„Uvijek govorimo da je Crkva misionarska ili nije Crkva. To znači da kršćanin već samim sakramentom krštenja dobiva misiju, poslanje da bude svjedok Isusa Krista u svijetu. To je misija. To je poslanje. U našim glavama i svijesti stvorila se misao, ideja da je misionar negdje daleko, među siromasima, zapuštenima, daleko od suvremenog svijeta. To je naša vizija“, rekao je mons. Petanjak, izrazivši priznanje „našim ljudima, redovnicama, redovnicima i svećenicima koji su otišli u daleka misijska područja i ondje kreću baš od nule“. 

„Ima naših misionara, ja poznajem jednog našeg misionara koji baš nikad ne ide tamo gdje je već netko bio. On ne ide tamo gdje je već netko sijao. Poput apostola Pavla, on ide tamo gdje još nitko nikad nije čuo za Isusa Krista i evanđelje. On tamo dolazi i tamo počinje graditi, raditi. To je misionarsko u pravom smislu riječi. To oduševljava naše ljudi koji se, unatoč svemu što imamo u 21. st., dive takvim ljudima koji su spremni napustiti sav ugođaj i sve što imamo, što mogu ponuditi naša zemlja i Europa i krenuti u nepoznato, poput Abrahama. Krenuti u nepoznato i početi graditi od nule. Mislim da je to uistinu vrhunac poziva, odaziva, vrhunac zvanja“, istaknuo je mons. Petanjak. 

Takvu požrtvovnost ljudi prepoznaju i spremni su rad misionara i materijalno pomoći, jer vide da su to prave vrijednosti. Također, dobročinitelji misija vide i imaju uvid u što je konkretno otišao novac kojega su dali za misije. 

„Vidimo koliko misionara svake godine strada, izgubi život ili su napadnuti, i među našim misionarima. I opet ostaju u misijama. Ne vraćaju se, spremni su tamo i svoj život položiti. To je najveće svjedočanstvo koje ostavljaju i primjer su svima nama“, poručio je mons. Petanjak.  

Nadbiskup Puljić rekao je kako je odmalena, dok je bio sjemeništarac i bogoslov, slušajući ljude koji su bili svjedoci misija ili su sami bili oduševljeni time, „često razmišljao o tome svetom poslu“. 

Mons. Puljić smatra da je kod naših ljudi, vjernika, dobro prisutna želja za pomagati misije. „Kad je bio susret misionara u Zadru, katedrala sv. Stošije zbog misionara je bila puna, jako svečano je bilo. Po župama kad su misionari išli svjedočiti, crkve su bile pune. Ima nešto u misijama što mi nekad nismo svjesni, a treba samo malo da se to još više zapali i da ljudi osjete kako je Crkva misionarska“, rekao je mons. Puljić. 

Podsjetio je na sv. Ivana Pavla II. koji nas je jako zadužio, a „toliko je zanosno govorio o misijama da je jedne godine rekao: „Došao je čas!“ U smislu da treba ‘zapaliti’ sve ljude misijskim duhom: Idemo svi u misije – to se osjetilo u njegovom stavu i opredjeljenju. I papa Franjo je svoju prvu pobudnicu napisao u misionarskom duhu, treba je iščitavati i na njoj se inspirirati“, potaknuo je mons. Puljić. 

Nadbiskup je podsjetio da se na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.), kad se Katolička Crkva sabrala u Rim iz svih dijelova svijeta, „očitovala i naglasila važnost misionarskog duha“.

„Crkva je zatvorila vrata lomovima i sukobima, ali kazala je što misli o svijetu koji bježi od Boga i kojem treba navijestiti Kristovo evanđelje. O tomu je osobito progovorila u dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve „Ad Gentes“ (1965.) koji je od svih devet dekreta najveći i imao je sedam redakcija. To znači da su biskupi ozbiljno pristupili tom dokumentu. I kod glasovanja je imao najveći broj biskupa koji su rekli ‘Da’“, istaknuo je nadbiskup Puljić, podsjetivši na vrlo povoljno glasovanje u odobravanju toga dokumenta: 2394 je bilo za, a samo 5 protiv. 

„Nijedan drugi saborski dokument nije imao takvu jednoglasnost. Biskupi su progovorili o Očevoj zamisli spašavanja ljudi po Isusu te istaknuli da je Crkva ‘po naravi misionarska i valja joj biti i ostati u takvom misionarskom stanju i zanosu’“, poručio je mons. Puljić. 

Nadbiskup je istaknuo značenje i pobudnice pape Franje, „Radost evanđelja“ „koju je napisao u poodmaklim godinama, ali je osjetio živu želju pozvati kršćane neka nošeni misijskom radošću krenu u evangelizaciju svijeta te s posebnim žarom „pođu na periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“. Papa je najavio kakvu Crkvu želi, pa smatra da je potrebna „pastoralna i misionarska obnova i preobrazba“. Stalo mu je da Crkva postane više misionarska, a oni koji Boga traže ‘ne bi smjeli naići na hladnoću zatvorenih vrata’“. rekao je mons. Puljić, citirajući papu Franju kako je „puno braće koja su izvan dometa Isusova prijateljstva“. Stoga Papa žarko moli „neka Duh Sveti dođe obnoviti, protresti“ i dati poticaj da vjernici poput prvih kršćana „puni radosti i nepokolebive hrabrosti“ pružaju svijetu „razloge nade koja je u njima“ i „ne umaraju se činiti dobro“. 

„Ta Papina pobudnica želi u nama nešto pobuditi i probuditi. Dapače, Papa poziva sve, potiče i preporučuje da kao „misionari nikada ne prestanemo biti Isusovim učenicima“, jer po krštenju smo „opečaćeni poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, tješimo, liječimo i oslobađamo“. Naše poslanje „nije privjesak koji mogu odložiti, već nešto što „ne mogu iščupati iz sebe, a da ne uništim samoga sebe“, kaže Papa i zaključuje: „Ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos i radost evangelizacije“, nego neka raste i cvjeta „duh zajedništva i misionarske snage““ potaknuo je nadbiskup. 

Te želje pape Franje na tragu su onoga što je sveti Ivan Pavao II. napisao prije 32 godine u enciklici „Redemptoris Missio“ (1990.). Nošen misijskim zanosom i radošću evangelizacije, Papa je tada napisao: „Osjećam kako je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije i misije narodâ. Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti: Naviještati Krista svim narodima svijeta“. 

„Neka i susret biskupijskih ravnatelja Papinskih misijskih djela u Zadru probudi u svima nama svijest o misijskom poslanju Crkve“ poželio je nadbiskup Puljić i zahvalio predsjedateljima susreta i svim sudionicima. 

Mons. Puljić je čestitao je s. Ivani Margarin, nacionalnoj ravnateljici PMD-a, da je prihvatila tu svoju novu službu, rekavši da su „biskupi bili ugodno iznenađeni kad je iz Kongregacije stiglo to imenovanje“. 

To je imenovanje u duhu poticaja pape Franje koji potiče biskupe da imenovanjem žena na visoke dužnosti promiču sposobnosti žena na odgovornim zadaćama u Crkvi. Papa Franjo ističe kako je potrebno da se u Crkvi više afirmira uloga žene i da se više žena postavlja i na upravljačke položaje gdje se donose odluke o pojedinim stvarnostima u životu Crkve.