Kakvu biskupiju, kakvu mjesnu Crkvu predajete Vašem nasljedniku mons. Boži Radošu?

Biskup Mrzljak: Predajem mu jednu, rekao bih, prilično dobru biskupiju, i dosta veliku. Varaždinska biskupija je četvrta po broju vjernika u Hrvatskoj. Prva je Zagrebačka, zatim Splitsko-makarska, pa Đakovačko-osječka i onda Varaždinska, koja je veća od, recimo, Zadarske ili Riječke, prema broju vjernika. Biskupija je to koja ima prilično lijepi broj svećenika, i to dobrih svećenika, mlađih, tako da s te strane neće imati nekih velikih briga, a na njemu je da sada polako organizira pastoral prema možda nekim razmišljanjima koja će on kao mlađi čovjek donijeti. Uvijek mladi ljudi imaju neke nove ideje i vjerujem da će on onda itekako osjetiti tu potrebu da djeluje na jedan možda novi način. No, neće se tu nešto bitno mijenjati; zna se što biskup treba činiti. Mislim da je mons. Radoš to ozbiljno prihvatio i razmišlja o tome. Osim toga, on je živio dugo u Hrvatskoj, mada je sada bio u Rimu tri godine, ali dobro poznaje i kler. Neki svećenici iz Varaždinske biskupije bili su zajedno s njime u Zavodu sv. Jeronima, tako da se on poznaje s nekima, premda dolazi u, rekao bih, relativno dosta nepoznatu biskupiju, ali mnoge ljude i krajeve on poznaje. Dakle, ostavljam biskupiju koju je počeo graditi biskup Marko Culej, ja sam kroz 12 i pol godina nastavio i vjerujem da će on to dobro činiti u narednom razdoblju.

Kad kažete četvrta po veličini biskupija, koliki je to broj župa, svećenika, vjernika?

Biskup Mrzljak: To je 105 župa i oko 360.000 vjernika, nažalost, jer kad je biskupija osnovana bilo je negdje oko 380.000 vjernika, ali upravo to iseljavanje, posebno iz Podravine, itekako se osjeća. Kada župnici daju izvješća o protekloj godini, obično svake godine bude po tisuću manje rođenih nego umrlih. Kroz 20 godina to je 20 tisuća, dakle to je čista računica. Imamo, hvala Bogu, dosta klera, koji su u biskupiji, u zajedničkim službama Zagrebačke crkvene pokrajine, i koji su u inozemstvu – imamo dvojicu u Kanadi, dvojicu u Švedskoj, trojicu u Njemačkoj, čak smo dvojicu „posudili“ našim biskupijama u Hrvatskoj, tako da imamo oko 150 inkardiniranih svećenika, od toga je dvadesetak sada već u mirovini, zajedno sa mnom. To je lijepi broj svećenika. Doduše to je sad moja generacija koja je bila vrlo brojna, a koja sada odlazi u mirovinu. Dvojica ili trojica mojih kolega još su ostali u pastoralu jer su još dobroga zdravlja pa će nastaviti službu župnika dok ih novi biskup možda pošalje u mirovinu, ili ako bi oni to tražili. Jedan moj kolega je još stariji od mene, ali osjeća se dobro i ja sam ga ostavio na župi. Ali, i mi u mirovini ostajemo na raspolaganju novom biskupu i pomagat ćemo koliko nam bude zdravlje dopuštalo.

Varaždinska biskupija ima i različite redovničke zajednice, a specifična je i po euharistijskom svetištu koje nitko drugi u Hrvatskoj nema.

Biskup Mrzljak: Da to je rijetkost i u svijetu. Dakle, to je euharistijsko proštenište Ludbreg koje godišnje pohode mnogi hodočasnici, ne samo kada je glavno proštenje Svete nedjelje početkom rujna nego i u mnogima drugim prigodama. Vjernici dolaze ili na izlete ili u tijeku različitih putovanja. Osim toga u Ludbregu smo izgradili pastoralni centar koji može primiti oko četrdeset osoba i malo-pomalo taj pastoralni centar je sve više u funkciji, za različite susrete, bračne susrete i razne druge grupe koje žele biti dva-tri dana tamo zajedno, mladi, vjeroučitelji, svećenici na duhovnim vježbama. Svake godine mi, svećenici, imamo tamo duhovne vježbe u jednom turnusu, a vjerujem da će toga u budućnosti biti možda i više. Ludbreg je mjesto koje je prometno povezano, mislim da ono zaista postaje ono što oni sami za sebe govore da su „centar svijeta“. No, možemo zaista reći da su centar Varaždinske biskupije, duhovni centar, duhovna oaza, koju treba dalje promovirati, da bude na duhovnu korist ne samo Varaždinske biskupije nego i mnogih drugih koji će tamo dolaziti.

