U prigodnoj homiliji biskup Petanjak objasnio je važnost ovog blagdana i ispravnog shvaćanja i prihvaćanja križa.

Križ – to strašno sredstvo osude, umiranja i smrti mnogima je bila kazna za njihove zločine. Mnogima se na taj način htio osvetiti neprijatelj koji se u ratu nalazio na suprotnoj strani. Mnogi su sigurno umirali proklinjući one koji su ih razapinjali i sam križ kao takav. Isus je taj znak prokletstva učinio znakom spasenja, jer je njemu dao svoj pečat, svoje obilježje, svoj pristup, prigrlivši ga s ljubavlju radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Na taj način Isus je pokazao što je za njega ljubav. Mi danas pod ljubav trpamo sve što nam padne na pamet, ali često puta u našim ljubavima nema ni traga onoga što je ljubav u pravom svom smislu i značenju.

Isusova smrt na križu svjedoči o najvišem obliku ljubavi, jer on, kako kaže sveti Pavao, umire za nas unaprijed, umire za nas dok smo mi još grešnici. Ljubi nas prije nego ćemo mi njega spoznati i priznati kao svoga Spasitelja. Ljubi nas i onda kad mi njega ne ljubimo.

Tu se događa revolucionarni preokret u tome kako mi još uvijek shvaćamo religiju i onoga što za Isusa Krista znači ne religija, nego vjera. U svakoj se religiji čovjek pita što on mora učiniti za Boga. Što on mora činiti da se Bogu svidi, da ga Bog ne kazni, da mu udijeli blagoslov i sreću. Zato smo svoj odnos s Bogom sveli na zapovijedi. Što moraš, što smiješ, što ne smiješ, dokle smiješ?

Vjera je drugačija. Kad Isus od nas očekuje da vjerujemo u njega, onda nas ne pita koliko mi zapovijedi opslužujemo, jesmo li uvijek bez grijeha, jesmo li čisti kao anđeli, nego jesmo li spremni prihvatiti tu dubinu, taj intenzitet ljubavi, tu apsolutnu, bezgraničnu, neshvatljivu ljubav koja se očituje u Kristu raspetom, koja zrači iz križa Kristova?

Bog traži da prihvatimo svu onu ljubav koju nam daje. I kad ju prihvatimo, da tu istu ljubav i taj isti intenzitet ljubavi mi sada predamo braći i sestrama. »Kao što sam ja ljubio vas, tako vi ljubite jedni druge. Po tome će svi znati da ste moje učenici« (Iv 13, 34-35).

To nisu razumjeli najpobožniji Isusovi suvremenici farizeji. To ne razumije ni ovaj učeni farizej Nikodem s kojim Isus vodi dijalog. To još uvijek ne želimo razumjeti ni mi.
Zato Isus kaže Nikodemu i nama: neće se spasiti onaj tko ne prekrši ništa iz Zakona, nego onaj tko rodi odozgo. Potrebno je novo rođenje, novo preporođenje (usp. Iv 3,3).
Na tu promjenu života trebala bi nas potaknuti ljubav Kristova koja se najzornije očitovala na križu Kristovu. Nevolja je i u tome što se naše shvaćanje križa i Isusovo opet uvelike razlikuju.

U evanđelju se 73 puta spominje riječ križ i nikad taj križ ne znači patnju. U evanđelju pet puta stoji poziv da se uzme križ (Mt 10, 38; 16,24; Lk 9, 23; 14,27; Mk 8,34).
Kod evanđelista se križ prima dragovoljno, jer nitko nije prisiljen da ga nosi, nego čovjek odlučuje da ga nosi radi svoga dobra. Križ je prihvaćanje života po Isusovu primjeru, a to znači prihvatiti sve ono što od ljudi može doći: ogovaranje, lažno optuživanje, ismijavanje, iskrivljavanje istine, laži, kletva,… smrt.

Križ je prihvatiti posljedice nasljedovanja Isusa Krista. Izabrati drugačiji način života nego svijet očekuje. Križ daje snagu da se ide naprijed. U križu Kristovu je pravi život i u njegovu križu moj križ zadobiva pravi život.

Danas, kad se spominjemo zemaljskog rođendana sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića, želimo od njega prihvatiti i naučiti da križ nije nešto što je izvan nas, što netko na silu tovari na naša leđa a mi bi se tako rado toga oslobodili i ni pod kakvu cijenu ne bismo to prihvatili, nego da je križ sav naš život. Da križ nije izvan nas, nego je u nama.
Život je križ i onoga trenutka kad svjesno želim živjeti život kao dar koji mi je darovan, – jer nitko od nas nema izvor života u sebi, nego ga dobivamo na dar od Boga i od ljudi – onda s tim životom prihvaćam sve ono što će biti sastavni dio tog života. Prihvaćam radosti i ugodna iznenađenja, nezaslužene pohvale i ljubav drugih, ali prihvaćam i žalost i klevetu i mržnju drugih, sve do nasilne smrti ako je potrebno.

Vjerujem da je sluga Božji biskup Mahnić to razumio i da je bio svjestan da je u njegovu dolasku na ovaj svijet i u njegovu rođenju na blagdan uzvišenja svetog križa, sadržan sav njegov život u koji se kao kruna njegova služenja uklopilo i biskupsko služenje, te zato i uzima kao misao vodilju i moto svog biskupstva: »In cruce salus – U križu je spas.«

Na kraju misnog slavlja biskup Petanjak predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Mahnića.