Svečano obilježavanje 30. obljetnice pada Saborskog u agresorske ruke u Domovinskom ratu započelo je okupljanjem ispred Općine za kolonu sjećanja koja je krenula prema spomen-obilježju kod masovne grobnice gdje je održan komemoracijski program.

Nakon molitve odrješenja gospićko-senjski biskup Zdenko Križić predvodio je misu u crkvi Sv. Ivana Nepomuka u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Goranom Antunovićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Gregurićem i vlč. Mariom Kralj župnikom u Generalskom Stolu.

Biskup se u propovijedi osvrnuo na tragične povijesne događaje Saborskog, riječima: „U našoj domovini, a možda i u svijetu, ima malo mjesta koja su doživjela takva dva stradanja u samo pola stoljeća, kao što je Saborsko. Na stranici Wikipedije piše da je mala općina Saborsko u Drugom svjetskom ratu izgubila oko 500 ljudi, uglavnom na Križnom putu. Ako je tada općina brojila 3.500 ljudi, to znači da nije bilo kuće koja nije izgubila barem jednog člana obitelji. Za vrijeme Domovinskog rata 1991. u samom Saborskom živjelo je oko 800 Hrvata, a od tog broja ubijena su 52. Da nisu mnogi na vrijeme pobjegli, pitanje je, bi li itko preživio. Kako je užasna ljudska mržnja koju sam đavao proizvede u srcu čovjeka!

Za razliku od Drugog svjetskog rata, Saborsko je tijekom Domovinskog rata potpuno sravnjeno sa zemljom, a svi stanovnici su protjerani.

Svećenik Đuro Puškarić, u „Zvonima“ 1992. piše: „Četnici i srbovojska toga su dana Saborsko sravnili sa zemljom… Plodovi pomračenog uma jesu: potpuno razoreno mjesto i 53 mrtva stanovnika od 19 do 96 godina, a način na koji su ubijani je jeziv… Razaranjem Saborskog, na tijelu naše nadbiskupije otvorena je još jedna velika rana koju će trebati brižno i dugotrajno liječiti“ (str. 81-82).

Svećenik Mile Pecić iste godine napisao je: „Saborsko ostaje naša duboka rana koja će još dugo krvariti“ (str. 97).

Kako razumjeti da ljudi mogu ubijati druge ljude i na tako jeziv način, a da nisu ništa krivi? Jedina im je „krivnja“ da su rođeni druge vjere i druge nacionalnosti? Da tko nekoga ubije u naletu bijesa kad izgubi kontrolu nad sobom, razumljivo je, događa se i danas. Ali ubijati masovno, ne može činiti čovjek nego samo đavao po čovjeku.

Kad je Juda izdao Isusa, evanđelist piše da je prije u njega ušao Sotona. Ako se čovjek ne boji Boga, onda mu se i savjest lako deformira, pa u njemu djeluju samo sile Zloga.

U današnjem prvom čitanju biblijski pisac piše da su „po naravi glupi svi ljudi koji nisu upoznali Boga“. Pravih nevjernika, zapravo i nema. Oni koji ne vjeruju u Boga vjeruju u neke druge sile koje ih nadilaze i kojih se boji. Koliko je onih koji ne vjeruju u Boga, ali zato stavljaju potkovu ili neki drugi predmet na sebe, na svoj automobil, na svoju kuću, s uvjerenjem da će ih to štititi od zla. Da ne govorimo koliko je onih koji vjeruju u magiju, vračanja, horoskope i druge oblike praznovjerja. To nisu ljudi koji ne mogu otkriti da Bog postoji, nego svjesno ne žele u njega vjerovati. Stoga, i sveti pisac napominje da takvi nemaju opravdanja za svoje odbacivanje Boga. Istina, ima puno i onih koji vjeruju da Bog postoji, ali s njim nemaju nikakve veze. I đavao vjeruje da Bog postoji, ali što ima od toga? Znamo da su se mnogi od onih koji su činili agresiju i ubijali deklarirali kao vjernici i pripadnici određene Crkve, iako nisu bili ni kršteni i s Bogom nisu imali nikakav odnos. Onda im ubijanje ne predstavlja nikakav problem savjesti.

U Evanđelju čuli smo dio Isusovog govora o strahotama svršetka svijeta… Isus napominje, da će oni koji pokušavaju svoj život sačuvati, izgubit ga. To su oni koji misle samo na sebe, koji u životu izbjegavaju žrtve i napore, bore se za komotnost izvlače se od svega što je teško… Neki su sigurno vjerovali kako će uživati život kada druge pobiju i protjeraju, ali znamo da su se prevarili. Život i budućnost ne grade se na ubijanju drugih… I sâm Isus to ističe riječima: „Tko se mača laća, od njega i gine“…  Život se obogaćuje ljubavlju, služenjem, dobrotom, velikodušnošću, žrtvom za druge. Zlo život truje. Isus je svoj život dao za druge i nije se pokajao. Juda je htio svoj život sačuvati na račun drugoga, pa se na kraju objesio.