Smijemo li reći koje su duhovne točke, žarišta biskupije? Svaka je župa mali centar svijeta za sebe, međutim imamo i marijanska svetišta, imamo i omiljene svece u biskupiji… Što biste izdvojili kao duhovna žarišta?

Biskup Mrzljak: Svakako imamo i druge centre, posebno marijanska svetišta kao što su Molve u Podravini koje okuplja ne samo na svetkovinu Velike Gospe ili na Marijine blagdane, nego koje je poznato okupljalište mladih; tamo je započeo poznati Marijafest i još uvijek se mladi okupljaju svake godine. Rado sam tamo dolazio upravo kad se mladi okupljaju. Imamo i druga marijanska svetišta – Sveta Marija u Međimurju, u Bednji, Biškupec kraj Varaždina i mnoga druga Marijina svetišta koja okupljaju ljudi posebno za Veliku Gospu koja sigurno, nakon Božića, okuplja najveći broj ljudi. Ljudima su draga marijanska svetišta i zato mi je drago da se okupljaju i da mogu ponekad, mijenjajući se, biti na jednom ili drugom marijanskom proštenju za Veliku Gospu ili za neki drugi Marijin blagdan.

Katedrala u Varaždinu također je Gospina, ali biskupija osim Blažene Djevice Marije ima i svoje svece zaštitnike Hrvate.

Biskup Mrzljak: Ne smijem zaboraviti reći da je zapravo najveća marijanska crkva upravo katedrala koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. A zaštitnici naše biskupije su sveti Marko Križevčanin i suzaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Blaženi Marko Križevčanin je sada zaštitnik i nove Bjelovarsko-križevačke biskupije i mi sada čekamo da bude proglašen svetim blaženi Alojzije Stepinac da bi on mogao biti jedini zaštitnik, ali kao blaženik to još uvijek ne može. I zato čekamo i taj trenutak da bude proglašen svetim pa da onda njega proglasimo glavnim zaštitnikom. A imamo i razloga za to jer on je svoje mučeništvo kroz pet godina proveo na području Varaždinske biskupije, u zatvoru u Lepoglavi. Tamo je jedna kapela njemu posvećena, u koju rado zalazim upravo slaveći euharistiju za zatvorenike koji su danas tamo i kojih se okupi lijepi broj. Blaženi Alojzije Stepinac uvijek im je stanovito nadahnuće kada treba trpjeti. Dakako, oni su u kaznionici s nekim razlogom, a blaženi Stepinac bio je potpuno nevin, ali je bio dio te populacije u zatvoru u Lepoglavi. Bl. Stepinac je osoba koju posebno volimo i želimo njegov zagovor za cijelu našu biskupiju.

Oče biskupe, Vi ste među hrvatskim biskupima definitivno povlašteni jer ste odrastali uz blaženika odnosno sveca, pa je ovo prilika kad spominjemo Alojzija Stepinca da pođemo na početak vašeg života u 1944. godinu u Vukovar, odnosno odrastanje kroz Krašić. Jeste li saznali što se zapravo dogodilo vašem ocu? Jer, ipak već čim ste rođeni krenule su nevolje, 44. odnosno 45.?

