Suslavili su kancelar i tajnik Mišel Grgurić, župnik o. Anto Knežević, župni vikar o. Marko Maglić i umirovljeni svećenik Tomislav Šporčić. Posluživao je bogoslov Marko Butković s ministrantima.

U parku kraj katedrale, uz zapaljen oganj, počela je Služba svjetla. Nakon blagoslova ognja upaljena je uskrsna svijeća koju je svećenik u procesiji unio u mračnu katedralu pjevajući tri puta „Svjetlo Kristovo“, a svijetlo se širilo i pojačavalo paljenjem svijeća vjernika.

Slijedila su čitanja. Biskup Križić počeo je propovijed tumačeći evanđeoski odlomak iz svetog Evanđelja po Mateju koji smo čuli s naglaskom: „Uskrsnu i ide pred vama u Galileju.“

Dalje u u propovijedi rekao: Žene dolaze na Isusov grob plačući, kao što dolazimo svi mi na svježe grobove voljenih osoba. To uvijek ispunja nekom malom utjehom, ali daleko više bolom i tjeskobom. Grob nije mjesto na kojem se napajamo radošću. Grob, odnosno smrt, po sebi uvijek zrači nekom tamom, nekim beznađem, a zato i strahom.

Međutim, ovim ženama, koje su s tugom i žalošću došle pred Isusov grob, stvarnost je ubrzo postalo drukčija, jer na grobu doživljavaju neočekivano iznenađenje: uz grob, umjesto tame, vide svijetlo i blještavilo. Susreću anđela koji im naviješta Isusovo uskrsnuća. One još nisu svjesne o čemu se radi. Uplašene su, ali evanđelist napominje da je uz strah u njima prisutna i tajanstvena radost. Došle su grobu s tugom i suzama, a grob im podari radost i svijetlo. Grob njima više ne zrači tamom, nego mjesto koje objavljuje i naviješta život. Događaj Isusova uskrsnuća mijenja cijelu stvarnost života njegovih učenika. Oni su Isusa, za vrijeme njegove muke, napustili. Iz straha su ga odustali slijediti. Evanđelisti posebno ističu taj žalosni detalj da su svi učenici Isusa ostavili i pobjegli. Gledali su jedino u toj drami spasiti sami sebe. Isus ostaje sam i sam ide ususret strahoti križa.

Najstariji evanđelist, Marko, u svom evanđelju služi se glagolom ‘ostaviti’, u odnosu na učenike, u pozitivnijem smislu. Na početku poziva prvih učenika evanđelist ističe da ‘učenici odmah ostaviše mreže i pođoše za njim’. (1,18). Ostavljaju svoj posao, izvor svoje egzistencije i polaze za Isusom. Ostavljaju svoju obitelj, svoj zavičaj, kuće, polja, barke i polaze za Isusom u nepoznato. Petar je kasnije, u ime svih ostalih, Isusu rekao: ‘Mi smo ostavili sve i pošli za tobom.’ (10,28). Diskretno očekuju da to Isus nagradi. Izgleda da su učenici ostavili sve, ali nisu ostavili sebe, odnosno, svoje egoistične interese. Ostavili su sve, ali s kalkulacijama da dobiju puno više nego su ostavili. Istina, to ‘više’ sam Isus im je obećao, ali ne na način na koji su oni očekivali. Zato u njima raste neki oblik nezadovoljstva. Zato sada, u trenutku opasnosti, oni lako ostavljaju Isusa. Čini im se da se više ne isplati za njega riskirati. Pozvani su da budu s njim, ali ga oni sada napuštaju. Evo što je čovjek u svojoj slabosti! Isus je unaprijed navijestio da će se na početku njegove muke učenici raspršiti i njega ostaviti samog, ali u isto vrijeme dok im je govorio da će ga ostaviti, on im već navješćuje novi sastanak: ‘Kada uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.’ (Mk 14,27).

Ženama, koje su prve našle prazni grob, anđeo daje nalog da baš to prenesu učenicima: ‘Pođite žurno i recite učenicima njegovim: uskrsnuo je od mrtvih, i eto, pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti, kako vam je rekao.’

Vidimo kako je napuštanje od učenika Isus prevladao svojom milošću koja će se objaviti poslije uskrsnuća kada će on uglaviti s njima novi susret i uputiti im novi poziv. Učenici su napustili Isusa, ali Isus nije nikada napustio učenike. Učenici su izdali Isusa, ali Isus neće njih. Oni su se pokazali nevjernima, ali Isus to neće biti nikada. Isus, ne samo da je uvijek uz svoje učenike, nego uvijek ide ispred njih. On ih kao pastir ne goni, nego vodi. On je naprijed, izlaže se riziku, on krči put. Poziva učenike da ga slijede, neka se ne boje gledati naprijed i ostati u prošlosti, u nekim svojim porazima i ranama. Poslije uskrsnuća šalje ih da idu po svem svijetu i naviještaju istinu njegova i našeg uskrsnuća, istinu novog života koji Bog nudi onima koji ga ljube. Šaljući svoje učenike, ne šalje ih naslijepo, nego im daje jamstvo svoje blizine i zaštite: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.’ (28,20). Jamči im da nikada neće biti sami i ostavljeni. Tim zadnjim Isusovim riječima evanđelist Matej završava svoje evanđelje. Isus ide pred svojim učenicima, ali i oni moraju ići s njim i za njim. ‘Ići’ je u biti njihova poslanja. Isusova zapovijed njima glasi. ‘Idite po svem svijetu.’ (Mk 16,15). Nakon ovoga slijedi jamstvo: ‘Ja sam s vama.’

