Neposrednost i jednostavnost odlike su varaždinskoga biskupa u miru Josipa Mrzljaka. Uvijek pristupačan, rado je pristao na božićni razgovor za Vijenac, rječnikom prilagođenim svakom dobronamjernom čovjeku. O rođenom Vukovarcu (19. siječnja 1944.) i crkvenom pastiru nedavno je, makar i sa zakašnjenjem, objavljen prigodan zbornik Činiti dobro o 75. godišnjici života, pola stoljeća svećeništva i dvadeset godina biskupstva. Dvanaest je biskupskih ljeta dao Varaždinu, no ni nakon umirovljenja 2019. i ustoličenja novoga varaždinskoga biskupa Bože Radoša njegov prethodnik ne miruje. Promišljao je biskup Mrzljak o vječnim i aktualnim pitanjima, došašću i Božiću uz posebne epidemiološke mjere, izazovima u Crkvi i društvu, potrazi za hrvatskim nacionalnim jedinstvom, mijenama vremena u proteklih pola stoljeća.

Oče biskupe Josipe, katolički vjernici u Hrvatskoj i svijetu iščekuju Spasiteljev dolazak u svakodnevnom suživotu s pandemijom virusa korone. Kako promišljate tu opću nevolju u suriječju s došašćem?

Jedna narodna uzrečica kaže: Svako zlo za neko dobro. Korona je donijela i još donosi mnogo teškoća svima: pojedincima, obiteljima i cjelokupnom društvu diljem svijeta. Donosi i niz teškoća u životu vjernika, koji ne mogu primjereno sudjelovati u vjerskim okupljanjima.

Gdje u svemu tome pronalazim dobro? Često smo ovih dana čitali medijske izvještaje iz pojedinih gradova s najavama da ove godine nema adventa. Mislilo se pritom na advent čistog konzumerizma i hedonizma, što je pak čista suprotnost kršćanskom adventu ili došašću. Advent ili došašće poziva kršćane na umjerenost u svemu: u raznim zabavama, u jelu i piću, svečanim proslavama vjenčanja… Advent ili došašće poziv je kršćanima da promišljaju što znači ta riječ. Adventus je latinska riječ koja znači dolazak. Tko dolazi, komu dolazi, kako očekujemo nečiji dolazak?! Poznajemo li uopće onoga koji dolazi? Želimo li otvoriti vrata onomu koji dolazi? Mnogo pitanja postavlja nam advent. Nije li vrijeme da u ovom zaključavanju otključamo svoje srce onomu koji dolazi? U jednoj božićnoj poruci napisao sam: Isus nam dolazi kao gost koji želi živjeti s nama. Taj gost nije nasilan, ni nametljiv, ne viče, ne galami, nema veliki medijski publicitet. Ponekad ga mnogi mediji pokazuju površno ili u krivom svjetlu. Ponekad ga i mi kršćani krivo pokazujemo svojim riječima i životom. Presudno je pitanje: Želimo li otvoriti vrata svojega srca?! Želimo li otvoriti vrata da taj gost uđe u naše obitelji, u naše škole, u naše gospodarstvo, u našu politiku, u naš društveni život? Hoće li taj gost čekati pred našim vratima jer smo silno zaposleni nekim važnim poslovima pa nemamo vremena? Nemojmo dopustiti da bi se na nama obistinile riječi sv. Ivana, koje ćemo u božićnim danima slušati: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1, 11).“

Lakše je možda otključati svoju dušu i srce kada smo zajedno, ohrabrujemo jedni druge u zajedničkim misama i pjevanjem naših lijepih adventskih i božićnih pjesama. Često govorimo kako je Crkva velika obitelj, a važna karakteristika obitelji jest da se rado okuplja, da svi članovi budu zajedno. Tako govorimo o proširenim obiteljima biskupije, župe, zajednice koja se okuplja u najbližoj crkvi, no svaka obitelj roditelja, djece, baka i djedova Crkva je u malom. Ta Crkva u malom nastoji biti zajedno o Božiću. Ta obiteljska Crkva pozvana je i u ovim posebno teškim vremenima da bude zajedno i slavi Božić pjevajući i radujući se. Ne samo da slušamo božićne pjesme uz pomoć kazeta i ploča nego pjevajmo zajedno. Sveti Augustin je rekao: „Tko pjeva, dvostruko moli.“

Što svaki vjernik može dodatno učiniti unatoč svim izazovima stavljenima pred čovjeka i čovječanstvo u ovoj godini?