Biskup Mrzljak: Moji roditelji su rodom iz Krašića, i mama i tata, ali tata je bio državni službenik za vrijeme NDH i njega je država premještala kao općinskog službenika, on je bio na službi u Vukovaru i 12. travnja 1945. kada su ušli takozvani oslobodioci, onda su nas oslobodili naših roditelja. Ja sam tada imao tek godinu i par mjeseci, dakako da se ne sjećam kako je to bilo. Ali, tamo su ga odveli i nikad nismo saznali kamo i gdje. Ali, sigurno je da su mnogi znali i da mnogi i danas znaju. To je tragedija čovjeka, da izvršitelji i svjedoci ne žele priznati zločin i da ne žele otkriti gdje su oni pokopani. Oni su stalno govori „da su nestali“. A ja sam napisao svojevrsno pismo ocu u kojem kažem da oni nisu mogli nestati, čovjek ne može nestati, mora negdje biti. To je tragični događaj kojega se svake godine 12. travnja prisjetim u Vukovaru misom koju slavim ne samo za njega nego za mnoge druge. Okupljaju se mnogi, i Nijemci i Mađari, koji su također ostali bez roditelja ili na drugi su neki stradali. Ali, taj događaj što je dalje u prošlosti nekako je možda i previše zaboravljen, a ja bih upravo tu gledao taj zločini komunizma koji je desetljećima nakon toga bio stroga tajna o kojoj se nije smelo govoriti. Niti sam ja kao dijete shvatio svu težinu toga i tog komunističkog sustava. Kada sam vidio kako blaženi Alojzije Stepinac govori o tom velikom zločinu komunizma koji se širi iz Rusije prema Hrvatskoj, mislio sam u čemu je zapravo taj zločin tako velik. Sada nakon puno godina sigurno da mogu vidjeti upravo taj zločin komunističkog sustava koji je ubijao ne samo ljude nego je zapravo ubijao dušu čovjeka, ubijao je našu memoriju, jednostavno je želio da mi to zaboravimo. A pitanje je kako čovjek može to zaboraviti, kako mogu zaboraviti svojega oca, svoje roditelje? Ali mnogi su na taj način stradali. Ja sam tada imao godinu i nešto mjeseci, mama je bila drugom stanju sa sestrom, koja se rodila u devetom mjesecu, mi smo odmah otišli u Krašić. Tamo su bili naši ujaci, stričevi, dakle braća tatina i braća mamina, koji su nas prihvatili. Tamo smo proživjeli, ja bih rekao, prilično sretno djetinjstvo u siromaštvu kakvo je tada bilo. Ali, bilo nam je lijepo, bili smo prihvaćeni s ljubavlju. Jednostavno nam je ostalo u svijesti – oca nema, imam samo mamu, ali imam stričeve i ujake koji se brinu za nas tako da smo proživjeli djetinjstvo na jedan poseban način, ali ne samo ja nego mnogi drugi koje sam tada upoznao, ali i mnogi drugi koje sam kasnije upoznao i koji su doživjeli sličnu sudbinu poput moje.

Jeste li ikada, možda u odrasloj dobi, osjetili ljutnju prema tome što ne znate gdje vam je otac završio, što oni koji su počinili zločin nikada nisu kažnjeni i što ste zapravo nemoćni, uime pravde ne možete baš ništa učiniti?

Biskup Mrzljak: To nije bila ljutnja, nego više žalost. Žalost, zašto su ljudi zli? Zašto ljudi kada učine neko zlo, to ne priznaju! Svaki čovjek može pogriješiti, svi mi moramo priznati nekakve svoje grijehe, nešto što smo učinili da možda nije bilo dobro. Ali ubiti ljude – i to ne samo jednoga nego ubijati narod? I danas vidimo takve kontroverze u ovom društvu, dakle nakon 70 i koliko godina još uvijek postoje oni koji dobro znaju i zna se tko je to sve naredio, zna se tko je to sve činio… I sigurno smo onda ljuti na to. Ali, s druge strane, želimo doznati istinu, ne zato da bih se ja sada želio osvetiti, da bih morao nešto činiti nekome ili da bih priželjkivao sada da on pati, trpi, da ga neko muči… Nego hajdemo vidjeti što je to bilo, zašto se to dogodilo, koji su razlozi tome, i idemo to staviti sada na svoje mjesto u povijesti. Pa da možemo onda neopterećeni ići dalje, a priznati zločinačke sustave i nacizam i fašizam i komunizam kao što nam je to tako lijepo rekao sveti papa Ivan Pavao II.

Često ste nam bili sugovornik o bl. Alojziju Stepincu, jer Vas s njim vežu obiteljske veze. I drago nam je što u Vama imamo svjedoka o njegovoj svetosti iz prve ruke. Možete li nam kratko pojasniti te odnose s blaženikom po krvnom srodstvu i po kumstvu?

