, uz njih stajao i davao im snagu u svim životnim nevoljama, dok s nama danas to nije tako. Ovakvo razmišljanje bilo bi pogrješno. Bog ne jamči svoju pomoć i svoju snagu samo nekima, nego svima koji se u njega uzdaju i njega ljube. I danas ima, ne mali broj onih, koji bi mogli govoriti o Božjoj pomoći u teškim životnim iskušenjima. O tome, dakako, ne mogu govoriti površni vjernici, vjernici koji ne žive vjernost Božjim zapovijedima, vjernici koji se rijetko druže s Bogom u molitvi i slušanju Njegove riječi. Očekivati posebnu Božju snagu u određenim delikatnim trenutcima života, a ne truditi se svojim vjerničkim životom biti blizu Bogu, nije jednostavno moguće. Ne smijemo od Boga činiti automat kojemu ćemo pristupiti s vremena na vrijeme, ubaciti u njega neku molitvicu i onda očekivati da nam ispuni sve želje. To je više ismijavanje Boga. Apostol Pavao se obraća ovakvima govoreći im: „Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati! Što tko sije to će i žeti“ (Gal 6,7). Ako se osoba trudi živjeti u skladu s Božjim zapovijedima, ako se trudi biti plodna dobrim djelima, u nju će sve dublje prodirati Božji život i njegova snaga. A ako osoba dopušta zlu da je zahvaća, ako sa zlom sklapa saveze, onda se i Bog od nje povlači, jer Bog nema nikakav odnos sa zlom.

U prvom čitanju čuli smo riječi svećenika Zaharije koji prenosi stanovnicima Jeruzalema Božje riječi koje glase: „Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni? Kako ste vi ostavili Gospodina i on će vas ostaviti.“ (2 Ljet 24,20). Ne poštivati Božje zapovijedi znači udaljiti se od Boga. Nije tu Bog koji napušta čovjeka, nego čovjek koji se svjesno udaljuje od Boga birajući zlo. To je put koji ga ne vodi sreći.

Bog nije dao svoje zapovijedi ljudima da može njima dominirati i na njima pokazivati svoju moć. Zapovijedi je Bog dao za naše dobro. I samo vršeći te zapovijedi čovjek može osjećati mir duše i unutarnje ispunjenje. Zato Bog upućuje pitanje narodu s puno čuđenja: „Zašto nećete da budete sretni?“ To je Božja želja za nas: da budemo sretni. Sreća se ne nalazi u tome da činimo sve što nam se prohtije, nego ono što je dobro. Zlo nikoga nije usrećilo. Činiti dobro, košta. Na koncu, svi znamo: ono što je vrijedno, košta. Život nije i ne može biti lutrija. Na lutriji se može osvojiti na lak način dobitak, ali taj dobitak ne jamči sigurnu budućnost. Nema sigurne budućnosti niti većih postignuća bez napora i žrtve. Bez toga, sve lako dobiveno lako se i spiska.

Isus je bio jasan u svojim porukama naglašavajući da se život čuva samo ako se troši iz ljubavi za Boga i za ljude. Čuli smo njegove riječi: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Možda ove Isusove riječi mogu zbunjivati. Treba odmah reći kako ovo nije poziv da bismo  mi trebali mrziti svoj život. To bi onda značilo da smo pozvani činiti samoubojstva. Isus ovdje misli na one koji pogrješno ljube svoj život, tj. ljube ga bježeći od svega što je zahtjevno i sve što je teško nastoje prebaciti na leđa drugih. To su oni ljudi koji ljube svoj život izbjegavajući svaki napor i žrtvu, boje se da će im svaki napor oduzeti koji dan života. Misle samo na  komotnosti i na sve ono što im jamči dobar i dug život.

Isus navodi primjer pšeničnog zrna koje, samo ako umre, donosi obilat rod. To je poruka svakom čovjeku: prihvatiti u životu umiranje, jer svatko će od nas jednom umrijeti htio to ili ne htio, prihvatio to ili ne prihvatio. Prihvatiti umiranje znači trošiti svoj život čineći dobro. To je ono što ispunja život. Tu je snaga našeg života i jamstvo budućeg uskrsnuća. Jer ljubav i dobrota ne mogu umrijeti. Tko se ispuni tim vrijednostima nosi u sebi osjećaj vječnosti.

Isus nas na ovaj način poziva na mučeništvo, ne krvlju, nego ljubavlju i služenjem. Jer nije lako živjeti ljubav i služenje! I to je jedan oblik mučeništva, ali to mučeništvo čini život sretnim i ispunjenim. Mučenici su nam trajno nadahnuće. Oni svoj život nisu izgubili nego darovali Bogu za ljude. Taj dar ne može propasti. Bog ga preobražava u vječnost, pojasnio je mons. Križić.

Biskup je homiliju završio pozivom: „Neka i ova dva mučenika, zaštitnika grada i cijele Gacke doline, trajno zagovaraju kod Gospodina narod ovog kraja, da ovdje nikada ne uzmanjka ljudi velikodušnosti i dobrote, ljudi ljubavi i služenja, po kojima će ovaj kraj biti sveto i lijepo mjesto za život svih“.

Na kraju mise župnik mons. Tomislav Šporčić zahvalio je biskupu, svećenicima, poglavarstvu grada i njihovim gostima, pjevačima i svima koju su pridonijeli svečanosti slavlja.