Bitna oznaka kršćanske vjere jest zajedništvo. Isus je želio zajednicu i zato okuplja učenike. Ali svaki od učenika osobno se odaziva. Taj odaziv nije samo čin jednog trenutka, nego je to neprestano odazivanje – to je ustrajnost u odazivu. Odazvali smo se na krštenju i neprestano se moramo pitati: Jesam li vjeran svojem odazivu? Što trebam učiniti da budem čvrst u svojemu odazivu? To je poziv ne samo za ovu godinu nego za cijeli život.

Adventsko je vrijeme zbog zlokobna virusa u sjenu gurnulo i to konzumerističko, materijalizmu naklonjeno oglašivačko i potrošačko društvo. Uglavnom je u marketingu „prisutan“ Božić bez Boga, s neutralnim inačicama „Sretni blagdani“ i slično. Malo tko se želi na tom području zamjerati u javnom diskursu, pa se zaboravi na Boga, jaslice, na ključnu izgradnju duha nasuprot blagdanskoj trpezi.

Već smo rekli što je advent. No što je Božić? Poslužit ću se riječima pape Benedikta XVI: „Zvijezda svete noći, to je ponajprije sam Sin koji je postao čovjek. On je svjetlo koje pokazuje put ulicama povijesti. On razbija praznovjerje koje to raskošnije cvjeta što se više razvodnjava vjera. On pokazuje ispraznost proricanja iz zvijezda koje čovjeka želi zatvoriti u prisilu vječnoga kruženja, u kojemu ne postoji ništa novo, samo ponavljanje uvijek istoga. Tako Božić postaje vrlo praktičan. Gledati prema zvijezdi znači: primati i davati svjetlo, dopustiti da primljeno svjetlo sjaji u svijetu oko nas da bude drugima putokaz.“ To je dakle putokaz u svemu, posebno u borbi protiv svakovrsnog nasilja prema čovjeku. Želimo iskorijeniti nasilje među mladima, u obitelji, među narodima i u svijetu. Možemo li to ako ne prepoznamo dostojanstvo čovjeka u Božiću?

Godinu 2020. osim korone obilježio je i zagrebački potres, odlasci u vječnost mnogih osoba iz hrvatskoga kulturnog i društvenog života. Kako ste vi doživjeli cijelu prvu godinu provedenu kao biskup u miru?

Čuo sam jednog umirovljenika: Da sam znao da je tako lijepo u mirovini, ne bih nikad radio, nego bih odmah otišao u mirovinu. Dakako da je to šala, ali želi reći kako je mirovina zaslužen opušteniji dio života. Mirovinu je preporučio i Sveti Otac biskupima, pozvavši nas da s navršenih 75 godina podnesemo ostavku na službu. Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić znao bi reći: Ja sam u mirovini, ali ne mirujem. Svaki od nas biskupa mogao bi to reći i raditi za dobro vjernika i crkve dok nas zdravlje služi.

U zborniku o vašem životnom djelu, među 33 priloga, sabrana su i sjećanja suvremenika i promišljanja novih naraštaja, a vi ste u međuvremenu 30. studenoga, na blagdan sv. Andrije apostola, proslavili i 51. obljetnicu mlade mise, služene 1969. u Krašiću.

Moji suradnici željeli su još prošle godine objaviti spomenuti zbornik za zlatni jubilej misništva, u kojem se navode i neki događaji u životu biskupije tijekom dvanaest godina kako sam bio biskup ordinarij u Varaždinu. Posebno mi je drago da su navedeni i neki radovi mladih teologinja i teologa, što govori o živosti Crkve, koji pišu o suvremenim problemima o životu Crkve u današnjem društvu. Teme su stalne, ali interpretacije govore o životu Crkve u sadašnjem vremenu. Nije li zanimljivo pitanje o razvoju i napretku ljudskoga društva? U čemu se zapravo sastoji napredak? Je li to samo rast BDP-a ili još neke druge ljudske kvalitete?

Jasno da bi i ljudske vrline i vrednote morale biti temelj napretka. Koja sjećanja nosite na rodni Vukovar, a koja na Krašić i „vujca“, kardinala Stepinca? Hrvatski puk već dulje iščekuje njegovo proglašenje svetim.