Biskup Mrzljak: Moja baka Josipa Stepinac koja se udala za Juru Mrzljaka, je njegova sestra i bili su dosta bliski. Moj otac je bio prvorođenac iz njezinoga braka. Tako da smo mi uvijek u kući govorili za blaženoga Alojzija „vujac“, po domaći je to bilo ujak. No, kada se 5. prosinca 1951. pročulo, župnik je javio mojoj baki – dolazi brat, onda smo se mi malo iznenadili. Bilo je to uoči Nikolinja kada je moj stric glumio sv. Nikolu pa išao po selu i dijelio djeci bombone. Lanci su zvonili i mi smo djeca malo bili u strahu i odjedanput – evo njega doma brzo, otjerala ga je milicija. I onda smo čuli – dolazi iz zatvora iz Lepoglave. I ujutro smo išli na zornicu rano i tada smo ga prvi put vidjeli u Krašiću. Iako, meni su rekli da sam ja bio prije kod njega, negdje kad sam imao tri godine, 1946., kad me jedna teta vodila tamo. On je dakako suosjećao sa svim žrtvama, a posebno u njegovoj obitelji. No, ja se toga ne sjećam. Ali, ovoga se događaja dobro sjećam jer tada sam već još malo pa išao u školu. Ujutro smo bili na misi. A tada nije bilo koncelebracije kao danas. Nego je najprije župnik služio misu, to je bila zornica u adventu, u 6 sati. Ljudi su pjevali, misa je bila na latinskom jeziku, ali nitko nije otišao doma, jer smo znali – evo sad će imati misu vujac. Tako da smo ostali na toj misi, a narod je pjevao lijepe adventske pjesme. U meni se uvijek probude osjećaji kada se sjetim toga događaja i kako se on morao osjećati kada je nakon svega toga, nakon Lepoglave, došao u Krašić, u kućni pritvor, što meni tada nije bilo nikako jasno. Kakav je to pritvor, pa tu je, normalno hoda po selu, doduše ide straža za njim s puškom, ali može se šetati, tako da tek danas čovjek može razumjeti kakav je to bio zatvor. Zapravo svi smo mi tada bili u zatvoru, cijeli Krašić je bio svojevrsni zatvor gdje su stražari bili s puškama i mi smo mogli k njemu doći koji smo od tamo, ali oni bi prepoznali uvijek nekog stranca, dakako da taj nije mogao k njemu.

Evo, tako je počeo taj život kroz tih osam godina koliko sam ja išao u školu u Krašiću.

Jeste li imali prilike ministrirati kardinalu Stepincu?

Biskup Mrzljak: Dakako, da smo odmah ministrirali, ali ministriranje je tada bilo posebno, trebalo je znati latinski, trebalo je nešto naučiti, i mi smo „frfljali“ na latinskom, a on bi se na to samo smješkao. Njemu je najviše ministrirao župnik, ali kad je on bio odsutan onda smo mi ministranti morali znati odgovarati. Odnosno sa župnikom smo mi to i naučili, vježbali smo odgovarati, ali budući da nismo baš puno razumjeli, onda je to bilo i njemu sigurno zanimljivo kako zvuči taj latinski jezik iz naših dječjih usta, koji smo to nekako „nabiflali“ napamet, ali nastojali smo što brže odgovoriti. Trebalo je i prenositi knjigu s jedne strane na drugu, vjerojatno se stariji ljudi sjećaju kakav je to bio obred po tom starinskom dijelu kada se knjiga morala prenositi s jedne strane na drugu, trebalo je proći nekoliko stepenica, pa se nekad dogodilo da knjiga padne, pa je trebalo dizati… Bilo je raznih dogodovština. Ali, vjerujem da je to njemu bilo nekako drago vidjeti, a i sjećati se možda svoga djetinjstva, i da mu je to bila jedna radost toga njegova zatvoreničkoga života. Rado se susretao s djecom, kada je išao na šetnju znao je nama dijeliti bombone, tako da je svaki susret s njim bio lijep. A sjećam se kad sam nakon prvog razreda išao odmah na krizmu. I trebalo je naći kuma, i onda baka veli „pa bi li ti da vujac bude kum“. Pa može, ja sam se odmah složio. Onda smo ga baka i ja išli moliti. Najprije su baka i on, sestra i brat, malo razgovarali. Nakon toga baka meni veli: „Pa sad reci zakaj si došao tu!“ Ja sam sramežljivo pitao: „Biste li mi htjeli biti kum na krizmi?“ On me pogladio po glavi, odmah je pristao i bio mi je krizmani kum. Nažalost, nije mogao on sam krizmati jer je to milicija zabranila. Dakle, nije smio vršiti taj javni čin biskupske službe. Mogao je slaviti misu, ali ne kao biskup s mitrom, sa štapom. Samo je imao na glavi solideo, crvenu kapicu, i križ i prsten je smio nositi, to su bile oznake njegove biskupske službe. I do zadnjega dana se nije znalo da neće krizmaniti pa se u posljednji čas brzo telefoniralo, trčalo i pokušalo naći drugoga biskupa. Trebao je to biti biskup Salis-Seewis, koji je bio na odmoru u Selcu, pa onda biskup Bauerlein iz Đakova, a na kraju su došla obojica. I tako da je on meni zaista bio kum, držao desnu ruku na desnom ramenu, vezao vrpcu – prije su se vezale vrpce oko čela da bi se njome izbrisalo sveto ulje. Tako da je on vršio tu službu i bilo je vrlo svečano. Kao dijete nisam mogao baš do kraja razumjeti zašto se mnogo toga događa i te razne – da nazovem najblažim rječnikom, nepodopštine, ali bila su to zapravo kriminalna djela tadašnjih vlasti koje su vršile pritisak na njega.

