Biskup pohodio crkvu Sv. Vlaha: Ropski mentalitet sprječava nas da se osjećamo radosnima jer smo Božji sinovi i kćeri

Većem broju festanjula ovo je bio prvi ulazak u obnovljenu Biskupsku palaču pa su je obišli u pratnji biskupa koji im je svima za uspomenu darovao festanjulske kravate, a oni njemu sat u kamenu s reljefom sv. Vlaha.

U duhu nedjeljnog evanđelja o milosrdnom Ocu biskup dolazi kao otac, ususret vjernicima koji pripadaju ovoj biskupiji, kazao je u pozdravu prije mise rektor zborne crkve Sv. Vlaha mons. Toma Lučić. Nabrojao nekoliko stvari koje ih kao zajednicu vesele, a to su biskupov povratak u Grad, a on sam će s vremenom vidjeti koliko je to bilo opravdano i potrebno. Zatim biskupovu zauzetost za izgradnju kršćanske mladeži, uz dozu opreza da se ne bi odgajali u klerikalnom nego u istinskom kršćanskom duhu. Spomenuo je i radost što se biskup uhvatio ukoštac s financijama u biskupiji i to dobro vodi, te zauzetost biskupa za svećenička zvanja, a naplata je došla u tome što će ovog ljeta biti zaređena tri svećenika.

Zašto smo izgubili ugled među ljudima koji s nama žive?

Uz te radosti rektor Lučić je kao vjerničke poteškoće spomenuo kako ugled vjere u domovini i gradu pada. Potkrijepio je to podatkom kako je početkom devedesetih godina Crkva po ugledu u društvu bila na prvom mjestu, a danas je na petom, nakon vojske, školstva, policije i zdravstva. „To je nešto što nas ne može veseliti, nešto što je bolno. A zapravo smo svi mi sami suučesnici u tome, da je do toga došlo. Ne samo biskupi i svećenici nego i svi mi kršćani vjernici, svi smo mi suodgovorni za to. Zašto smo mi izgubili ugled među ljudima koji s nama žive?“

Prepuna crkva vjernika koji se redovito okupljaju na podnevnoj misi u Svetog Vlaha bila je povod rektoru Lučiću da biskupu ukratko predstavi tu zajednicu koja, kako je objasnio, ne pripada ni onim vjernicima koji se pronalaze u raznim pobožnostima neovisno o tome gdje se one organiziraju, a niti onima koji rubno pripadaju Crkvi.

Odgovarajući u propovijedi i na rektorove primjedbe biskup Uzinić je ponudio odgovore nadahnjujući se misnim čitanjima četvrte korizmene nedjelje. „Ne bi bio veliki problem da smo kao Crkva na petom mjestu po ugledu u našem društvu, da su oni koji su ispred nas porasli a mi ostali na onom istom. No dogodilo se da smo svi zajedno padali, ali smo mi pali više nego drugi“, ustvrdio je biskup te u nastavku ponudio neka objašnjenja za takvu situaciju.

„Postoji puno razloga, neću nabrajati pojedinačne slučajeve. Neki razlozi su izvana, uvjetovani vremenom i društvom u kojem živimo, neki su iznutra, uvjetovani često neautentičnim životom, kako nas svećenika tako i vjernika“.

Mentalitet sluge umjesto mentaliteta sinova i kćeri

U ozračju liturgijskih čitanja biskup Uzinić je istaknuo jedan temeljni razlog, a taj je „da mnogi od nas živimo svoj odnos prema Bogu na neadekvatan način, kao sluge prema gospodaru, s ropskim mentalitetom, sa strahom, a nismo u njemu prepoznati Boga kakav on jest, nismo prepoznali Oca koji od nas ne želi da budemo robovi i sluge nego od nas želi da budemo njegovi sinovi i kćeri“.

Taj mentalitet nije lako promijeniti, nastavio je biskup. „On zahvaća dubine našeg ljudskog bića, on je dio naših tradicionalizama koji nas vezuju uz prošlost i ono što je bilo, a nisu sposobni osloboditi nas za življenje sadašnjosti i usmjerenost prema budućnosti“.

Tumačeći blagdan Pashe, koja se spominjala u prvom čitanju, biskup je kazao kako je ona blagdan slobode u kojem se slavi oslobođenje od ropstva. Ali Izraelci taj blagdan nisu mogli proslaviti na pravi način onda kad su izišli iz Egipta nego tek onda kad su ušli u zemlju obećanja. Jer tek tada „skidoh s vas sramotu egipatsku“, pozvao se biskup na Gospodinove riječi Jošui, i objasnio kako su starozavjetni Izraelci tijekom četrdeset godina pustinje gledali Boga kao onoga koji ih je izveo iz Egipta da bi ih pomorio u pustinji. Tek kad su prešli tu pustinju i oslobodili se toga otkrili su Boga kao onoga koji ih voli i koji ih je doveo u zemlju obećanja. Tek tad su postali slobodni i mogli su slaviti Pashu, kazao je biskup i dodao: „Nije se lako riješiti tog mentaliteta. Trebalo je četrdeset godina“.

Kad odlazimo od Oca nastaje ‘ljuta glad’

Taj ropski mentalitet prisutan je i u Crkvi našeg vremena i on nas onesposobljuje svoje biti kršćani živjeti na pravi način, s radošću. A posljedice toga su dvojake, kazao je biskup te ih predstavio kroz likove mlađeg i starijeg sina iz nedjeljnog evanđeoskog ulomka.

