Uvodeći u slavlje biskup Križić je naglasio kako je sakrament pomirenja potreban radi našeg odnosa s Bogom. „Zato i s pomirenjem i vapajem za tim započinjemo svaku euharistiju“. Upozorio je kako to ne smije biti formalnost, jer uvijek je opasnost naviknuti se na grijeh. Isus upozorava i da se lako dođe do toga da se zavoli grijeh, kad kaže da je svjetlo došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu, s naglaskom da nije problem samo u grijehu kao činu, ali je problem ako se zavoli grijeh, a još veći problem je da se na njega naviknemo, a onda ne nosimo osjećaj grešnosti, što onda uvjetuje našu molitvu i naš odnos s Bogom.

U homiliji biskup Križić posebno je ukazao na Pismo koje je papa Ivan Pavao II. uputio svećenicima na Veliki četvrtak 2002. Papa je svjestan činjenice kako kod kršćana, u mnogim zemljama, taj sakrament gubi na vrijednosti, i to ne samo kod vjernika nego i kod samih svećenika. I svi smo mi danas toga svjesni.

No, svjesni smo i činjenice da je čovjek danas sve nesposobniji uočiti grijeh u svom životu, ali zato sve sposobniji da vidi grijehe drugih s kojima živi ili dolazi u kontakt. Danas se sve više govori o „iskustvu grijeha drugih“, o iskustvu da su za sve krivi neki drugi. Tako onda o grijesima drugih mnogi su sposobni govoriti u nedogled, ali kada trebaju ispovjediti svoje grijehe, ne znaju što bi rekli. A često puta kada i kažu neki grijeh odmah ga pokušavaju opravdati, posvijestio je propovjednik.

U Pismu Papa prije svega ističe važnost da sami svećenici više drže do tog sakramenta Božjeg milosrđa, jer „da bi svećenik mogao biti drugima posrednik Božjeg milosrđa nužno je da i sam ima iskustvo Božjeg milosrđa i Božje ljubavi”. Ako to nedostaje onda i samom svećeniku taj sakrament postaje sve nerazumljiviji. Papa pozornost usmjeruje i na svećeničko djelovanje kao ispovjednika i posrednika milosti tog sakramenta.

Nije nam nepoznata činjenica da veliki broj svećenika ne voli ispovijedati, ili to često čine tako površno da u dušama penitenata ta ispovijed ne donosi osjećaj rasterećenosti i olakšanja, a s tim i sve manju želju da se tom sakramentu uskoro vrate, ustvrdio je biskup Križić, te posvijestio kako su svećenici u ispovjedaonici za ljude Božji posrednici. „Mi, svećenici, jesmo grešni i slabi ljudi, ali u ispovjedaonici mi smo ljudima znak božanskoga. Kako je strašno ako taj znak profaniramo, tj. ako naše ponašanje bude takvo da Božju sliku unakazimo u očima ljudi“.

Biskup je rekao da su Papi dobro poznate i sve svećeničke poteškoće kada je u pitanju sakrament ispovijedi. Te poteškoće nekada mogu biti uzrokovane stanjem u kojem vjernici posvećuju premalo pozornosti tom sakramentu, „a čak i kada pristupaju čine to na površan način“. Papa nabraja: neki dolaze na ispovijed a da čak nemaju niti jasnu ideju što oni žele; neki opet dolaze samo zbog toga jer žele da ih netko sasluša; drugi dolaze samo zato jer trebaju neki savjet; neki iz psihološke potrebe da se oslobode teškog tereta osjećaja krivnje.

„Mnogi, međutim, osjećaju stvarnu potrebu da ponovno uspostave odnos s Bogom, ali se ispovijedaju bez dovoljno svijesti o obavezama koje iz tog čina proizlaze, ili uz tek skromni ispit savjesti zbog površnog odgoja o zahtjevima moralnog života nadahnutog evanđeljem“.

Biskup Križić također je istaknuo da Papa stavlja toliki naglasak na ulogu svećenika u tom sakramentu da se ima dojam kako ima jednaku težinu kao i Božja uloga. Jer, zbilja, „svećenik tu može biti objava Božje dobrote i milosrđa, ali i zapreka da penitent te Božje atribute doživi“.

Ispovjedaonica je mjesto u kojem je čovjek posebno otvoren da sluša i raspoloživ da prima, zato je to mjesto posebno prikladno za navještaj. Zato svećenik mora biti pozoran da te prilike olako ne propusti koliko god je nekada jako teško zbog gužvi i nedostatka vremena. Svakako se treba držati jednog pravila koje obvezuje: svećenik se u ispovjedaonici ne smije ponašati kao neki strogi sudac koji prijeti, kritizira ili se snebiva, jer tako može samo osobu obeshrabriti, i što je još gore, dovesti je da doživi Boga kao onog koji ulijeva strah i ne pokazuje razumijevanje i ljubav, rekao je propovjednik, te podsjetio kako se Isus prema Zakeju, čovjeku nimalo uzorna života, odnosi kao prema prijatelju. „Nema nikakve riječi ukora, prijetnje i slično. Obraća mu se kao nekom starom znancu i dolazi u njegovu kuću kao prijatelj. Ta Božja pedagogija je promijenila život ovog čovjeka. To je pedagogija kojom se mora služiti svaki ispovjednik“.

Biskup se osvrnuo i na problem strogosti ispovjednika, ali i pretjerane popustljivosti koja se događa iz neke samilosti ili simpatije, ili iz straha da osobu ne optereti, umanjuje težinu njezinih grijeha ili neke grijehe definira kao da nisu ništa. Upozorio je kako to može posve zbuniti osobu. Stoga, se osobi uvijek mora reći istina, ali sa svom blagošću i ljubavlju.  Spomenuo je i kako Papa ističe važnost da svećenik posuvremenjuje svoju teološku izobrazbu, da bude upoznat sa stavovima Crkve, osobito u pogledu „novih etičkih izazova“. U tom je kontekstu biskup Križić ustvrdio kako zato služe susreti permanentne izobrazbe poput ovoga kolokvija.

Zbog svega navedenog jasno se vidi kako je ovaj sakrament zahtjevan i težak za svećenike, ali se ne smije zaboraviti kako je on preveliki znak Božjeg povjerenja u svećenike jer ih daje narodu kao znak svoje prisutnosti i svoga djelovanja. Zato moramo biti pažljivi da opravdamo Božja očekivanja i ne postanemo Božje razočaranje s obzirom na svjedočenje drugima njegova lica ljubavi i milosrđa, zaključio je biskup Križić.

Nakon popričesne molitve, riječ zahvale predvoditelju euharistijskoga slavlja uputio je biskup Huzjak, predsjednik Vijeća HBK za kler. Pjevanje su animirali zagrebački bogoslovi.