Koncelebrirali su domaći župnik fra Ivan Šimunac, kancelar i biskupov tajnik vlč. Mišel Grgurić, fra Marko Đerek, župni vikar i fra Ivan Marija Đuzel, franjevac iz Karina.

Biskupa Križića dio vjernika je dočekao na ulazu u selo te je od tuda, u kočiji, prevezen do župne crkve gdje ga je dočekalo mnoštvo vjernika.

U homiliji biskup Križić rekao je da „Crkva danas zajedno slavi dva velika sveca koji su bili najjači stupovi prve Crkve. Petar je Isusov učenik od početka, i među prvima od Isusa pozvan. Pavao nije poznavao povijesnog Isusa. Njemu se objavio uskrsli Isus nakon svog Uzašašća, u vremenu kada je Pavao na veliko progonio Isusove učenike i prve kršćane. Zajedničko im je to što su i jedan i drugi imali duboko iskustvo Isusove blizine i njegove pomoći, i s druge strane što su i jedan i drugi za Isusa puno propatili i završili mučeničkom smrću.“

Biskup je zatim protumačio kako u prvom čitanju Djela apostolska govore o progonu kršćana koje su započele židovske vlasti te kako je ubijen prvi apostol: sveti Jakov, brat Ivana apostola. Herod vidi da je mnogima drago što on tako postupa s Isusovim učenicima, i ohrabren tim on se usmjerio na Petra kao prvaka apostolskog te ga stavlja u tamnicu okovana s dvojim verigama i s najsigurnijom mogućom stražom. Iz toga se iščitava da je i sam Herod vjerovao da Isusovi učenici imaju neke nadljudske moći.

„Vidimo kako čovjek, bez obzira na moć koju ima, ne može odlučivati o svemu. Božja je moć ona koja odlučuje. Ovdje je istaknut još jedan važan detalj: Crkva moli za Petra koji se nalazi okovan u tamnici. Pisac Djela apostolskih želi naglasiti da je snaga molitve ona koja je Petra oslobodila iz tamnice.

Ta istina će se potvrđivati kroz cijelu povijest Crkve: molitva je činila mnoga čuda u životu vjernika i svjedočanstva bezbrojnih svetaca to potvrđuju. Bog odgovara na molitvu Crkve. Intervenira i izbavlja Petra iz tamnice bez ikakva problema. Uzalud su sva ljudska osiguranja.

Ista Djela apostolska, na drugom mjestu, govore kako se i Pavlu dogodilo nešto slično. I on je u tamnici sa jednim bratom kršćaninom koji se zvao Sila. Osiguranje tamnice je bilo, ljudski govoreći, 100%. Pavlu i Sili su u tamnici vezane ruke, ali i noge i to privezane za velike klade. Za razliku od drugih zatvorenika koji su bili s njima, za njih je osiguranje posebno. No Pavao i Sila u tamnici pjevaju i slave Boga tako da su se drugi uznici čudom čudili. Bilo bi im puno normalnije da oni plaču. Njihova molitva čini čuda. Bog je intervenirao. Nisu oni molili da bi Bog na neki čudesan način intervenirao i njih spasio, oni su molili zato što su osjećali i u tamnici Isusovu blizinu, tako da je njihova molitva bila posve spontana. Pavao je oslobođen iz tamnice, ali njegove patnje s ovim nisu završile. Međutim, Pavao kao da uživa u tim patnjama koje podnosi za Isusa. Sam tvrdi da nalazi radost u patnjama za Isusa (Kol 1,24), jer osjeća da postaje sličniji Isusu. Čini mu se i uvjeren je da kada ima patnje da mu je Isus još bliži i prema njemu još delikatniji.

Pavlu je draža ta Isusova blizina i za nju bi prihvatio sve moguće patnje. On uvijek iznova svjedoči o iskustvu svojih patnji, ali uvijek naglašavajući: ‘Gospodin je bio sa mnom, on me krijepio’ (2Tim 4,17). ‘Sve mogu u onome koji mi daje snagu’ (Fil 4,12). Pavao ima tako jako iskustvo Isusove blizine pa će čak reći da ne živi više on nego da živi Krist u njemu. On vidi svoj život kao Kristov život u sebi. Bog svoga prijatelja nikada neće napustiti, napose ne u patnji. Isus je imao iskustvo patnje i dobro zna kako je čovjeku koji pati. Zato ne može biti indiferentan na ljudsku patnju“, istaknuo je biskup Križić.