Danas, s obzirom na Vašu životnu dob i odmak od tog vremena djetinjstva, kada se sve to događalo, mislite li da ovo iščekivanje kanonizacije iz godine u godinu zaista ima smisla? Nikako da dočekamo, Papa stalno kaže: ‘Doći će pravi trenutak, svetost nije upitna’, ali svečanost kanonizacije još nije na vidiku.

Biskup Mrzljak: Mislim čak da se ne treba previše žalostiti. Taj trenutak će doći. Crkva uvijek ima vremena. Sveti Nikola Tavelić čekao je koliko? Blaženi Augustin Kažotić je blaženik stoljećima. Mislim da ovo vrijeme treba koristiti da bi se bl. Stepinca bolje upoznalo. Jer da je on proglašen svetim, onda bi se mi njemu molili: Sveti Alojzije, moli za nas… Možda bismo mu hodočastili, ali ne bismo toliko proučavali njegov život koji je tako usko povezan sa životom hrvatskoga naroda. I mislim da je tu posao, ne samo za nas vjernike, nego za sve – i povjesničare i ljude dobre volje – da bolje vide njegovu ulogu. I vidimo kako se upravo u ovom našem vremenu više osvjetljuje njegov život; kada su ga jedni proglašavali zločincem, a on je toliko dobra učinio prema svakome; prema Srbima, prema Židovima, prema Romima. On je želio učiniti puno dobra i to tek sada dolazi još više na svjetlo dana. Sjećam se kad smo došli u sjemenište na Šalatu, tada je on još bio živ, bila je to 1959/60. školska godina, kako su neke kolege dolazili i bili gotovo uvjereni da je on stvarno zločinac, jer su tako učili u školi. To je bila indoktrinacija koja je tako dugo trajala da je mogla pogotovo mlade ljude uvjeriti u to. On je umro u veljači te školske godine, nakon božićnih praznika, kada sam ja još bio s njim u Krašiću. I tek sam tada mogao malo više pričati o tome tko je on, kakav je on. E onda je polako probijala istina o kardinalu Stepincu. Neki koji preispituju ulogu kardinala Stepinca tvrde da je mogao učiniti više, ali on je mogao učiniti onoliko koliko je mogao, učinio je najviše što je mogao. On je dobro znao da postoje neke granice onoga što može tada učiniti; da ne može spasiti sve. Ali, pokušao je ono što je mogao učiniti u najvećoj mjeri za dobro svakoga čovjeka.

Još samo jedno pitanje vezano za blaženoga Alojzija Stepinca. Mons. Mrzljak, je li on bio upoznat sa vašom željom da želite poći za svećenika?

Biskup Mrzljak: Ja sam tada bio završio osmi razred, on je još bio u Krašiću, i iz razreda smo nas trojica išli u sjemenište. Bili smo kod njega, i on, kao i naš župnik, upozoravali su nas da je to naša slobodna odluka, slobodna volja, ali ako se odlučimo za to da je to dobra stvar i da ćemo kao svećenici moći najviše dobra učiniti i za Crkvu i za hrvatski narod. Tu su bile te dvije stvari – i za Crkvu i za hrvatski narod. Dakle, on nam je to savjetovao, ali nikada nas nije nagovarao, niti to spominjao nego jednostavno – mi smo tako živjeli, vidjeli smo i župnika i njega, vidjeli smo kako treba izabrati neko zvanje i odlučili smo se za to. Druga dvojica kolega završili su srednju školu, ali su otišli u neka druga zvanja. Nakon mene još su se dvojica, trojica odlučila (za svećeništvo), dakle njegov boravak u Krašiću bio je plodno tlo za rast novih zvanja. To je sigurno i njegov utjecaj – njegove propovijedi, njegovo susretanje s nama. Gledajući njega sigurno je to bio poticaj, dakle ne izravno, nego neizravno, utjecao je da smo pošli putem svećeništva. Kako vrijeme prolazi sve više sam siguran da sam izabrao dobar put i da upravo i uz njegovu pomoć, a vjerujem sada i uz nebeski zagovor, da mogu ići dalje tim putem.

Za svećenika ste zaređeni prije 50 godina. Sjećate li se kako je to bilo? Naime 1969. i godine koje su prethodile, za Crkvu nisu bile nimalo ugodne što se tiče društvenoga konteksta. U Crkvi su pak nastupile velike promjene nakon Drugoga vatikanskog sabora.