Mlađi sin iz evanđelja traži od oca svoj dio imanja i želi otići od oca jer se smatra njegovim slugom. Smatra da mu otac ne želi dobro, da ga ograničava u tome da može živjeti slobodno i radosno, da može uživati u životu. Zato ga napušta. Kao što danas mnogi Crkvu tako doživljavaju kao onu koja im oduzima slobodu. Traže svoju slobodu, svoj put i idu svojim smjerom, idu ‘u daleku zemlju’, u neka nova iskustva, neke nove svjetove, „zaboravljajući ono što je zaboravio najmlađi sin u evanđelju, da je uvijek kad se udaljimo od Oca i njegovih pravila, posljedica takvog života ‘ljuta glad’ koju evanđelje opisuje dajući za jednog židova najgoru mogući sliku pada, a ta je da pase svinje i pokušava jesi rogače kojima se one hrane a nitko mu ih ne daje“.

Druga posljedica je puno tragičnija, a ona je prikazana u slici starijeg sina, ustvrdio je biskup. A u njegovoj slici vidimo sve nas koji smo ostali u Crkvi, koji i dalje govorimo da nam je Bog Otac i molimo Očenaš, „ali o Ocu mislimo isto što misli i mlađi sin“. Mislimo da nas otac čini slugama, a to se vidi i iz riječi starijeg sina kako toliko godina Ocu služi i nikad nije prestupio njegovu zapovijed… I zavidi, zavidimo, bratu koji je otišao jer mislimo da uživa dok s bludnicama troši svoje imanje.

Robovi straha

„Upravo je to ono što danas najviše čini da Crkva kojoj pripadamo nije više ona koja ima ugled, koja može imati ugled, jer mi kršćani, mi koji jesmo u Crkvi, živimo svoje ‘biti kršćani’ poput sluga i robova. Nismo svjesni svog privilegija biti sinovi i kćeri! I zato se na našim licima i u srcima javlja nezadovoljstvo i u odnosu prema Ocu i u odnosu prema braći i sestrama koje ne možemo razumjeti, kojima zavidimo premda ih nismo spremni slijediti. Zašto? Zato što smo puno puta i više robovi nego što su oni, robovi smo straha koji nam ne dopušta napraviti čak ni ono što bismo željeli napraviti“, kazao je biskup Uzinić.

Pozvao je vjernike da ponovo otkriju Oca: „Ako smo odlutali i došli u situaciju ‘ljute gladi’ pa ‘napasamo svinje’ – a uvijek kad ne slušamo glas Očev koji nam se javlja u našoj savjesti uvijek završimo kao ‘čuvari svinja’ – sjetimo se Očeve kuće i vratimo se“.

Istaknuo je i kako se mlađi sin želi vratiti da bi bio sluga, ali otac ne želi slugu, ne želi roba, otac želi sina, a to se vidi iz niza navedenih detalja o iščekivanju i dočeku sina. Otac isto čini i za starijeg sina, za nas koji smo ostali, ali nismo radosni i sretni.

‘Starija’ braća

Biskup je spomenuo postsinodsku apostolsku pobudnicu „Radost evanđelja“ pape Franje, koja je i njegov programski dokument, u kojoj Papa citira sv. Tereziju Veliku: „Kršćani koji su žalosni su žalosni kršćani“. To su ta ‘starija braća’, dodao je biskup, „to smo mi kad nismo sretni zbog tog što jesmo u Očevom domu, što mislimo i dalje da smo sluge, da patimo zato što smo njegovi, što imamo zapovijedi, pravila, što se nedjeljom moramo ustati i doći na misu, što ćemo se truditi sačuvati svoj brak, što nećemo ubijati svoju nerođenu djecu, što na različite načine želimo pomagati ljudima, biti poput Isusa Krista ljubeći svoju braći i sestre“. Kad nam se dogodi da smo žalosni Otac i k nama izlazi i kaže: Pa dajte, budite svjesni, niste zakinuti zato što niste odlutali i došli do toga da budete gladni i žedni, nego ste u prednosti jer sve što je moje i vaše je.

„To je poziv da u Očevoj kući pokušamo otkriti Oca onakvog kakav on jest, Oca koji ne želi sluge nego sinove i kćeri kako bismo nakon toga mi mogli postati poput Oca, ono što je Isus postao za nas, jedni drugima braća i sestre“.

Na kraju je biskup spomenuo sv. Pavla koji piše Korinćanima koji su mu prigovarali jer nisu u njemu uspijevali vidjeti onoga koji im želi istinski dobro. „Nekad se i mi tako odnosimo prema Crkvi. Možda Crkva kroz svoje pojedine osobe i zaslužuje da se tako ponašamo prema njoj. Ali Crkva nije institucija ona je zajednica u kojoj svatko od nas ima svoju ulogu i zadaću. To što je ona izgubila ugled nije samo problem nas koji je vodimo nego i problem svih nas kao zajednice“.

To što je Pavao snažno proučio Korinćanima poručuje i nama danas, pozivajući se na Krista: Uime Krista, zaklinjemo, dajte, pomirite se s Bogom. „Dajte, braćo i sestre, bilo da ste odlutali, otišli od Crkve i Oca, bilo da ste ostali, ali ste nezadovoljni i žalosni, pomirite se s Ocem. Kako bismo pomireni s Ocem doista mogli jedni drugima biti braća i sestre“, zaključio je biskup.

Misno slavlje animirali su odrasli vjernici koji redovito sudjeluju na ovoj misi u crkvi Sv. Vlaha, a liturgijsko pjevanje predvodio je crkveni zbor.