Mučeništvo današnjice je veoma široka tema koja može reći puno i ništa. Ako se ne želimo izgubiti u labirintu pre-općenitosti i ako ne želimo izgubiti pravi smisao i značenje mučeništva, moramo početi od Isusa Krista i prvih kršćana.

U Crkvi se uvijek govorilo da je prvi mučenik Isus Krist i da je on uzor svakom mučeniku i svakog mučeništva. Time se odmah naglasilo da nije svaka nasilna smrt i svako prolijevanje krvi, pa i nedužnih ljudi, mučeništvo.

Svako malo čujemo da je netko uzeo oružje i počeo nekontrolirano pucati po gradu, na trgu, u trgovini, u školi,… i to na onoga tko je prvi naišao.

I nedavno se neki vozilom zaletio u skupinu pješaka. Teroristi samoubojice nisu rijetkost.

Stradaju nevini ljudi, ništa krivi, slučajno se našli na tom mjestu u to vrijeme. Oni su žrtve nasilja, ali nisu mučenici u našem kršćanskom poimanju.

Atentatori samoubojice, kao i oni koji su ih u tome instruirali, smatraju sebe i smatraju ih njihovi instruktori mučenicima, jer su dali najviše što čovjek može dati, a to je vlastiti život.

Mi kršćani ni takve ne smatramo mučenicima, jer mučeništvo u kršćanskom smislu mora biti čisto kao suza, tj. umire se iz čiste ljubavi za Krista, za vjeru i za braću i sestre, i pri tome ne smije biti bilo kakvog oblika osvete, mržnje, odmazde, ili uništavanja tuđih života.

Zato se u kršćanstvu i ne stavlja naglasak na mučeništvo kao takvo, na patnje koje je mučenik podnio, nego na njegovo svjedočenje i držanje u vrijeme mučeništva.

Može se činiti paradoksalnim da mučitelji muče tijelo i nanose fizičku bol, a mi gledamo kako se taj mučenik karakterno drži. Mučitelji nanose tjelesne patnje, a mi gledamo stanje duha.

Ali to isto čine i mučitelji. Oni nanose tjelesnu bol kako bi mučenika psihički uništili. Kad čovjek klone duhom, gotov je. Kad se slomi duh tijelo popusti.

Isusa su razapeli. Tijelo su mu do neprepoznatljivosti iznakazili, ali mu Duh nisu mogli slomiti. Tijelo je prikovano na križu i ne može fizički umaći, ali je Duh slobodan. U toj slobodi Duha, Isus ljubi i prašta i u smrti, svima pa i neprijateljima.

Ako se nekoga od kršćana koji je prošao različita zlostavljanja hoće proglasiti mučenikom, on se za vrijeme svog mučeništva morao držati poput Isusa Krista.

Zato je svako pravo mučeništvo uzimanje udjela na Kristovom mučeništvu. I zato je mučenik svjedok (μάρτυς) za Isusa Krista.

Isus je puno puta veoma jasno i potpuno otvoreno govorio da onaj tko hoće biti njegov učenik mora biti spreman na mučeništvo, na progonstvo, na izopćenje iz zajednice. Ako je on tako prošao ni njegovi učenici ne mogu drugačije.

Kraj je liturgijske godine i ovih dana slušamo u evanđelju o katastrofama, o završetku svijeta, o nebeskim silama koje će se poljuljati, o progonima,… ali i to kako se mi ne trebamo bojati i ne trebamo unaprijed smišljati obranu, nego će nam se dati u onaj čas što ćemo govoriti (usp. Lk 21,12-19).

Može li se čovjek pripremiti za mučeništvo?

Mogu li ja unaprijed znati kako ću se ponašati ako me zadesi mučeništvo?

Mogu li biti siguran da ću izdržati muke ili ću pokleknuti?

Kad uzmete Dnevnik blaženog Miroslava Bulešića i vidite kako se on pripremao za svoje svećeništvo, kako je želio i živio svoje svećeništvo, kako je bio spreman na mučeništvo, ostajete zadivljeni kolika je snaga Duha bila u tom čovjeku.

On je sigurno trenutak svoje mučeničke smrti dočekao spreman i predan u ruke Božje, jer je on svaki dan živio u Božjoj prisutnosti i svakodnevno se preispitivao je li na putu Božjem. U tom smislu se može reći da se može biti spreman za mučeništvo.