Biskup Križić nadalje je istaknuo kako i Petar i Pavao nisu uvijek bili vjerni. Petar je zatajio Isusa. Kleo se, i to ne jedanput, da nije Isusov učenik i da Isusa uopće ne pozna. Pavao je bio veliki progonitelj Isusovih učenika. Prvi kršćani su ga se posebno bojali. Pa i nakon što se obratio, trebalo je dosta vremena da bi kršćani zadobili povjerenje u njega. Međutim, ono što upada u oči jest da ni jednom ni drugom Isus te njihove negativnosti poslije nikada nije predbacio. Isus je prebrisao njihovu prošlost. Ono što njega zanima jest samo njihova sadašnjost.

„Naš je Bog takav. Kada čovjek promijeni život na bolje Bog se ne sjeća njegove prošlosti. Često puta je puno teže ljudima samim zaboraviti svoju prošlost, odnosno osloboditi se neke svoje mučne prošlosti. Ima puno onih koji su imali dosta nesređenu prošlost pa se vratili uzornom kršćanskom životu, da bi onda kada im se dogodi neka patnja odmah pomisle da ih to Bog kažnjava zbog njihove grešne prošlosti. Ovo je posve krivo poimanje. U prispodobi o Rasipnom sinu, u kojoj je u liku oca Isus prikazao lik Boga, nema nikakvog prigovora rasipniku za sve zlo što je učinio. Bog se raduje što on želi započeti novi život. U toj radosti Bogu nije više važna prošlost. On gleda osobu kakva je sada i što ona želi postati u budućnosti. Svi mi, poput Petra i Pavla, imamo svoje izdaje i zataje Boga, ali se Bog raduje kada vidi da nam je zbog toga žao i da želimo biti bolji.

Petar je nad svojom zatajom zaplakao, a Pavao je nakon susreta sa Isusom zavapio: ‘Što želiš da činim Gospodine?’, i na taj način pokazao spremnost da svoj život radikalno promijeni. Sve ono od prije Isusu više nije problem.

Ti grijesi prošlosti su doprinijeli da u njima još više poraste ljubav prema Isusu jer su imali veliko iskustvo Isusove ljubavi i njegova milosrđa.

Apostol Pavao poziva kršćane da ga nasljeduju kao što on nasljeduje Isusa. Mogao im je reći: ‘Ono što ste od mene naučili i primili, što ste od mene čuli i na meni vidjeli, to nastavite činiti, pa će Bog izvor radosti i mira biti s vama’ (Fil 4,9).

Toliko se radovao kada je u kršćanima vidio stamenu vjeru, kada je vidio s kakvom ljubavlju ljube Isusa. Petar poručuje prvim kršćanima da Isusa štuju u svojim srcima (1Pt 3,15), tj. da kršćani budu kristonosci, da nose Isusa u svojim srcima. Jer to je i najveće Isusova želja koju je izrekao svome Ocu u svojoj molitvi prije muke: ‘da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio i ja u njima’.

Ovo je braćo i sestre i želja ove dvojice velikih Isusovih učenika za svakoga od nas: da u svom srcu nosimo Isusovu ljubav i da po toj ljubavi možemo biti svagdje prepoznati kao Isusovi učenici“, zaključio je homiliju biskup Križić.

Na kraju misnog slavlja župnik Šimunac zahvalio je biskupu Križiću što je pohodio ovu malu župnu zajednicu i uputio pastirsku riječ ohrabrenja. Biskup Križić iskazao je radost zbog mogućnosti sudjelovanja na misnom slavlju u Rudopolju od kuda su 1941. protjerani Hrvati i župna crkva uništena. Zahvalio je okupljenim vjernicima što, unatoč tome što danas žive diljem Hrvatske, nisu zaboravili svoje korijene i što se okupljaju svake godine na zemlji svojih djedova. Poželio im je da uvijek u sebi nose ponos svoga rudopoljskog porijekla i da načinom života svjedoče pripadnost Kristovoj Crkvi i svojim ličkim korijenima. Nakon misnog slavlja biskup Križić zadržao se u blizini crkve na prigodnom domjenku i druženju s vjernicima.