Biskup Mrzljak: Te velike promjene u Crkvi su također bile poticaj. Svi smo mi, mladi ljudi, željeli neke promjene i Drugi vatikanski sabor izražavao je te naše želje; i mi smo sebe gledali u svećeništvu upravo u duhu Drugoga vatikanskog sabora. Na mom svećeničkom ređenju, koje je bilo u jesen, zaređeni smo samo nas dvojica, sada već pokojni Andrija Lukinović i ja. Drugi kolege čekali su iduću godinu. Naime, nakon vojske, koja je trajala godinu i pol, mi sebi nismo mogli složiti semestre. Uvjet za ređenje bio je imati 10 semestara barem upisanih, znači odslušali smo poslije dva semestra kao svećenici… Lukinović i ja smo se željeli zarediti što prije, a drugi su čekali proljeće, radi mladih misa. A ja sam mladu misu imao upravo na prvu nedjelju adventa, 30. studenoga i to je bila ona nedjelja kada je započeo novi obred mise, kada su se oltari okretali prema narodu. Ja sam tada rekao župniku da napravi neki provizorni oltar… Isto tako, to je bila koncelebracija… Prije toga mlade mise bile su pojedinačno, znači svećenik je jedan sam, ima mladu misu, drugi su kraj njega, nije bila koncelebracija. I ja sam prvi put odmah rekao: „E, ja ću imati koncelebriranu misu“. I tako je bila koncelebracija od dvadesetak svećenika; propovijedao je tadašnji rektor profesor Ivan Golub koji mi je obećao da će mi propovijedati na zlatnoj misi, propovijedao je na srebrnoj misi. Prije tri-četiri godine smo se malo i šalili. Pitao sam ga: „Spremate li propovijed, približava se vrijeme?“ Odgovorio je: „Je, je spremam“. Ali, dragi Bog ga je pozvao prije pa vjerujem da će se on radovati mojoj zlatnoj misi i s neba.

Kao nebeski Golub, kako je volio sam reći za sebe.

Biskup Mrzljak: Da, da, tako da će on biti na ovaj ili onaj način prisutan. Evo, tako je to bilo te 69-e. Bilo je to poletno vrijeme, puno nas je bilo mladih svećenika, svi smo radosno išli ususret svome svećeništvu, pastoralu, upravo nekako na poticaj onog „aggiornamenta“ pape Ivana XXIII. i Pavla VI. koji su otvarali vrata da idemo među ljude, da idemo vršiti svoje svećeništvo, znači propovijedati, biti s ljudima – bilo je to nešto novo, stalno su se događale neke novosti. Dakle, liturgija se obnavljala, sakramenti su se obnavljali, puno toga novoga se moglo učiniti. Neki su čak htjeli da to bude prebrzo, pa su, ja bih rekao – kada su trčali, popadali na putu. Trebalo je imati malo i strpljenja i to su nas uvijek stariji svećenici, na čelu s kardinalom Kuharićem, i upozoravali: „Polako, polako…“ Danas vidimo kako je reforma Drugoga vatikanskog sabora trebala biti možda i malo sporija, ali sigurnija.

Kojih se detalja s početka svojega svećeničkog i pastoralnog rada u više župa – Koprivnica, Ozalj, Vrhovac, Sesvetski Kraljevec – rado sjetite?

Biskup Mrzljak: Počeo sam zamjenjivanjem svećenika u nekim župama. Evo baš sam neki dan bio u Hlebinama pa sam tamo rekao da mi je prva služba bila za Uskrs 1970. godine u župi Sigetec kraj Koprivnice, pa smo se već dogovorili da ćemo iduće godine proslaviti 50 godina kako sam prvi put bio tamo. No, onda sam se još vratio na studij i potom sam dobio dekret za Koprivnicu. U Koprivnici sam bio godinu i pol. Onda je u Mariji Bistrici umro župnik. Sadašnji monsinjor Lovro Cindori, koji je bio župnik u Ozlju, morao je ići u Mariju Bistricu. Nadbiskup Kuharić me pozvao i pitao bih li ja išao u Ozalj. Pa rekoh „Ako treba, idem“; i tamo sam bio godinu i pol kapelan. Mi smo jedva čekali da se osamostalimo. I tada sam dobio odmah dvije župe – Ozalj i Vrhovac, gdje sam bio osam godina. Nakon toga ponovno jedna zamjena. Župnik Jezerinac trebao je ići u Kanadu, pa sam ja prihvatio Sesvetski Kraljevec i tamo sam najduže ostao, 18 godina. Tamo samo gradio crkvu, tamo sam doživio i Domovinski rat i sve one promjene koje su se događale, kada je trebalo prihvaćati mnoge izbjeglice, prognanike. I tamo su zaista vrata bila otvorena u mnogim kućama, mnoge smo primili. Tamo je počeo i intenzivni rad Caritasa. Potom me je nadbiskup Bozanić pozvao da budem ravnatelj pastoralnih ureda na Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu. Ja sam najprije rekao – pa dobro, mogu biti i ravnatelj pastoralnih ureda, ali ako bih mogao biti i na župi. Ali, on je rekao da se to ne može, da moram doći u Nadbiskupiju. Rekao sam, pa dobro, ako je baš tako. Uvijek sam u Crkvi želio slušati. Blaženi Stepinac imao je jednu sintagmu „nihih petere nihil recusare“ – „Ništa tražiti – ništa ne odbiti“, to znači ništa ne tražim u Crkvi, ali ništa niti ne odbijam. Ono što Crkva od mene traži, prihvatit ću. Tako da sam prihvatio i tu službu i sve ono što je kasnije slijedilo.