Ne znam je li vam došla u ruke knjiga Kaje Pereković: Naše robijanje. Hrvatske žene u komunističkim zatvorima. Poznavao sam je. Živjela je u župi svetog Mihaela u Zagrebu i svake nedjelje dolazila na svetu misu. Na Vojnom sudu u Zagrebu, 25. kolovoza 1945., osuđena je na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak svih političkih i građanskih prava, te trajnu konfiskaciju imovine (str. 25). Tu je smrtnu kaznu Vrhovni sud pretvorio u 20 godina zatvora (str.33).

Od 3016 osuđenih žena ona donosi svjedočanstva njih četrdeset i četiri.

Kad čitate ta svjedočanstva ostajete zadivljeni kako su te žene samo zato što su Hrvatice i angažirane u katoličkom pokretu robijale godinama i godinama u komunističkim logorima, a nigdje nema ni traga ljutnji, mržnji, osveti.

Kaja Pereković svjedoči: »Kad sad iz odmaka od 68 godina govorim o tome, gotovo s nevjericom se sjećam da smo sve to prošle, ali kako smo izdržale?!… To je čudo. Surovost i pakost [komunističkog] pobjednika mrvila je onu [našu] mladost, bezuspješno. Iz samica se uvijek izlazilo uzdignute glave. Nije bilo lako, vjera je krijepila nadu da svako zlo jednom mora proći.« (str. 55).

Marija Grahek kaže: »Sve se nekako dalo podnijeti, i glad i rad, studen i vrućina, ali bezrazložna kažnjavanja, poniženja i mučenja ostavljala su na svima neizbrisive tragove. A što nas je onda održalo? Održala nas je i vezala ljubav prema Domovini i vjeri – patile smo zajedno i dijelile dobro i zlo. I u najtežim danima osjećala sam se zaštićenom, moja patnja nije pripadala samo meni. Bila je to volja Svevišnjega da mi pošalje to iskušenje, kako bih upoznala veličinu ljudske dobrote i prave nesebične ljubavi [drugih robijašica]. U nama nije bilo mržnje, bile smo slobodne.

Hvala Nadi, Kaji, Slavici i mnogim drugim prijateljicama koje su mi pomogle da nađem smisao u trpljenju i da shvatim da je prava sloboda u čovjeku, a ne izvan njega. Nažalost, ipak moram završiti svoja sjećanja jednom činjenicom. Slobode je bilo manje na slobodi, nego u logoru. Ne zaboravite, komunisti nikad ne praštaju!« (str. 134).

Grlica Borčić, r. Stipaničić: »To je bilo vrijeme koje mi je bilo dano za izgrađivanje vlastite osobnosti i karaktera. I ako me što boli, boli me što to nisam dovoljno iskoristila.« (str. 295).

Jesu li te žene bile spremne na mučeništvo? Rekao bih da jesu i to na temelju svojih kršćanskih uvjerenja i evanđeoskih opredjeljenja.

Upravo je trideset godina od početka srpske agresije na Hrvatsku. Ovih dana više puta je na televiziji prikazana ona kolona preživjelih koje iz Vukovara tjeraju srpski agresori i ona jadna žena u toj koloni sva uplaka kaže: »Ali unatoč svega što su nam učinili mi ih ne mrzimo.«

U takvom trenutku i u takvom času kad je nakon svega razoren jedan grad i do temelja uništeno sve što imaš i nalaziš se u koloni za koju ne znaš kamo vodi, u život ili smrt, slobodu ili mučeništvo, reći: »Ali unatoč svega što su nam učinili mi ih ne mrzimo.« To je kršćansko mučeništvo. To je kršćansko svjedočenje.

Zatim onaj dokumentarac o zatočenim braniteljima u logoru u Srijemskoj Mitrovicu i Nišu koji je također prošli tjedan emitiran. Sve one torture kojima su bili izvrgnuti bilo je zato da ih se psihički i duševno slomi. Za neke su vidjeli da su pod udarcima umrli, neki se nikad nisu vratili i još uvijek se vode kao nestali, ali smo čuli svjedočanstva nekih koji su rekli da se nikad u životu nisu tako molili kao na robiji.