U Vukovaru mi je cijeli život bio mora jer sam u njemu izgubio oca u drugoj godini života i nemam ga u sjećanju. Za vrijeme komunističke Jugoslavije nikada nisam bio u Vukovaru. Došao sam prvi put tek 2001. nakon velike tragedije Vukovara u Domovinskom ratu. Za vrijeme komunističke diktature nije se smjelo glasno govoriti i pitati o stradanju Vukovaraca 1945. kao ni o drugim stradanjima, Bleiburgu, raznim jamama, skrivenim grobištima i cijelom križnom putu hrvatskoga naroda. Željelo se da mnogi „nestanu“ iz naših sjećanja, da ih se izbriše iz povijesti našega naroda. Nažalost, takvih želja i razmišljanja ima i danas jer je komunizam ostavio dubok trag svojim lažima.

Krašić je zavičaj mojih roditelja Vladimira i Barice rođ. Šimecki. Tu sam proveo djetinjstvo i odrastao, to je moj zavičaj. Početkom osmogodišnje škole 1951. u Krašić je kao zatočenik doveden blaženi Alojzije Stepinac u kućni pritvor. Gotovo svakodnevno susretao sam se s njim u crkvi i šetnji. No iz svoje dječje perspektive nisam mogao dokraja shvatiti ni razumjeti sudbinu brata moje bake Josipe kojega smo u kući zvali vujac. Tek poslije, nakon smrti, kako to obično biva, počeo je rasti u svojoj veličini i svetosti ne samo u mojim očima nego i u očima mnogih iz mlađih naraštaja. Sjećam se, prigodom njegove smrti 10. veljače 1960, kada smo bili gimnazijalci na Šalati, kako su se mnogi kolege pitali je li zaista istina ono o čemu je komunistička propaganda i tada govorila.

Da, vaša biografija doista se može iščitavati kao roman hrvatske povijesti, od spomenutoga ubojstva oca u vukovarskoj kristalnoj noći 1945, preko životopisa i podrijetla raseljenih obitelji Mrzljak i Šimecki.

Ima nas po cijelom svijetu, a nažalost najmanje u Krašiću, koji je za vrijeme boravka blaženog Alojzija bio izoliran, a danas su mnoge kuće prazne. Moj stric Matija umro je ove godine u Torontu u Kanadi u 94. godini. Nakon sudjelovanja u Križnom putu od Bleiburga do Novog Sada i rada u rudniku Raša 1956. pobjegao je iz tadašnje države, napustio domovinu koju je u srcu nosio sa sobom i sve nas koje je pomagao, no nikad se nije vratio. Tek ove godine, u veljači, položili smo njegove zemne ostatke na krašićko groblje kraj njegovih roditelja i braće. Na spomeniku je zabilježen i in memoriam mom ocu Vladimiru, za čiji grob ne znamo, a oni koji znaju nikada nisu htjeli reći. Ne događa li se nešto slično i u ove naše dane?!

Složio bih se, gotovo je dvije tisuće nepoznatih sudbina nestalih u Domovinskom ratu. Bili ste i ostali bliskim prijateljem i suradnikom svih hrvatskih kardinala iz druge polovice 20. stoljeća. Koji su naglasci životnih putova Alojzija Stepinca i Franje Kuharića, čiji se postupak za proglašenje blaženim također s nestrpljenjem očekuje?

Iz bogoslovskih dana sjećam se kardinala Franje Šepera, koji tada odlazi u Rim, a dolazi kardinal Kuharić, moj zareditelj za svećenika, a poslije i suzareditelj za biskupa uz kardinala Bozanića i drugog suzareditelja, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj Giulija Einaudija. U posljednjim godinama u mirovini s kardinalom Kuharićem bio sam i sustolnik u dvoru zagrebačkoga nadbiskupa. Bio je u svemu svojevrsni nasljednik blaženoga Alojzija Stepinca. U duljim razgovorima s njim mogao sam čuti i doznavati i mnoge pojedinosti života u poslijeratnim zbivanjima Crkve i klera u tadašnjoj Jugoslaviji. Nadam se da ćemo nešto od toga moći doznati i čitati u njegovoj pisanoj ostavštini. Dakako da je Kuharić bio sveta života i bez obzira na njegovo buduće proglašenje blaženim ili svetim valja upoznati njegov život i u mnogo ga čemu nasljedovati.

Svjedoci smo čestih, mahom medijskih, nametanja podjela u hrvatskom društvu, iako je Domovinski rat pokazao kako je samo zajedništvom moguće očuvati i graditi bolju hrvatsku budućnost. Što je u miru potrebno za jedinstvo hrvatskoga nacionalnog bića?