Kada ste postali biskup i to varaždinski i tu Vas je pratilo geslo „Činiti dobro“. Je li to geslo koje stalno kroz život nosite sa sobom?

Biskup Mrzljak: Biskup mora imati geslo. Razmišljao sam što ću. Sjetio sam se najkraćeg Isusova životopisa – „Prošao je zemljom čineći dobro“, pa rekoh, idem ja tim putem, činiti dobro. Razgovarao sam o tome još s kardinalom Kuharićem, koji je bio u mirovini. U biskupski grb stavio sam zagrebačku katedralu, križ i geslo „Činiti dobro“. Time sam htio poručiti da kao pomoćni biskup želim biti u Crkvi, nositi križ zajedno s nadbiskupom u radu oko dobra ljudi u Zagrebačkoj nadbiskupiji. To je vrlo jednostavno i bez neke velike mudrosti, a opet tako duboke mudrosti. I sigurno da se čovjek pita je li to izvršeno tako kako bi čovjek htio… Ali, evo to je bilo moje geslo koje samo nosio i u Zagrebu kao pomoćni biskup, a u Varaždinu sam u grbu promijenio samo katedralu, umjesto zagrebačke stavljena je varaždinska, a geslo je ostalo isto. I umjesto križa stavljena je jedna varaždinska zvijezda. To je moj grb i sada i ostaje moj grb i dalje.

Koliko Vas je služba zagrebačkog pomoćnoga biskupa od 1999. do 2007. godine pripremala da budete samostalni ordinarij u Varaždinu?

Biskup Mrzljak: To je jedna škola. Ne postoji biskupska škola. Postao sam pomoćni biskup nadbiskupu Bozaniću, koji je nakon službe krčkog biskupa došao u jednu veliku nadbiskupiju. Bio sam zajedno s njim i gledao što je on činio… A nadbiskup Bozanić mi je povjeravao dosta službi, posebno što se tiče klera. Trebalo je razgovarati sa svećenicima. Ponekad je trebalo i premjestiti nekog svećenika pa sam porazgovarao s njim. Tako da sam vidio u čemu se sastoji ta služba i tu sam naučio kako treba biti biskup. Kad sam stigao u Varaždin, došao sam ne u neki nepoznati kraj, tu su bili moji kolege, svećenici koje sam dobro poznavao, zajedno smo bili na fakultetu, zajedno smo bili u pastoralu. Svećeničku službu sam započeo u Koprivnici, u sadašnjoj Varaždinskoj biskupiji, a ondašnjoj Zagrebačkoj nadbiskupiji, i završavam svoju službu u samom gradu Varaždinu, u Varaždinskoj biskupiji.

Ali, gdjegod ste se pojavili u Varaždinskoj biskupiji, svugdje ste bili doma, vjernici su vas prihvaćali i Vi ste ih pastirski mudro vodili. Što biste poručili svome nasljedniku, kako ući u župe, kako doprijeti do duša vjernika za koje ste Vi kao pastir skrbili evo više od 12 godina?

Biskup Mrzljak: Mislim da moj nasljednik Bože Radoš, koji je dugo godina bio duhovnik i tri godine bio rektor Zavoda svetog Jeronima u Rimu, itekako ima osjećaj što treba činiti, tako da mu ja ne bih trebao davati neke savjete. On ima svojega svećeničkoga iskustva, on živi svoje svećeništvo u punini i vjerujem da će on itekako dobro vidjeti što i kako treba činiti. On će se vrlo brzo snaći, upoznati ljude, svećenike, prepoznati što treba raditi, i vjerujem da će on vrlo dobro obavljati svoju službu.