Za jednog su rekli da su ga Srbi natjerali da proguta krunicu koju je imao oko vrata. Progutao je krunicu, ali nije uspio progutati križ koji mu se zaglavio u grlu i kad mu je ovaj povukao nož ispod vrata uvjeren da ga je zaklao križ ga je spasio jer mu nije prerezao vrat dokraja i preživio je.

Tu se sad postavlja pitanje da je taj logoraš podlegao nožu je li on mučenik? Je li ubijen zato što je hrvatski branitelj ili zato što je katolik ili zato što je jedno i drugo?

Pitanje je koliko se može i smije li se u jednoj osobi razdvajati jedno od drugoga. Svatko živi svoj život na jedan cjeloviti način. Živim ga ja kao ja, svom svojom osobnošću. I onim što jesam, kako sam se rodio, i kako sam odgojen i kako sam oblikovao svoj način života.

Je li bi se moglo reći u ovom slučaju da je ovaj ubijen in odium fidei – iz neprijateljske mržnje prema vjeri žrtve? Ja bih potpisao da jest.

Ostaje i ono pitanje od malo prije: je li se moguće pripremiti za mučeništvo?

Kao i Isusova uputa: »Ne smišljaj te unaprijed obranu dat će vam se u onaj čas što će te govoriti.« (usp. Mt 10, 19-20).

Svjedok sam mnogih ispovijesti iz ratnih godina koje sam čuo od ranjenika ovdje u splitskoj bolnici Firule. Neki od njih, nakon što su iznijeli svoje svjedočanstvo, rekli bi sami sebi: »Kad taj film vrtim unatrag i mislim kad bih morao sve to ponovo proći, mislim da ne bih mogao.«

Ti koji su prošli svoju Golgotu sami sebi se čude kako su mogli izdržati i misle kad bi je morali ponoviti da ne bi mogli.

Potvrđuju li ova iskustva da u datom trenutku Isus Krist daje neku posebnu nadnaravnu snagu koja nadilazi naše ljudske sile i omogućuje nam da preživimo unatoč toga što se sve urotilo protiv nas.

Ovo su svjedočanstva ljudi našeg vremena od kojih su mnogi još živi i svjedoče kako je moguće biti ljudsko biće i sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo i onda kad si ponižen do kraja i kad te bilo tko i bilo kad može ubiti i neće zato odgovarati.

Ovom mučeništvu se mogu pribrojiti mnoga svakdanja mučeništva koja trpe mnogi u svijetu svaki dan bilo tako što su psihički ili fizički omalovažavani, maltretirani, ponižavani, ucjenjivani, zlostavljani, žive u strahu, u prijetnjama, nesigurnostima.

Netko će od tih psihički puknuti i razboljeti se. Možda si i život oduzeti. Netko po naravi ima jak karakter i hrabri samog sebe ili ima neke druge razloge (žena, djeca) da se bori do zadnjeg daha.

Drugi će pronaći snagu u vjeri i baš ta vjera koja vjerniku daje snagu i drži ga da se ne spusti na razinu svojih mučitelja, još više izaziva bijes neprijatelja, jer on vidi da ih unatoč svega ne može pokolebati niti slomiti.

Mi smo večeras okupljeni ovdje u predvečerje desetgodišnjice nasilne smrti misionarke sestre Lukrecije Mamić.

Ne znamo je li ubijena in odium fidei ili jednostavno radi grabeža i pljačke.

Ali se na temelju njezinog života može reći da je odlazeći u misije i odlazeći u zemlju koja je nosila strahovite posljedice građanskog rata na neki način morala biti svjesna i negdje u dnu duše računati i s tim da ju možda čeka mučenička smrt.

Prema onome što ona govori o sebi, a još više prema onom što drugi svjedoče o njoj ona sa svojim upornim i energičnim karakterom imala je predispozicije i za mučeništvo.

S tog stajališta ona može biti uzor i nadahnuće svima koji se opredjeljuju za životne avanture da se može veoma puno učiniti ako u životu imaš jasno postavljene ciljeve, jaku volju i želju da to ostvariš i neizmjerno pouzdanje u Božju providnost i vjeru da sve to činiš ne radi svoje slave nego širenja Kraljevstva Božjeg.

U tom smislu nije najvažnije jesi li mučenik ili nisi, nego jesi li na Božjem putu ili na nekom drugom.