Isus s ovim želi naglasiti da je on s onima koji idu, koji se bore, koji se ne predaju bez obzira kakve okolnosti bile. Najgore je kada čovjek stane na svom putu, kada se pred poteškoćama preda, kada se uvjeri da nema izlaza i počne životariti umjesto živjeti. Kada se dođe u ovakvo stanje, život postaje mučan, a nezadovoljstvo pomalo ovlada osobom.

U odlomku iz Knjige Izlaska, koji smo čuli u drugom čitanju, govori se o izlasku naroda iz egipatskog sužanjstva. Narod je na tom putu imao puno poteškoća i kriza, te bio u nekoj trajnoj napasti da odustane od puta i vrati se natrag u ropstvo. Pred svakom i najmanjom poteškoćom, narod bi počeo kukati i gledati na poteškoću kao nepremostivu. Istina, poteškoće se i najčešće doimaju takve kada se ne računa s Bogom, kada se sve pouzdanje stavlja u vlastite snage. Kada se osoba preda pred životnim poteškoćama i prestane se boriti, situacija postaje samo gora. Tada maha uzima nezadovoljstvo, rastu prepirke i svađe sa svima oko sebe, a gunđanje i kritiziranje postaju kruh svagdašnji. To je pražnjenje životom. A što je još gore: takav život iscrpljuje i opterećuje sve druge s kojima takva osoba živi.

Kada se Mojsije tuži Bogu jer ne zna kako na kraj sa nezadovoljnim i buntovnim narodom, Bog mu daje jednostavan odgovor. Čitamo: ‘Reče Gospodin Mojsiju: Zašto vičeš k meni? Reci Izraelcima da krenu na put.’ (Iz 14,15). To je rješenje svih problema. To je najbolji lijek da se oslobode nezadovoljstva, prigovaranja i gunđanja. Nema ništa gore nego stati u svom životnom hodu. Stati, u smislu da se prestaneš boriti, da ne poduzimaš ništa da se problemi riješe. Ništa gore nego kada se neke poteškoće proglase nepremostivima, kada se neke zapreke, često i male, proglase nerješivim. Tada se život pretvara u kukanje. Bog nas poziva da imamo veće povjerenje u njega, da se nikada ne predamo, jer za Boga nema nerješivih situacija. ‘Ne bojte se!’, bili su česti pozivi učenicima kada su upadali u kakve životne drame.

Braćo i sestre! Vjera u Boga čovjeku ne dopušta predaju. Bog ima rješenje za sve situacije u životu. Ako to ne vjerujemo potonut ćemo u nekom beznađu. U životu moramo računati s poteškoćama i životnim tamama. Nije moguće to izbjeći. Život je na zemlji takav! Vjera nam nije jamstvo zaštite od svih poteškoća. Vjera nam je svijetlo i snaga u poteškoćama. Jamstvo da se poteškoće mogu pobijediti.

Slušali smo u prvom čitanju retke iz Knjige Postanka o stvaranju svijeta. Veli se da je zemlja bila prazna i pusta i da ju je tama prekrivala. Čovjek nije predviđen živjeti u tami, zato Bog prije stvaranja čovjeka, stvara nebeska svjetlila. Čovjek je pozvan da živi u svijetlu ljubavi i dobrote. Tamu proizvode zla djela čovjeka. Ta ljudska tama dosegnula je svoj vrhunac u razapinjanju Sina Božjega.  Kada vojnici, ili kako ih evanđelisti zovu, ‘svjetina’, dolaze uhvatiti Isusa, Isus im veli: ‘Ovo je vaš čas i vlast tame.’ (Lk 22,53). Ta je tama bila posebno gusta u zadnjim satima Isusova života dok je visio na križu. Ta tama prethodi novom stvaranju, novom životu koji je darovan čovjeku po Isusovom uskrsnuću. To je tama iz koje se ponovno, kao u momentu stvaranja, čuje jaki Božji glas: ‘Neka bude svijetlost!’“

Biskup je propovijed završio radosnom tvrdnjom: „Svjetlost će zasjati iz Isusova praznog groba u kojem je život pobijedio smrt. Ta svjetlost je uskrsli Isus. Uskrs je blagdan svijetla. Zato i liturgija uskrsnog bdijenja počinje sa slavljem svijetla. Uskrs svjedoči da tama u našem životu neće nikada prevladati dok se vežemo za onoga koji je Svijetlo, koji je pobijedio smrt i tamu. Neka nas On, Svijetlo, trajno prati na našem životnom putu i dovede u domovinu vječnog svijetla što je i cilj našeg ovozemaljskog putovanja.“

Nakon propovijedi biskup je blagoslovio vodu za krštenje, njome poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavio euharistijsko slavlje. Na kraju je blagoslovio hranu koju su vjernici donijeli na blagoslov te svima, posebno bolesnima i nemoćnima zaželio sretan i blagoslovljen Uskrs.

Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.