Možemo postaviti i pitanje: Gdje su oni koji su na ovom prostoru rušili, palili i ubijali? Što su s tim zlom dobili? Isus naprotiv, veli: „Tko svoj život izgubi, on će ga sačuvati“. To je poziv čovjeku da svoj život troši za druge, počevši od svoje obitelji. To je jamstvo ostvarenja života. Pobijeni u Saborskom sretniji su puno od onih koji su ih ubili. Zločinac ne može biti sretan, pa makar imao i dug život. Nekada je dug život ljudima zla istinska Božja kazna.

Draga braćo i sestre! Vi koji se sjećate tih vremena stradanja zasigurno ih uvijek iznova proživljavate i u javi i u snu. Ne može se to izbrisati. Današnji riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, opisuje obilazak stradalih župa nadbiskupije odmah poslije oslobođenja, pa bilježi: „Uspinjemo se prema Ličkoj Jesenici. Zbog magle jedva što vidimo. U Saborskom je toliko gusta da osim ruševine crkve svetog Ivana Nepomuka, gdje smo se nakratko, zaustavili, ne vidimo ništa. Kao da nas je neka viša sila htjela poštedjeti pogleda koji bi nam zadavali samo bol. Ali bol ipak nije bilo moguće izbjeći“ (str 169).

Mogu misliti kakvi su bili vaši osjećaji kada ste prvi puta vidjeli svoja zgarišta i svoje mjesto koje je bilo neprepoznatljivo. Koliko god je bilo boli, bilo je i radosti zbog slobode i rodne grude kojoj se vraćate.

Svećenik Mile Pecić taj povratak Saborčana opisuje ovako: „Subotnjeg dana, 26. kolovoza 1995. spaljeno Saborsko je oživjelo. Saborčani raspršeni diljem svijeta, na ovaj su dan organizirano došli u svoje mjesto, prvi put nakon oslobođenja. Tu su, ne samo preživjeli iz ovog rata, nego i oni koji su morali iza Drugog svjetskog rata tražiti kruh daleko od kuće. Kolona osobnih vozila i autobusa puževim je korakom dolazila iz pravca Ogulina. Na licima su vidljive emocije, suze pomiješane s radošću četiri godine sanjanog povratka. Neki se vide prvi puta nakon četiri godine. Ne vjeruju svojim očima: razorene kuće šute obrasle korovom i dračom. Crkva pretvorena u hrpu kamenja. Nakon okupljanja pred razorenom crkvom procesija kreće prema groblju gdje je pripremljen oltar za Misu na otvorenom. Slavlje predvodi dr. Mile Bogović, generalni vikar nadbiskupije. S okupljenim su narodom i ubijeni Saborčani 1991., na pragovima svojih kuća, njih više od 50. Crkva koja ovdje moli i slavi Boga nad spaljenim selom, nosi u sebi nepobjedivu snagu. Ako je selo u ruševinama, ovi ljudi to nisu: nose u sebi nepokolebljivu vjeru u budućnost.“

Biskup Križić je potom pozvao prisutne: „Draga braćo i sestre, dragi Saborčani! Uvjeren sam da je ta nepokolebljiva vjera u budućnost u vama još uvijek itekako živa. Ako je bila u trenucima užasa, kada ste stajali pred ruševinama svoga sela, nema razloga da danas ne bude samo jača. Zlo je prošlo i odnijelo njegove nositelje. Mislimo na sadašnjost i budućnost.

Ovo je vaša sveta gruda i nemojte je zaboraviti. Saborsko je obnovljeno, ali ovdje mora pobijediti život. Ako ovdje ne pobijedi život, neprijatelj je uspio u svojoj zloj nakani. Neka dragi Bog, uz vašu suradnju, to nikada ne dopusti.

Nemojmo rat zadržavati i čuvati u svom srcu, jer ćemo onda sami sebe istrebljivati živeći u sukobu sa braćom i sestrama. Nemojmo nastaviti rat vrijeđanjima, ogovaranjima ili mržnjom jednih prema drugima, nego gradite bratstvo među vama, jer vas nema puno. Neka u srcima svih vas stoluju Božji darovi mira i radosti i neka te vrijednosti prožmu sve stanovnike mjesta.“