Potrebno je više onih vrijednosti koje nam donosi misterij Božića. Izgovorit ćemo mnogo lijepih riječi i želja, ali neka ne ostanu samo riječi i želje. Neka nas ovogodišnji Božić obnovi da budemo bolji ljudi, da prihvatimo Isusa u svoj život i da zajedno s njim „rastemo u mudrosti, dobi i milosti“.

Je li potrebno prilagođavanje Crkve suvremenom svijetu, sprinterskoj tehnologiji i ostalim „nuspojavama“?

Crkva je uvijek nova i ona živi danas. Poznata nam je ona prva rečenica iz Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“

Što se najviše promijenilo od vremena vaše mlade mise do konca ove koronske godine?

U ovih pedesetak godina na raznim područjima mnogo se toga promijenilo. Čovječanstvo je u mnogo čemu napredovalo, ali i nazadovalo. Ljestvicu vrednota nikako ne uspijevamo stabilizirati. Ne možemo se dogovoriti o osnovnim pitanjima. Primjerice, o tome kada počinje život, tko je vlasnik života, obitelj – kakva je to zajednica, i mnoga druga pitanja. Papa Franjo pokušava upozoriti na stvaranje novoga društvenog poretka u korist siromašnih. Kako to postići?

Vjerojatno je dio odgovora – većom brigom za potrebite. Dvanaest ste godina stolovali Varaždinskom biskupijom, prije umirovljenja prošle godine i dolaska vašega nasljednika Bože Radoša. Čime ste posebno zadovoljni, a što vam je ostalo ili planirate još napraviti u svojemu poslanju, sada kao biskup u miru dičnoga hrvatskog grada?

Prošle godine na Dan grada Varaždina, blagdan sv. Nikole, proglašen sam počasnim građaninom uz obrazloženje: „Varaždinskom biskupu u miru za sve što je svojim djelovanjem i moralnim autoritetom učinio za Crkvu te zbog osobnih zasluga i doprinosa u djelovanju Varaždinske biskupije“. Shvatio sam da građani ovoga grada prepoznaju vrijednosti koje unosi Crkva. Koliko mi budu zdravlje i snage dopuštali, pomagat ću biskupu Boži u pastoralnom radu, ali se i više usmjeriti prema molitvi i duhovnom životu, više živjeti s braćom svećenicima u našem lijepom svećeničkom domu koji je izgrađen za vrijeme prvoga biskupa Marka Culeja.

U današnjem vremenu brzoga kolanja informacija svjedoci smo površnosti, naglih komentiranja, često i zlobno usmjerenih protiv Crkve. Često je dojam kako Crkvi treba više vremena dok promisli i oglasi svoj stav o važnom pitanju, riskirajući napade s različitih strana.

Živimo u vremenu brze i ishitrene komunikacije. U već navedenu zborniku dobar je članak profesora komunikologije Krunoslava Novaka pod naslovom Fenomen lažnih vijesti, rizik za ljudsku komunikaciju. Šteta je da često prevladavaju jednostrane vijesti. Na susretima s medijskim djelatnicima, prigodom dana sredstava društvenih komunikacija, uvijek sam novinarima i medijskim djelatnicima govorio da smo mi u Crkvi podložni kritici jer smo samo ljudi, ali s argumentima. Dobra kritika uvijek pomaže ljudima da budu dobri ljudi, dok laži i klevete šire netrpeljivost i mržnju kojoj podliježe svaki čovjek.

Kako poimate i jedinstveno doba proteklih sedam godina s dvojicom papa, papom u miru Benediktom XVI. i papom Franjom? Očekujete li u dogledno vrijeme Treći vatikanski koncil?

Imao sam prigodu susresti se s trojicom papa. Najprije s našim Slavenom, sada svetim Ivanom Pavlom II, koji nije mogao sakriti svoju posebnu ljubav i privrženost nama Hrvatima. Zatim s papom Benediktom XVI. kao nasljednikom kardinala Šepera u službi prefekta Kongregacije za nauk vjere, koji je dobro poznavao nas i ono kroz što smo prolazili u komunističkom sustavu. Papa Franjo dolazi iz jednoga drugog svijeta koji je više usmjeren na rubove društva i koji osjeća patnju svakog čovjeka. Nije li i to poruka Božića? U Bogu valja prepoznati čovjeka.

Izvor: Vijenac br. 699-700 od 17. prosinca 2020.