S obzirom na Vaše biskupsko geslo „Činiti dobro“, moramo se još iz vašeg služenja Crkvi sjetiti službe koja Vam je povjerena – predsjednik Hrvatskoga Caritasa. Dugo godina ste u toj službi i primijetili ste kako dobro djeluje na terenu. Nakon poslijeratnoga vremena do dana današnjega dobro je uvijek aktualno, samo mijenja načine kako se posreduje. Što ste tu uočili kao predsjednik Hrvatskoga Caritasa?

Biskup Mrzljak: Evo upravo smo danas imali sastanak voditelja svih biskupijskih Caritasa, pa sam baš govorio o tome kako se mijenjala uloga Caritasa. Kada je počeo Domovinski rat, Caritas je imao važnu ulogu u prihvaćanju i pomoći ljudima. Dobivali smo puno pomoći izvana koju smo dijelili. Kasnije a i danas trebamo više razmišljati o tome da nećemo više dobiti neku pomoć od nekuda, nego mi sami moramo dati nešto. Papa Franjo neprestano govori da zapravo dajemo sebe, nešto od sebe, a ne samo da nešto što smo dobili predajemo drugima. Pred nama je i Nedjelja Caritas koja se obilježava Treće nedjelje došašća za koju ću napisati poslanicu u kojoj ću istaknuti to Papino razmišljanje što zapravo danas treba biti Caritas.

Od konkretnih primjera za Varaždinsku biskupiju možemo spomenuti da je taj karitativni rad rezultirao i obiteljskim savjetovalištem i pučkom kuhinjom, tu je i Dom za djecu s posebnim potrebama. To je cijela pastoralna grana djelovanja pomoći obiteljima s više djece. Dakle to nije samo ‘nahrani jedan tren’, nego sustavno praćenje.

Biskup Mrzljak: Sagradili smo jedan Caritasov dom, vjerujem najljepši u Hrvatskoj. Malo smo čak i previše potrošili novaca, ali nije mi žao. To je sada pučka kuhinja, ali tu već sada imamo jedan centar za pastoral invalida, onih ljudi o kojima se malo vodi briga, o gluhima, nijemima, slijepima. Osjeća se potreba okupljanja ljudi koji su na rubu. Iz takvog karitativnog razmišljanja proizašla je i briga za obitelji, djecu i posebice starije koji možda najviše trebaju našu pomoć. Stariji ljudi su nekada u nevoljama, u strahu su, često čujemo kako im dolaze lopovi u kuću pa ih maltretiraju. Treba se brinuti za čovjeka i pronalaziti nove putove za pomoći čovjeku. To je zadaća Caritasa. Zato mi je drago što smo napravili Caritasov dom koji će biti svojevrsni centar za mnoge načine djelovanja, ne samo preko pučke kuhinje nego i preko drugih sadržaja, gdje će ljudi moći naći utjehu. Razmišljamo i o prenoćištu za beskućnike, ako bude potrebno, ili o bilo kakvoj drugoj pomoći čovjeku koje se mijenjaju iz dana u dan. Tko bi mislio da će biti toliko beskućnika ili zlostavljanih. Puno toga se može otkriti kao prvu pomoć koju čovjek može dati čovjeku.

Oče biskupe, što ćete Vi raditi kao umirovljeni varaždinski biskup?

Biskup Mrzljak: Najprije, daj Bože zdravlja. Puno toga ima za raditi. Puno knjiga ima koje sam želio pročitati, a nisam stigao. A ima i puno mjesta ili osoba koje nisam posjetio i među rodbinom i među prijateljima. Uvijek je bio izgovor da nemam vremena, imam obaveza. Nadam se da će sada biti vremena. Iako već sada imam neke naznake, već me zovu iz Njemačke, kažu bit ćeš u mirovini, dođi na krizmu, dođi na proštenje. Već ima poziva. Bit ću i od pomoći biskupu Radošu. On će voditi biskupiju, a ja ću uskakati gdje bude potrebno, dijeliti sakrament potvrde, otići na neke susrete. Ali, u prvom redu koristit ću vrijeme za sebe. Uostalom papa Franjo kada nam je dao uredbu da sa 75 godina damo službu na raspolaganje, rekao nam je da je to vrijeme molitve, čitanja, razmišljanja. Ima puno toga što čovjek nije stigao u životu, nadam se da će sad biti malo više vremena za mnoge stvari koje ću činiti u tom „slobodnom“ vremenu.